Sretna 25. godišnjica balvan revolucije – svima koji je slave

Autor: Marcel Holjevac
Dnevno.hr

Tko se od starijih ne sjeća povratka s mora prije 25 godina? Mnogi su na more krenuli preko Knina, a vraćali se sporednim cestama, ili preko raznih bosanskih vrleti kako bi izbjegli balvane i barikade, iza kojih su iskakali naoružani četnici kao ‘Jack in the box’. Oni koji su se vratili koji dan ranije osjetili su da nešto nije u redu u većinskim srpskim krajevima. Kao da je postojala masovna zavjera šutnje, omerta, o onom što se sprema.

I postojala je. 17. kolovoza 1990. su osvanuli balvani na hrvatskim cestama, zemlja je praktički presječena na dva dijela. To je datum koji bi se danas slavio kao “dan ustanka” ili tako nečeg, da je plan Slobinih “antifašista” uspio. Na Veliku Gospu krenule su priče po Jadranu da Srbi sjeku šumu u Lici, da nije sigurno prolaziti onuda, i da se nešto krupno sprema. Drugi su pričali kako su vidjeli naoružane četnike u nekim srpskim selima. Još koji dan prije pojave prvih balvana, zaredali su incidenti, skidanja hrvatskih zastava, proglašen je i referendum o neovisnosti RSK, odnosno otcjepljenju Krajine od RH, što je bio i konačni cilj tjeranja Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije. Ne treba zaboraviti, propaganda iz Beograda je već godinama prije toga bila usmjerena na zastrašivanje Hrvata, a čak i Srbiji sklone izrazite jugolojaliste poput Šuvara su u Beogradu proglašavali ustašama kako ne bi ostavili Hrvatima nikakve mogućnosti da ostanu u Jugoslaviji, čak i da su to htjeli. Jednostavno, u Srbiji su još 1986. shvatili da je Tito mrtav, a s njim i SFRJ. U Hrvatskoj, to brojni ne razumiju ni danas. Kao ni to da za Srbiju očuvanje bilo kakve Jugoslavije u bilo kom obliku nije nikad bila opcija: jedina opcija je bila Velika Srbija.

Dan prije izbijanja revolucije, prodavači Srbi su usred turističke sezone nestali sa svojih štandova na Jadranu, a brojni su u unutrašnjosti uzeli godišnji odmor s kojeg se nikad nisu vratili. U svakom slučaju, “spontana” pobuna je bila odlično organizirana i pripremljena, i jako je velik broj ljudi bio upućen u planove. No, naravno, nitko susjedima Hrvatima nije rekao ništa.  Zapravo, o tim događajima su Srbi progovorili tek u Haagu, i tek tada smo dobili službenu potvrdu onog što se znalo i do tada – pobuna Srba u Hrvatskoj je bila u potpunosti dirigirana i vođena iz Beograda.

Dan je počeo time što su se pred postajama policije, nekadašnje milicije, u većinski srpskim mjestima počeli “spontano” okupljati “zabrinuti” građani. Povod je bio zahtjev da policijske postaje Knin, Obrovac i Benkovac, koje nisu prema zapovjedi MUP-a višak oružja pričuvnog sastava predale u Zagreb, za potrebe naoružavanja novih policajaca iz projekta ‘prvi redarstvenik’, predaju taj višak oružja.  Uskoro se to pretvorilo u opsadu stanica milicije u Gračacu, Obrovcu, Korenici, Donjem Lapcu, i Benkovcu, s tim da su lokalni milicioneri Srbi redom stali na stranu “okupljenih građana”. Naravno, u ranim poslijepodnevnim satima već se masovno upadalo u stanice i uzimalo oružje, a MUP je iz Zagreba poslao dva helikoptera u Obrovac. Njih su ubrzo presreli MIG-ovi JNA, i naredili im da se vrate u Zagreb što su oni i učinili: JNA od prvog dana nije dvojila na čijoj je strani, niti je o tome trebalo imati iluzija.  Milan Babić, kojeg je Milošević postavio kako bi uklonio svaku mogućnost dogovora Zagreba i Knina gdje je do tada vladao psihijatar Rašković – nacionalist, ali sklon postizanju sporazuma s Tuđmanom, raspisao je za taj dan “referendum o srpskoj autonomiji”, na području Knina, Benkovca i Obrovca. Ustavni sud RH proglasio je referendum Srba ilegalnim, protuustavnim i nevažećim.

Istovremeno propaganda trubi o ustašama koji samo što nisu stigli i krenuli klati goloruku nejač, kako bi imali opravdanje da do večeri zaprječe sve glavne prometnice barikadama. Za ministra je obrane RSK tada postavljen i kasniji osuđeni ratni zločinac Mile Martić, notorna budaletina koja je kasnije kukala kako ga je Srbija izdala i kako nema ni za cigarete u zatvoru. Četnici su idućih dana maltretirali povratnike s mora, pretresali automobile, naročito stranaca, držeći ih na nišanu. Bila je to zadnja turistička sezona prije rata, i nitko tada nije znao kad će se ponovo moći doći do Jadrana, i hoće li se ostvariti srpski snovi o srpskoj Dalmaciji (u Srbiji i danas vole kad kažete da ste iz Dalmacije i u pravilu su vrlo prijateljski raspoloženi: to je signal da ne smatrate istu dijelom Hrvatske. Zato se brojni “hrvatski” pisci i novinari tako predstavljaju u Beogradu).

Ako je netko do tog dana i mislio da stvari nisu ozbiljne i da rata možda neće biti, ta je iluzija tada propala. U Srbiji “balvan revoluciju” i danas službeno smatraju prvim danom rata, dok je to u Hrvatskoj “krvavi Uskrs” 31. ožujka iduće godine na Plitvicama, kad je pala prva žrtva. No danas, 25 godina nakon balvan-revolucije, kojoj su prethodile “antibirokratska revolucija” – čistka u KP kojom je Milošević uklonio sve stare kadrove iz partije, uključujući i one poput svog kuma Stambolića koji su ga doveli na vlast (njega je kasnije i dao ubiti kao psa), i jogurt-revolucija, kojom je smijenjena vlast u autonomnim pokrajinama SFRJ i Crnoj Gori i postavljeni Miloševiću odani kadrovi, stvari su zapravo tamo gdje su bile i na početku.

Jer, kao Hrvati, moramo se zapitati zašto nam se uopće desila balvan revolucija? I može li nam se dogoditi ponovo? Jer, sve što nam se događa, u konačnici je plod naših postupaka i propusta. Svaki narod je sam krojač svoje sudbine: ako smo bili pokoreni i potlačeni u dvije Jugoslavije, ako su Srbi na Hrvatsku gledali kao na zemlju koja je tu da bi puzila pred njima, to je zato jer smo se sami doveli u inferioran položaj. Veličina nema veze s tim, niti je izgovor. Kad su Srbi postavili prve balvane u Hrvatskoj, većina njih je očekivala da će stvar biti gotova tamo negdje do Božića, a Srbija prema memorandumskom planu zaokružena po granici, kako bi Šešelj rekao, Kavlobag-Kavlovac-Vivovitica. Takvo agresivno ponašanje Srbije je bilo produkt hrvatske slabosti, neodlučnosti, snishodljivosti, nedostatka samopouzdanja i samopoštovanja. Vjerovali su da pred sobom imaju kukavički i bijedan narod koji se neće previše niti braniti ako mu otmu pola teritorija.

Takvo razmišljanje Srbije nije bez osnove, kad se pogleda kako se šlampavo i nemarno Hrvatska odnosi spram vlastite državnosti. Srbi sve otvorenije i agresivnije napadaju državne simbole Hrvatske, poput himne. Naravno, napad na nečiju himnu ili zastavu nije tek sprdanje s pjesmom niti napad na “krpu”, kako to tumače tradicionalno poglupi i prosrpski hrvatski “antifašisti”, već jednostavno čin agresije. To je neprijateljski čin, kad dolazi od Srba, naročito kad se u tom “satiričnom” prepjevu zapravo kuka nad time što je Hrvatska pobijedila u ratu i proglašava je se nacističkom državom koja je vezana za Srbima uvijek mrsku Njemačku (klerofašističku, dabome) i postoji samo da bi klala Srbe. Otužno je gledati reakcije hrvatskih medija koji svršavaju na to što su Srbi iz HND-a “objasnili Hrvatima što je to satira”, umjesto da objasne samima sebi koja je politička svrha i pozadina takvih medijskih balvana. Pupovac sve otvorenije i agresivnije provocira, u Hrvatskoj se već 20 godina Hrvatima nameće kolektivni osjećaj krivnje i istočni grijeh “protjerivanja Srba s njihovih vekovnih ognjišta”, o ratu se i dalje govori kao o “građanskom”, iako se radilo o čistom međunacionalnom sukobu.

No nije jedino držanje Hrvatske problem. Problem je i Srbija. Dok Hrvatski mediji vode pravu kampanju i hajku protiv urednika hrvatske wikipedije kao “ustaške”, dotle srpska wikipedija – kojoj bi, po idejama Jutarnjeg, trebalo pripojiti Hrvatsku – o tim događajima i danas piše iz perspektive četništva. Za Srbe, i za medije i za vlast i za službenu “historiju”, u balvan revoluciji nije bilo ničeg spornog: narod se branio od povampirenih ustaša. Zapravo, i činjenica da taj datum smatraju početkom rata u Hrvatskoj govori da je to za njih samo još jedan “oslobodilački” srpski ustanak, poput onih kojima su otkidali komad po komad propadajućeg otomanskog imperija i širili svoju neovisnu državu. Dakle, službeno tumačenje srpske wikipedije je i danas da je “Za srpsku stranu u Hrvatskoj rat počeo 17. avgusta 1990. sprečavanjem Srba da se izjasne na refererendumu o svom statusu od strane Hrvatske policije, a da je rat eskalirao secesijom Hrvatske protivnom tadašnjem važećem Ustavu SFR Jugoslavije, izglasavanjem novog Ustava Republike Hrvatske po kojem Hrvatska postaje država hrvatskog naroda i ostalih nacionalnih manjina, gde Srbi iz Hrvatske ostaju bez prava konstitutivnog naroda SFRJ i postaju nacionalna manjina u novoj državi”.

Ukratko: Hrvatska se “otcepila” iako je Badinterova komisija presudila drukčije, i to je uzrok rata. To, i Ustav po kom su Srbi “postali nacionalna manjina” (iako je i to glupost, na tome da ih se spomene u Ustavu kao konstitutivni narod su Srbi inzistirali samo zato da bi imali ustavni temelj za otcjepljenje od RH, pa stoga to Tuđman nije niti uradio). A balvan revolucija je bila plod nasilja hrvatske policije, tada naoružane uglavnom praćkama i sličnim stvarima, protiv goloruke JNA koja je toj policiji priječila da uđe u mjesta memorandumom predviđena da budu dio “Velike Srbije”. Doveli smo se, 25 godina nakon balvana, do toga da nam četnici iz Beograda opet bacaju balvane u vidu toga da bi nam zabranili da obilježavamo Oluju, doveli smo se do toga da u Srbiji ne postoje ni naznake svijesti o vlastitoj isključivoj krivici za izbijanje rata u Hrvatskoj. I ne samo to, već u Srbiji smatraju da je krivica isključivo na nama. Dok Vučić piše provjedne note Hrvatskoj zbog ćirilice u Vukovaru, u Hrvatskoj nema tko napisati ni prosvjed zbog ovakvih tumačenja uzroka rata na srpskoj wikipediji kao gore: umjesto da pokažemo dostojanstvo i ponos u doba kad i homoseksualci otvoreno paradiraju zahtijevajući da ih se poštuje, nama se kote neki Frljići s njihovim anti-olujama i nekakvi kvazipovjesničari tipa Klasića koji će nam objasniti kako je antikolonijalni rat zapravo bio građanski. Ako ne poštujete sami sebe, ako sami sebe javno vrijeđate i ponižavate, neće vas poštivati niti drugi. A Srbija je danas, to je valjda do sad svima postalo jaso, jednako onako neprijateljski nastrojena spram Hrvatske kako je bila i osamdesetih godina prošlog stoljeća. To što danas više nema onoliko Srba u Hrvatskoj koliko ih je bilo 1991. i što je Hrvatska međunarodno priznata država ne treba nikog tješiti. Rat je, kako kaže pjesma Stonesa, samo jedan pucanj daleko. A za to što smo se doveli na rub novog rata smo krivi sami: krivi smo što nismo smjestili Srbiju na njeno mjesto i pacificirali je nakon rata. A krivi smo i što nismo inzistirali na nekim stvarima kod manjina u Hrvatskoj, prije svega na bezuvjetnom poštivanju države u kojoj žive, što uključuje i poštivanje himne i zastave. Osvanu li kad tad ponovo balvani na prometnicama, nećemo imati koga kriviti do li sebe i svoju glupost i beskarakternost.