Zahum i Kedžara: kako ne oskvrnuti mit o Divi i njezinu ‘grebu’?

Piše: dr. Ivan Markešić

Ako postoje samo i naznake za to, sasvim opravdanim čini se postaviti još neka pitanja: ima li uopće smisla ovim i ovakvim obilježavanjima vraćati se iznova u ne tako blisku prošlost i u toj prošlosti tražiti uporište za današnje naše djelovanje i ponašanje koje bi u odnosu na druge trebalo biti isključivo?

______________________________________

 

U svojoj knjizi Rascjep u svetome (Zagreb, 2007) Željko Mardešić navodi četiri razloga pojave pučke religije i u njoj sadržane pučke pobožnosti: 1) korištenje religije u čisto političke svrhe, 2) živa i nikad do kraja zaboravljena u ostacima poganska mitska svijest, koja se uspjela sačuvati u pamćenju priprosta naroda kroz duga stoljeća njegova trajanja, 3) težnja suvremenog čovjeka da se uputi tražiti sveto u jednom svijetu potpune sekularizacije i laicizacije osobnog i društvenog života i 4) sukobi unutar same Crkve, gdje službena i pučka religija postaju nositeljicama oprečnih teoloških usmjerenja i učenja. (Mardešić, 2007: 753-756)

 

Sjećajući se onih ranijih hodočašćenja, odnosno hodanja na zavit na Kedžu, kako smo to mjesto nekoć zvali, u kojima sam kao pučkoškolac sudjelovao, mogao bih reći da se u našemu ondašnjem ramskom slučaju može govoriti o, kako Mardešić kaže, živoj i nikad do kraja zaboravljenoj u ostacima poganskoj mitskoj svijesti koja se uspjela sačuvati u pamćenju našega priprostog ramskog naroda kroz duga stoljeća njegova trajanja. Naime, naš svijet na Kedži je tražio utjehu za mnoge nevolje koje su ga snalazile u privatnome i javnom životu. Hodočastilo se početkom srpnja, kada je već snijeg bio okopnio i kada se uskim vranskim stazama moglo doći do Divina greba. A tamo se išlo na zavit. I za to nije bilo nikakvih posebnih preporuka niti najava.

 

Nikome u tome vremenu nije bilo važno je li priča o Divi Grabovčevoj istinita ili ne; živjelo se u uvjerenju, vjerovalo se da je tu na Kedži pokopana nevina mlada cura, da je život izgubila jer nije željela prevjeriti, udati se za Neviru, za Turčina. Postojalo je uvjerenje, zapravo duboka vjera, da će se odlaskom na grob nevine osobe, obilaskom oko njega na golim koljenima i s krunicom u ruci, dogoditi promjene u vlastitim životima, u životima vlastite bolesne i zdrave čeljade – mlađe ili starije. I da će te promjene biti nabolje. Nitko nije odlazio na Kedžaru da bi molio za promjenu postojećeg poretka, da bi molio za predsjednika države ili sreskog namjesnika – to se prihvaćalo kao sudb(in)a -, nego da bi ‘učinio zavit’ i da bi se tom prigodom na tome mjestu pomolio za svoje potrebe. A rijetki su bili oni, posebno mlađe ženske (udane i neudane) osobe, koji nisu bili ‘zavitovani’. Djecu se također poticalo da zajedno s njima idu na Kedžu, da usput s njima mole krunice, da zajedno s njima obilaze greb. Bilo je naporno, teško, ponekad i opasno. Ali, išlo se s veseljem. Bila je to velika promjena, posebno za nas djecu. Te nedjelje nije trebalo ići čuvati janjce ili stoku. Moglo se i sresti nekoga novog i nepoznatog, svratiti kod tetke na užinu. Jednostavno, bio je to iz dječačke perspektive –pravi doživljaj!

 

Tek dosta godina kasnije, razmišljajući o tome fenomenu, mogao bih reći da je mit o Divi Grabovčevoj nosio u sebi ogromnu moć – moć (o)čuvanja rodbinskoga sustava zajednice i to pomoću vrijednosti kršćanske vjere. Jer, taj mit je poručivao: kršćansku vjeru moguće je prenositi i usvajati jedino ako se ‘udaš za svoju viru’, odnosno ako se ‘oženiš svojom virom’.

 

Danas, 6. srpnja 2014., o proslavi Dive Grabovčeve na Kedžari, kao i prije dva mjeseca, točnije 1. svibnja 2014., o proslavi otvaranja Divina doma, odnosno Doma Dive Grabovčeve na Zahumu, ali i mnogo puta ovih posljednjih godina, pitali smo se je li ovakvim javnim i bučnim proslavama Dive Grabovčeve oskvrnjen mit o njoj, je li sve gromoglasnije proslavljanje ove svetkovine zapravo potvrda da se ‘priprosti puk Božji’ počeo u ovome ‘demokratskom ozračju’ koristiti pučkom religijom „u čisto političke svrhe“, kako to lijepo reče Željko Mardešić? Krije li se opasnost da bi oba mjesta – i Zahum i Kedžara – umjesto mjestâ kamo bi se trebalo ići na zavit mogla postati, vojničkim rječnikom kazano, poligoni za iskazivanje političkih, često nacionalističkih poruka i namjera? Mogu li ramski fratri u današnjemu vremenu kada se pučke pobožnosti zlorabe i izopačuju u svoju suprotnost, sačuvati onu plemenitu funkciju mita o Divi Grabovčevoj, funkciju tradiranja kršćanskih vrijednosti?

 

grabovac diva

photo: ramski-vjesnik.ba

Stoga, ako postoje samo i naznake za to, sasvim opravdanim čini se postaviti još neka pitanja: ima li uopće smisla ovim i ovakvim obilježavanjima vraćati se iznova u ne tako blisku prošlost i u toj prošlosti tražiti uporište za današnje naše djelovanje i ponašanje koje bi u odnosu na druge trebalo biti isključivo? Odnosno, ima li smisla uopće u toj i takvoj prošlosti tražiti i nalaziti dio sebe, tražiti i nalaziti dio svoga i dio identiteta ovoga podneblja, zapravo dio identiteta svih nas Ramljaka, koji će u svojoj jedincasti bio razlogom za isključivanje drugoga? Ili, gledano s druge, s one mračne strane, je li mit o Divi Grabovčevoj samo neka puka izmišljotina koje su se dočepali promićurni trgovci ljudskim identitetima kako bi svojoj Partiji omogućili pobjedu na lokalnoj, federalnoj ili državnoj razini, ili ovaj mit ima neku svoju drugu funkciju?

 

Istina, neki od Ramljaka koji s određene distance gledaju na ova zbivanja, reći će da mi tim i takvim svenarodnim sobetima – na Zahumu i Kedžari – dajemo do znanja da ništa drugo i ne znamo, nego se uvijek i iznova guslanjem i ojkanjem vraćati u neka davna, prošla, epska i mitska vremena, a sve da bismo time pokazali samima sebi i drugima tko smo i koliko nas ima. A time zapravo želimo potvrditi već dosta dobro poznatu činjenicu, a da toga možda i nismo svjesni, da naša ramska budućnost „počiva u prošlosti“. A to zapravo znači da je gotovo i nemamo i da se za nju i ne brinemo. Jer, i zašto bismo se brinuli za nju kad će i ona – naša budućnost – jednom postati prošlost? Stoga je uvijek bolje prošlost činiti ljepšom.

 

Mit o Divi i Divlja misao ClaudeaLévi-Straussa

Upravo bih stoga, da nam nitko ne oskvrne mit o Divi, želio ukazati na jednu važnu značajku koju je u svijesti našega priprostog ramskog puka imala priča o Divinu grebu na Kedži, na činjenicu da su naši ljudi tim mitom stvarali sliku svijeta u kojem su živjeli i njime uspijevali uređivati svoj svakodnevni ne samo vlastiti nego i život zajednice.

 

U traženju prikladnoga načina za to sjetih se velikoga francuskog antropologa, etnologa i sociologa Claudea Lévi-Straussa (1908-2009) koji kaže da je mit jedan od najvažnijih modela kako tumačiti svoju postojeću zbilju. I to stoga što je, kako on kaže, samo na taj način moguće pronaći univerzalna načela (i modele) mišljenja u primijenjenim klasifikacijama i sustavima značenja. Smatrao je da je jedan od tih univerzalnih modela mišljenja binarna opozicija: mišljenje u suprotstavljenim parovima (vruće-hladno; lijepo-ružno; gore-dolje, silnik-žrtva, itd.).

 

Da bismo u tome smislu mogli razumjeti i prihvatiti mitsku sliku Dive Grabovčeve i iz nje proizlazeću poruku, potrebno je reći sljedeće: svi ljudi teže klasificiranju svoje okoline. No, budući se te sheme klasifikacije mogu naći u svim kulturama, one dokazuju uniformnost struktura ljudskoga mišljenja. U svome svjetski poznatom strukturalističkome ogledu, u knjizi Divlja misao (Zagreb, 2001), Levy-Strauss polazi sa stajališta da se mitovi – čijom se analizom može doći do temeljnih struktura ljudskoga mišljenja – sastoje od elemenata postavljenih prema određenim pravilima. A pošto su mitovi proizvod određene kulture, oni daju informacije o misaonim zakonima koji strukturiraju tu kulturu. Dakle, analizom Truhelkinog zapisa o Divi Grabovčevoj možemo doći do univerzalnih struktura mišljenja koje vrijede za sve ljude, a time i za Ramljake.

 

A to znači da se Truhelkina priča „Djevojački grob : legenda iz bosanske prošlosti“ (Rama-Šćit, 2003) uklapa u cijelosti u Levy-Straussovu analizu strukture rodbinskih odnosa pri čemu se, kao i ovdje danas na Kedžari, a prije dva mjeseca na Zahumu, polazi od ženidbe „kao aktivnog dijela stvaranja rodbinskog sustava“.

 

1. Preporuka za sklapanje braka

Društvena zajednica kojoj je pripadala Diva Grabovčeva, preporučivala je dva rješenja, koja je – tako sugeriraju obje proslave – u bitnome potrebno i danas promovirati:

• Postoje religijski, nacionalno, ali i imovinski prihvatljive društvene grupe iz kojih je poželjno (o)ženiti ramskoga momka,
• Postoje religijski, nacionalno, ali i imovinski prihvatljive društvene grupe u koje je poželjno udati/udomiti ramsku curu.

2. Zabrana sklapanja braka

Društvena zajednica nije preporučivala, nego strogo propisivala sljedeće dvije stvari:

• Postoje religijski, nacionalno, ali i imovinski neprihvatljive društvene grupe iz kojih je bilo zabranjeno (o)ženiti ramskoga momka,
• Postoje religijski, nacionalno, ali i imovinski neprihvatljive društvene grupe u koje je zabranjeno udati/udomiti ramsku curu.

 

Narodno naravoučenije

Da bismo u Levy-Straussovom razumijevanju strukture mita mogli protumačiti mit o Divi Grabovčevoj potrebno je na umu imati sljedeće:

Mit o Divi Grabovčevoj proizvod je stoljećima duge ramske kršćanske kulture. U tome smislu taj ramski mit „reprezentira mišljenje kulture u kojoj je nastao“, a on se sastojao u sljedećem odnosu:

BORBA S PROTIVNIKOM – POBJEDA JUNAKA.
BORBA S ‘NEVIROM’, S MUSLIMANSKIM BEGOM TAHIROM
– POBJEDA RAMSKE KATOLIČKE JUNAKINJE DIVE GRABOVČEVE.

Jasna poruka mita koju bi katolici u Rami trebali prema kršćanskome nauku i danas uzimati u obzir glasi:

1. momci i cure trebaju znati koje su to religijski, nacionalno, ali i imovinski prihvatljive društvene grupe iz kojih je poželjno ženiti se, odnosno u koje je poželjno udati/udomiti se.
2. momcima se zabranjuje ženiti, a curama udavati u točno određene religijske, nacionalne, ali i imovinske društvene grupe.

Ostaje stoga pitanje: kako u današnjemu vremenu ne oskvrnuti mitsku podlogu kršćanske poruke? Kako lijepu pučku pobožnost ne pretvoriti u pučku religiju koju će neki zlorabiti u političke svrhe?

Fotografija na naslovnici: pticica.com
prometej.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close