Kolumne

Kraj ljudskih prava na putu ka “životu”

Piše: Rusmir Šadić

Nema sumnje da je pandemija korona virusa jedan od najvećih izazova sa kojima se suočilo savremeno društvo, a posljedice dolaska ovog “neželjenog gosta” bit će višestruke.

Globalni porast već prisutne nejednakosti, prema mišljenju brojnih analitičara, bit će jedan od najuočljivijih tragova koje će za sobom COVID-19 ostaviti. Bogati i moćni postat će još bogatiji i moćniji, dok će društva zemalja u razvoju platiti najvišu cijenu.

Ipak, sada je na sceni nešto sasvim neočekivano.

Dugo najavljivani pronalazak vakcina za suzbijanje virusa, na što smo gledali sa velikom nadom i prizivali kraj “ludila”, poprimio je svoje sasvim neočekivano lice, koje opravdano počinje da nas plaši.

Naime, kada je odjeknula vijest da je vakcina pronađena i da je samo pitanje trenutka kada će dovoljne količine stići u svaku zemlju kako bi se proces cijepljena obavio i stanovništvo zaštitilo, smatrali smo kako se nalazimo nadomak rješenja smrtnosne zagonetke. Ipak, proteklih dana vidimo kako se obećanja ruše, isporuke plaćenih doza obustavljaju, dok pojedine vlade ne dozvoljavaju da s njihovih aerodroma krenu isporuke za druge zemlje. Ne da niko ne razmišlja o siromašnim i visoko ugroženim društvima, nego je posrijedi uspostava tajnih lobističkih procedura i paralelna nabavka izvan standardnih okvira.

Tolerancija, solidarnost i pravednost članica Evropske unije raspala se u trenutku, pri prvom ozbiljnijem izazovu. Također, nejednakost je već na sceni, budući da sva društva nemaju jednake mogućnosti i političku moć posredstvom koje bi se nadmetali u ovoj “igri”. Koliko je stvar zabrinjavajuća i u isto vrijeme iznenađujuća, pokazuje  i činjenica da o tome javno govore i najviši dužnosnici evopskih zemalja.

Ali drama ima i svoj nastavak, jer najavljeno uvođenje “COVID pasoša” predstavlja do sada najozbiljniju povreda ljudskih prava koja dolazi kao direktna posljedica borbe protiv pandemije korona virusa.

Iako je iz Evropske komisije saopćeno da kao ovaj pasoš ne bi trebao biti preduvjet za slobodno kretanje i da će ljudi moći putovati i bez njega, uz podložnost pravilima o samoizolaciji po dolasku na mjesto na koje putuju, ovakav način kontrole vodi vjerovatnom početku kraja ljudskih prava unutar savremenih demokratskih društava.

Iako je svetost života i zdravlja drugih glavni argument onih koji odlučuju o ovim potezima, ne možemo se oteti utisku kako u osnovi takvih nauma leži biopolitička paradigma, koja od života hoće uzeti i ono malo što je od njega ostalo.

Sve navedeno, kao ni složenost “sistema” u kojem građani Bosne i Hercegovine dijele svoju sudbinu a koji su im drugi skrojili i u njega njihove živote utisnuli, ne može biti opravdanje za neozbiljnost i nesposobnost – najblaže kazano – kakvoj proteklih sedmica svjedočimo.

Za nemar i neznanje ne postoji izgovor.

Međutim, konfuzija, dezorijentacija i “izostanak” magične nadležnosti možemo gledati i kao jedno upozorenje. Šta bi se “dogodilo” i šta bismo mogli očekivati – strana riječ za našu društvenopolitičku zbilju – u slučaju ozbiljnijih problema i većih sigurnosnih izazova.

Možda je pandemija korona virusa posljednje upozorenje nama i prilika da se još jednom ozbiljno razmisli o izmjeni ustavnog uređenja u Bosni i Hercegovini, kako bi građani ove zemlje – neovisno o tome kako se zvali, kome se molili i čiju partijsku knjižicu imali – dobili priliku za životom u postkoronskom periodu.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close