Kako se planet svrstao po pitanju izraelsko-palestinskog rata, koji su promašaji, strategije i zadaci ljevice, kako su oni koji svakako mrze Židove ili Arape/muslimane konačno došli u priliku da se do kraja izraze, kako se prema svemu odnosi Njemačka…
Izraelsko-palestinski sukob odavno polarizira cijeli planet tako da su brojne države, političke stranke, tvrtke, društvene organizacije i pojedinci opredijeljeni za jednu ili drugu stranu. Jerko Bakotin je na portalu tjednika Novosti, www.portalnovosti.com, u četiri teksta opisao na koji se način u važnijim državama svijeta reagira na ovaj sukob. Ovdje prenosimo prva tri teksta.
Zajednička površina Izraela i palestinskih teritorija manja je od polovine Hrvatske, pa ipak aktualna eksplozija nasilja na Bliskom istoku još jednom je ilustrirala koliko izraelsko-palestinski sukob djeluje polarizirajuće na cijeli planet. Osim što pojedine države tradicionalno zastupaju proizraelske ili propalestinske pozicije, sa suprotstavljenim stranama u sedam i pol desetljeća dugom konfliktu odavno se identificiraju, odnosno barem snažno opredjeljuju javnosti ili dijelovi javnosti dugačkog niza zemalja. Pri tome često, upozoravao je veliki američki-palestinski intelektualac Edward Said još 1974. godine, do izražaja dolaze najgore ljudske osobine: postoji “osjećaj da se u promatranju Židova i Arapa kako se ubijaju gleda zabavni gladijatorski okršaj, kako postoje ‘naša’ i ‘njihova’ strana, i tako dalje.”
Linije podjele su višestruke. Kulturno-civilizacijske, moguće i rasne, dobrim dijelom zasnovane na projekcijama: Zapad personificiran u Izraelu nasuprot Orijenta utjelovljenog u Palestincima kao većinom muslimanskim Arapima. Potom, političko-ideološke. Konzervativci i vjerojatno veći broj liberala se svrstavaju uz Izrael kao “jedinu bliskoistočnu demokraciju”. U tome im se pridružuje znatan dio desnice, uslijed islamofobije, ksenofobije prema izbjeglicama i migrantima s Bliskog istoka, pa i golog uzbuđenja uspješnim vojnim strojem koji se iživljava nad slabijima. Osim toga, tu je i prilika za oslobađanje historijske hipoteke antisemitizma. Konačno, izraelski premijer Benjamin Netanjahu je uložio ozbiljan trud u povezivanje s desnopopulističkim srednjeeuropskim vladama kao što su ona u Mađarskoj Viktora Orbána ili (formalno još uvijek vladajuća) poljska vlada Prava i pravde. Naizgled bizarno s obzirom na antisemitski karakter tih političkih snaga, međutim te političke snage i aktualnu izraelsku vladu osim zajedničkog rasizma povezuje i prezir prema prosvjetiteljstvu, ljudskim pravima i jednakosti.
Ljevica, pak, uglavnom podržava borbu za oslobođenje Palestine, nerijetko u hladnoratovskoj tradiciji shvaćenu kao antikolonijalnu i antiimperijalističku, što je i razlog zbog čega velika većina nekadašnjeg takozvanog Trećeg svijeta, danas zvanog “Globalni jug”, podupire Palestinu. Međutim, na protuizraelskoj strani ipak se još uvijek nalazi i dio desnice čiji antisemitizam je toliko dubok da kao objekt mržnje uzima i Državu Izrael.
Ukratko, dok svjetska javnost posljednjih tjedana u real-timeu prati izraelsko mrvljenje Gaze, paralelno na gradskim ulicama i društvenim mrežama te u medijima i nebrojenim kulturnim, obrazovnim i ostalim institucijama traju ogorčeni sukobi: ratuje se prosvjedima, izjavama, tekstovima, deklaracijama i otvorenim pismima. U planetarnoj raspravi – nerijetko vođenoj argumentima u stilu “a što su oni njima radili” – do točke pucanja rastu tenzije u političkim strankama, sveučilišnim i studentskim tijelima, tvrtkama, udrugama, prijateljstvima i obiteljima. Netrpeljivost je eskalirala do fizičkog nasilja: policija u, primjerice, Londonu je nakon 7. listopada prijavila 14 puta više antisemitskih i gotovo tri puta više islamofobnih incidenata nego li u istom periodu prethodne godine, u francuskom Arrasu je imigrant iz Čečenije ubio srednjoškolskog nastavnika, u Mahačkali, glavnom gradu ruske većinom muslimanske republike Dagestan, bijesna masa je krenula u pogrom putnika pristiglih avionom iz Tel Aviva te je dvadesetak ljudi ozlijeđeno, u Tunisu je zapaljena sinagoga, a u Chicagu ubijen šestogodišnji Palestinac.
Iako u najvažnijim zemljama zapada reakcije javnosti nipošto nisu unisone, isprva je najveći dio najvažnijih političkih moćnika u toj which side are you on igri iskazao gotovo bezrezervnu podršku Izraelu, a isto važi za znatan dio mainstream javnosti. S obzirom da izraelsko “pravo na obranu” u praksi znači tisuće i tisuće ubijenih Palestinaca i užasno kolektivno kažnjavanje više od dva milijuna ljudi te s obzirom na povijest okupacije i represije, takav stav znači namjerno moralno sljepilo i podršku masovnim ratnim zločinima. Tek nedavno pojavile su se ozbiljnije naznake njegove promjene uslijed neprestane poplave video-snimki pretvaranja Gaze u pakao. Sam bivši izraelski premijer (ranije i načelnik generalštaba) Ehud Barak je početkom ovog tjedna izjavio kako je Izrael svjestan da će kroz “tjedan ili dva” izgubiti podršku javnog mnijenja u mnogim zemljama zapada, a nedugo potom vjerojatno i podršku brojnih zapadnih vlada.
Istovremeno, dok su arhitektonske znamenitosti New Yorka, Berlina, Pariza, Londona, Rima, Varšave i drugih gradova bile osvijetljene bojama izraelske zastave, iskazivanje potpore Palestini nerijetko se guši zakonskom zabranom, financijskim ucjenama, otkazivanjem, cenzurom i policijskom čizmom: radi se o sustavnoj kampanji zatiranja slobode govora. Istovremeno, dijelovi ljevice u potpori palestinskoj borbi iskazuju duboko nerazumijevanje aktualne situacije i povijesti, što rezultira moralno promašenim stavovima koji se mogu tumačiti kao zagovaranje uništenja Izraela, pa i kao antisemitizam. U narednih nekoliko tekstova donosimo pregled zanimljivijih reakcija u važnijim državama zapada, bez pretenzija na sveobuhvatnost.
Joe Biden: ugrožavanje drugog mandata
Aktualni predsjednik Sjedinjenih Država Joe Biden kroz duga je desetljeća u politici održavao bliske odnose s izraelskim vođama. Sada je javno uputio snažnu retoričku, vojnu i svaku drugu podršku Izraelu, Hamas usporedio s takozvanom Islamskom državom te negirao mučne brojke palestinskih žrtava koje prijavljuje Hamasovo ministarstvo zdravstva u Gazi, premda im stručnjaci i organizacije poput Human Rights Watcha vjeruju. Iako iza zatvorenih vrata američki diplomati vjerojatno nastoje donekle ograničiti izraelsku osvetu koja je dovela do enormne humanitarne, a lako bi se mogla pretvoriti i u vojnu te diplomatsku katastrofu, Bijela kuća se do sada opire i samom spomenu primirja. Većina članova i Republikanske i Demokratske stranke čvrsto podupire Izrael – odnosno njih 77 i 69 posto. No taj udio je bitno manji među mlađim Amerikancima – manje od polovice njih vjeruje da SAD treba javno podržavati Izrael. Nedavno Gallupovo istraživanje pokazuje da je potpora Bidenu među demokratima pala na 75 posto, što je najmanje u čitavom mandatu.
Sve više se pojavljuju nagađanja da bi jednostrana potpora Izraelu mogla Bidena stajati potpore mlađih, lijevih i muslimanskih birača na predsjedničkim izborima 2024. godine, što bi moglo presudno odlučiti rezultat izbora u Trumpovu korist. Američki muslimani čine 1 posto stanovništva, dok oko 3,7 posto Amerikanaca potječe iz arapskih država. Međutim, koncentrirani su u ključnim saveznim državama kada je o izborima riječ. “Gospodine predsjedniče, Michigen je važna država za vas. Kao i Pennsylvania. Kao i Georgija. I znate što, gospodine predsjedniče? Nećemo zaboraviti da smo dočekani tišinom onda kada smo žalovali, plakali i molili našu zemlju da zaustavi nasilje”, poručila je tako Bidenu demokratska kongresnica palestinskog porijekla Rashida Tlaib. Na predsjedničkim izborima 2020. glasalo je 1,1 milijun muslimana, od čega 64 posto njih za Bidena, a sadašnje ankete pokazuju da potpora tog korpusa aktualnom predsjedniku rapidno pada. Organizacije muslimanskih i arapskih Amerikanaca su, štoviše, prije nekoliko dana uputile otvoreno pismo u kojem su Bidena upozorile da će mobilizirati to glasačko tijelo protiv njega ukoliko ne pokrene odlučne korake da osigura primirje u Gazi. “Je li moguće da 2, 3, 4 milijuna progresivnih birača ne izađe na izbore, ne glasa za Bidena zbog ovoga? Apsolutno je moguće”, komentirao je analitičar Matthew How iz think-tanka Eisenhower Media Network.
Posljednjih dana vidljiv je pokušaj administracije da ublaži štetu, pa je Biden tako poručio da je uspostava palestinske države nužnost te da se stanovnike Gaze ne smije prognati u Egipat, što nije dobro sjelo znatnom ekstremistički raspoloženom dijelu izraelskog establishmenta i javnosti. Glavni savjetnik Bijele kuće za sigurnost Jake Sullivan dodao je i da “(palestinski civili) nisu zaslužili umrijeti”, a Washington Post piše kako je američki pritisak prisilio Izrael da Gazi ponovno uključi elektroničke komunikacije. U srijedu, 1. listopada, konačno se sam Biden javno založio za humanitarnu pauzu, napravivši odmak od dotadašnjeg stava kako neće biti “crvenih linija” za Izrael. Slaba je to utjeha za rodbinu približno deset tisuća do sada ubijenih Palestinaca, od čega su gotovo četiri tisuće djeca, kako je izvijestilo Ministarstvo zdravstva u Gazi.
Europska unija: podjele, glavinjanje i nebitnost
Posljednji put kada su europske sile – i to neuspješno – pokušale biti stvaran faktor na Bliskom istoku bilo je daleke 1956. godine tijekom Sueske krize, podsjetio je nedavno Dario Špelić na HRT-u. Sve otada Europa je u ovoj regiji uglavnom nebitna, a po svemu što smo vidjeli posljednjih tjedana tako će biti i nadalje. Nakon Hamasovog napada, povjerenik za proširenje i odnose sa susjedstvom Olivér Várhelyi najavio je suspenziju financijske pomoći Palestincima, na što je niz nacionalnih vlada reagiralo gnjevno, pa od suspenzije nije bilo ništa. Sama predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen reagirala je sramotno: u više odlučnih javnih istupa o ratu Izraela i Hamasa nijednom nije zucnula o palestinskoj državi, a kamoli spomenula okupaciju ili represiju nad Palestincima.
Štoviše, prilikom posjeta Izraelu 13. listopada je uspjela izgovoriti kako “zna da će način na koji će Izrael odgovoriti pokazati da je riječ o demokraciji”, što retrospektivno zvuči sve perverznije. Povjerenik za vanjske poslove Josep Borrell je već sljedeći dan de facto ustvrdio kako von der Leyen ne predstavlja EU po ovom pitanju te podsjetio kako rješenje sukoba leži u uspostavi palestinske države, a bitno drugačije od predsjednice EK je istupio i šef Europskog vijeća Charles Michel, izjavivši kako “potpuna opsada Gaze nije u skladu s međunarodnim zakonom”. Stavovi von der Leyen bili su previše čak i za zaposlenike europske birokracije, pa je njih više od 800 potpisalo prosvjedno pismo u kojem se nju opravdano optužuje za pristranost. Zaključno, EU je uspjela ponovno dokazati valjanost cinične primjedbe pripisivane Henryu Kissingeru – “Koga da nazovem ukoliko želim razgovarati s Europom?”.
Što se vladajućih političara na nacionalnim razinama tiče, među rijetkima koji su otpočetka kritizirali izraelsku odmazdu nalaze se irski i španjolski premijeri Leo Varadkar i Pedro Sánchez te hrvatski predsjednik Zoran Milanović. Nakon mnogo natezanja EU je prošli tjedan uspjela donijeti zajedničku deklaraciju: u njoj se ne spominje primirje nego tek humanitarni koridori i “pauze”. Jedinstvo Unije trajalo je nešto više od 24 sata, do glasanja u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda o rezoluciji koju je podnio Jordan. Dokument koji inzistira na primirju poduprlo je osam članica, petnaest je bilo suzdržano, a četiri su bile protiv. Da se klima ipak mijenja pokazuje činjenica da je Francuska rezoluciju podržala, dok je Njemačka bila suzdržana. U ponedjeljak je izraelsko kršenje pravila ratovanja i nesrazmjernu odmazdu osudio i premijer Norveške, koja, doduše, nije članica EU.
No koliko vanjski svijet ozbiljno shvaća Uniju, pokazuju i reakcije na njen poziv na međunarodnu mirovnu konferenciju. Izraelski predstavnici izjavili su da ne znaju hoće li na njoj sudjelovati, s obzirom da se ne zna što bi bio njen cilj. Razne članice Unije se, prema pisanju Politica, nadmeću za ulogu domaćina konferencije. “No toliko dugo dok nije jasno da li sama regija to želi, cijela rasprava o lokaciji je glupa i irelevantna”, rekao je neimenovani diplomat. Naslov teksta na Politicu dovoljno govori: “Tko treba EU-ov ‘nebitni’ mirovni plan za Gazu? EU, naravno”. Ističe se da izraelski lijevo-liberalni dnevni list Harec izjave europskih čelnika čak nije niti prenio. Sve u svemu, rat Izraela i Hamasa izgledno je već ozbiljno urušio i tako ne pretjerano velik utjecaj EU kao geopolitičkog aktera. Šteta će biti i veća ukoliko rat potraje, a podjele eskaliraju.
Muke lijevog centra i ljevice
Britanska konzervativna vlada Rishija Sunaka stoji, naravno, čvrsto uz Izrael. London je posljednjih godina do te mjere zanemario izraelsko-palestinski sukob da je istragu o tome čak najavio parlamentarni vanjskopolitički odbor. Istovremeno u laburističkoj stranci bukti nezadovoljstvo proizraelskim stavovima stranačkog vođe Keitha Starmera, koji je iz stranke izbacio pristaše svog prethodnika, uvjerenog ljevičara Jeremya Corbyna. Neposredno nakon početka sukoba Starmer je u intervjuu LBC-u “u skladu s međunarodnim zakonom” podupro isključivanje vode i struje Gazi, da bi potom reterirao od tih izjava. Poneki lokalni vijećnici iz protesta su napustili stranku, a desetine laburističkih parlamentarnih zastupnika zatražilo je hitni prekid vatre, uključujući sve više stranačkih vođa poput londonskog gradonačelnika Sadiqa Khana. U petak, 3. studenog, konačno je i sam Starmer zatražio “humanitarnu pauzu”. U međuvremenu, britanski mediji nagađaju koliko su laburisti izgubili muslimanskih birača.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron pokušava poslati više različitih poruka, pa je tako još prije više dana zatražio “humanitarno primirje” i istovremeno predložio formiranje međunarodne koalicije za borbu protiv Hamasa. Za to se vrijeme raspada široka lijeva koalicija Nupes. Nekoliko njenih sastavnica, uključujući Komunističku partiju, zgroženo je stavovima Jean Luca Mélenchona, vođe najsnažnije članice koalicije Nepokorena Francuska (LFI). Stranka je pokolj izraelskih civila opisala kao “oružanu palestinsku ofenzivu”, a Hamas odbila proglasiti teroristima, dok ga neki članovi LFI-a nazivaju “pokretom otpora”. Mediji upozoravaju da francuska ljevica očito ima problem s antisemitizmom: prema jednom istraživanju židovski studenti u Francuskoj više se boje krajnje ljevice, nego li krajnje desnice. Mélenchona to očito ne zabrinjava, štoviše, napao je zastupnika Nupesa iz lijevo centrističke stranke koji je u Europskom parlamentu podupro rezoluciju kojom se osuđuje Hamasov napad od 7. listopada. U javnosti se sve više čuju glasovi kako Mélenchon sa svojim rigidno antizapadnim pogledima postaje ogroman teret ljevici i čitavoj francuskoj političkoj sceni. Prema anketama, više Francuza bi na predsjedničkim izborima glasalo za predstavnicu krajnje desnice Marine Le Pen no za njega. Što se spomenute tiče, ona je u ovom sukobu uočila priliku za promjenu imidža. Le Pen je kao predsjednica Nacionalnog okupljanja od svog oca Jean-Mariea naslijedila antisemitsku baštinu te stranke, no političarka poznata po islamofobnim i ksenofobnim stavovima sada je zauzela snažnu proizraelsku poziciju.
Šef španjolskih socijalista i premijer Sánchez osudio je Hamas i kritizirao Izrael, ali neki njegovi ministri iz lijeve koalicije Sumar otišli su i bitno dalje, ustvrdivši da Izrael provodi genocid u Gazi. Ministrica socijale Iole Bellara izjavila je da bi Benjamina Netanjahua trebalo zbog ratnih zločina izvesti pred Međunarodni kazneni sud. Gensek Komunističke partije i parlamentarni zastupnik Sumara Enrique Santiago odbio je osuditi Hamas te podsjetio da ne može postojati “jedno međunarodno pravo za Ukrajinu, a drugo za Palestinu”. Došlo je i do diplomatskog sukoba: izraelsko veleposlanstvo optužilo je ministre da podržavaju “terorizam ISIL-ovog stila”, no vlada je odbacila optužbe. U međuvremenu, pak, kritičari ističu da je Sánchezov oštar nastup prema Izraelu više izraz njegovih unutarpolitičkih potreba, odnosno pridobijanja potpore propalestinskih stranaka španjolske ljevice.
Zbog svoje prošlosti i specifične javne kulture Njemačka je slučaj za sebe te zaslužuje zasebni tekst. Ukratko, vladajuća koalicija izrazito je svrstana na stranu Izraela. Zemlju su u tjednu nakon Hamasovog napada posjetili kancelar Olaf Scholz (inače socijaldemokrat) koji je govorio o njemačkom “vječnom zadatku” da se zalaže za postojanje i sigurnost Izraela, te ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock (iz Zelenih) te poručila kako smo “ovih dana svi Izraelci”. U međuvremenu je ipak došlo do evolucije čak i njemačke pozicije, pa je pri prošlotjednom glasanju o spomenutoj UN-ovoj rezoluciji Berlin (za razliku od SAD, Hrvatske i još svega 12 zemalja) bio suzdržan, a Baerbock u javnim nastupnima spominje kako je jedini jamac mira i sigurnosti uspostava palestinske države. Vrijedi spomenuti da je Ljevica – inače u procesu podjele stranke uzrokovanom odlaskom Sahre Wagenknecht i još devet zastupnika u Bundestagu – zauzela poziciju za svaku pohvalu. Stranka je oštro osudila Hamas zbog pokolja izraelskih civila i suodgovornosti za pakao izraelske osvete, podsjetila na njegov fanatični antisemitizam i potporu koju mu pruža brutalni iranski režim, ali i na izraelsku represiju i okupaciju kao strukturne razlog tekućeg užasa te se založila za prekid vatre i palestinsku državu s istočnim Jeruzalemom.
Promašaji, strategije i zadaci ljevice
Razne udruge i pojedinci sa svjetske političke, aktivističke i intelektualne ljevice odbili su nedvosmisleno ili uopće osuditi Hamasov pokolj izraelskih civila te izraziti suosjećanje za pobijene. Štoviše, neki su ga opravdavali, pa i slavili kao izraz otpora okupaciji.
Primjerice, na pojedinim propalestinskim prosvjedima u New Yorku prisutne su parole i transparenti koji se mogu shvatiti kao potpora Hamasu. Skandiranje “Od rijeke (Jordan) do mora Palestina će biti slobodna”. Parola se može shvatiti kao opravdano zalaganje za uništenje izraelskog režima aparthejda, ali i kao program uništenja samog Izraela.
Slično tome, slogan “By any means necessary”, odnosno “Svim potrebnim sredstvima” može se interpretirati i kao opravdavanje Hamasovog masovnog pokolja izraelskih civila. Prosvjed održan 28. listopada nazvan je “Poplavimo Brooklyn za Gazu”, što neugodno podsjeća na naziv Hamasove operacije – “Poplava Al-Aksa”.
S obzirom da je prvi njujorški protest “podržao lokalni ogranak Democratic Socialists of America, najveće socijalističke organizacije u SAD-u, reagirala je vjerojatno najslavnija članica DSA-a i zastupnica Demokratske stranke u Kongresu, Alexandria Ocasio Cortez, kritizirajući “netrpeljivost i bešćutnost” tog prosvjeda te dodala da su Njujorčani sposobni osuditi i Hamasov napad na nedužne civile, kao i “teške nepravde i nasilje s kojima su pod okupacijom suočeni Palestinci”.
Skandal je izazvalo i pismo desetina studentskih udruga na Harvardu u kojem se sva krivica za nasilje pripisuje isključivo izraelskom režimu, dok su udruge Sveučilišta Stanford masakr opisale kao dio legitimne borbe protiv izraelskog kolonijalizma.
Udruga National Students for Justice in Palestine je pokolj nazvala “povijesnom pobjedom palestinskog otpora” te dodali kako “od Rodezije preko Južne Afrike do Alžira, nijedna naseljenička kolonija ne može izdržati zauvijek”. Slične izjave dale su podružnice te udruge na nizu američkih sveučilišta. Podružnica pokreta Black Lives Matter iz Chicaga objavila je na X-u (bivšem Twitteru) fotografiju hamasovca u parajedrilici uz potpis “Podržavam Palestinu”.
Britansko-pakistanski i jedan od najpoznatijih svjetskih lijevih intelektualaca Tariq Ali je na dan Hamasovog pokolja objavio tekst naslovljen “Ustanak u Palestini”. U njemu vlast te ekstremističke organizacije u Gazi naziva “izabranim vodstvom” koje je napalo “vojne ciljeve i naseljeničku populaciju”. Kasnije je rekao kako ga je Hamasova poruka “otiđite s našeg teritorija, prekinite opsadu” isprva “veoma razveselila”, no kako “nije sretan smrću civila bilo gdje”. Tariq Ali je u pravu kada ističe da se ne može izjednačavati Izrael kao do zuba naoružanu zemlju kojoj ne prijeti egzistencijalna ugroza i Palestince koje Izrael drži pod okupacijom, raseljava i ubija te čiji opstanak jest u pitanju.
Svejedno, nedostatak elementarne empatije za masakr više od tisuću civila – koje Ali niti ne spominje – doima se kao ozbiljno moralno sljepilo. Osnivač paneuropskog lijevog pokreta DiEM 25 i nekadašnji grčki ministar financija Janis Varufakis dao je kontradiktorne izjave: oštro je osudio Hamasove zločine, ali je izrijekom odbio osuditi sam Hamas, kao i Netanjahua te ekstremne židovske naseljenike (!). Donekle ispravno je, doduše, najveću odgovornost pripisao zapadu koji je svojim nečinjenjem i toleriranjem izraelske represije uvelike pridonio aktualnoj katastrofi. Međutim, rezultat je zbunjujući i moralno upitni sofizam.
Brojni lijevi aktivisti diljem svijeta Hamasov su napad interpretirali pozivajući se na teze Frantza Fanona o dekolonizaciji. Afro-karipski psihijatar, politički filozof i marksist koji je izvršio golemi utjecaj na svjetsku ljevicu i antikolonijalne pokrete, u djelu iz 1961. “Prezreni na svijetu” ističe kako je dekolonizacija uvijek nasilan fenomen, kao što je i kolonijalizam “golo nasilje i popustit će samo pred još većim nasiljem”. Upamćen je i važan predgovor Jean-Paul Sartra toj kultnoj knjizi, u kojem tvrdi kako “u prvo vrijeme pobune treba ubijati: smaknuti jednog Evropljanina znači jednim udarcem ubiti dva zeca – ukloniti istodobno i jednog tlačitelja i jednog potlačenika: ostaju jedan mrtav čovjek i jedan slobodan čovjek”.
Pripadnici Hamasa brutalizirani su cjeloživotnim iskustvom represije. Vjerojatno su brojnima u prijašnjim bombardiranjima Gaze ubijeni bližnji, pa sanjaju osvetu kojom bi – prema Fanonovim i Sartreovim tezama – vratili dostojanstvo. Međutim, osim što je ubijanje civila etički i moralno neprihvatljivo, dio propalestinskih aktivista čitav Izrael – ne samo naselja na Zapadnoj obali – opisuje kao naseljeničku koloniju. Kako se naseljenicima negira status civila, to znači da su svi Izraelci legitimna meta. To je stav čije dehumanizirajuće posljedice i nisu pretjerano različite od izjava izraelskog ministra obrane Joava Galanta o stanovnicima Gaze kao “ljudskim životinjama”.
Ljevici bi bilo dobro osvijestiti kako su društveno-politički kontekst antikolonijalne borbe u Alžiru pedesetih godina – povodom koje Fanon ispisuje svoje teze – i današnji kontekst Izraela i Palestine ipak uvelike različiti. Bez obzira na kontroverze o doseljavanju Židova na današnji izraelski teritorij tijekom 20. stoljeća, sličnosti s kolonijalizmom i uvelike nasilno zauzimanje terena – pri čemu su velik dio pridošlih činile izbjeglice iz Evrope i arapskih zemalja – sada ih tu živi više od sedam milijuna. Iluzije o “alžirskom rješenju” sukoba, odnosno teoretskom “izbacivanju” Židova iz zemlje po uzoru na sudbinu pieds-noirsa, francuskih kolonista – osim što bi se radilo o masovnom zločinu, moguće i genocidu – već su i zbog izraelske vojne snage isključene: konačno, riječ i o državi s atomskim naoružanjem. A izraelski Židovi nemaju gdje otići, jer je Izrael njihov jedini dom.
Konačno, moguće je da su Jaser Arafat i PLO postigli maksimum koji je u danoj geopolitičkoj konstelaciji bilo moguće postići oružanom borbom. Novinar i komentator Peter Beinart – utjecajni pripadnik progresivne struje američkih Židova, zanimljivih stavova (daleko od bezgrešnih, recimo, 2003. je podupirao agresiju na Irak) – prošlog je mjeseca u tekstu naslovljenom “Postoji židovska nada za palestinskim oslobođenjem. Ona mora preživjeti”, objavljenom u New York Timesu, skrenuo pažnju na teze Edwarda Saida iz eseja “Arapi i Židovi”. Veliki američko-palestinski intelektualac tako je još 1974. upozorio kako je “izraelski Židov na Bliskom istoku, i ne možemo – mogao bih čak reći ne smijemo – se praviti da neće biti ondje sutra, nakon što borba završi”. A židovska “posebna povezanost sa zemljom je nešto s čime se moramo suočiti, i to ne kroz iskrivljujuću vizuru imperijalističkog projekta”. Ovo je posebno važna poruka, s obzirom na čestu tendenciju ljevice da Izrael promatra gotovo isključivo kao agenta zapada: stvaranje Izraela bio je autentičan cilj židovskih nacionalističkih aktivista, a ne tek proizvod imperijalizma.
U lijevom diskursu česti su pojmovi kao “cionistički režim” i zalaganje za njegovu demontažu. Cionizam jest oblik nacionalizma, dok je Generalna skupština Ujedinjenih naroda 1975. usvojila rezoluciju koja ga je proglasila rasizmom. Potom ju je 1991. poništila (Jugoslavija je 1975. bila suzdržana, da bi 1991. glasala za poništenje).
Međutim, Beinart u tekstu iz 2020., naslovljenom “Više ne vjerujem u židovsku državu”. podsjeća kako sve do Holokausta većina cionista nije smatrala da suštinu te ideologije predstavlja židovska država, nego židovski dom u kojem bi se osjećali sigurno. Autor argumentira da takav siguran dom može postojati i u državi koja neće biti židovska, nego, recimo, zajednička izraelsko-palestinska država dviju ravnopravnih nacija. Cionizam je, ukratko, širok pojam – od klasičnog, preko ekstremno desnog, religijsko-rasističkog neociozma, do više ili manje kritičkog postcionizma. Te nijanse treba uzeti u obzir.
Prema medijima, progresivni Židovi diljem svijeta skrhani su nesposobnošću ili odbijanjem svojih ljevičarskih poznanika da osude Hamasov zločin te izostankom empatije za izraelske žrtve i taoce. Tim više što se u mnoge židovske zajednice uvlače strah i jeza uslijed rasta antisemitizma. Na Sveučilište Cornell pozvana je policija zbog prijetnji ubojstvom židovskih studenata, dok Le Monde piše da francuski Židovi počinju skrivati svoj identitet. Statistike pokazuju višestruko povećanje antisemitskih incidenata, i to od Sjeverne preko Južne Amerike do Europe. To je atmosfera u kojoj je stotinjak izraelskih lijevih intelektualaca – među kojima su povjesničari Juval Noah Harari i Adam Raz (s kojim su Novosti ovog ljeta objavile intervju), pisac David Grosman i sociologinja Eva Ilouz – uputilo otvoreno pismo, izražavajući zgražavanje činjenicom da su dijelovi globalne ljevice reagirali ravnodušno ili s opravdavanjem na Hamasove zločine te omalovažavali patnju i traume izraelskog društva. “Nikad nismo zamišljali da će pojedinci na ljevici, zagovornici jednakosti, slobode, pravde i blagostanja iskazati toliko ekstremnu moralnu neosjetljivost i političku nepromišljenost”, pišu upozoravajući da je Hamas teokratska, represivna organizacija suprotstavljena vrijednostima mira, jednakosti i ljevice uopće. Krug nasilja izazvan Hamasovim napadom i izraelskom odmazdom “ozbiljno potkopava našu dugotrajnu borbu protiv ugnjetavanja i nasilja, u potrazi za punim pravima i jednakošću svih stanovnika Izraela-Palestine”, nastavlja se u pismu te zaključuje – “nema protutječja između nepokolebljivog suprostavljanja izraelskoj okupaciji i podjarmljivanju Palestinaca i nedvosmislenoj osudi brutalnih činova nasilja nad nedužnim civilima. Zapravo, svaki dosljedni ljevičar mora istovremeno zastupati obje pozicije”.
Ne čudi da se istinski izraelski ljevičari trenutno osjećaju potpuno usamljeni. Ne misli se na mainstream samozvane ljevičare, o kojima u tekstu “Problem je izraelska levica” piše Gideon Levi i koje je zajedno s većinom izraelskog javnog mnijenja obuzela kolektivna ubilačka histerija prema svim stanovnicima Gaze, nego o autentičnim zagovornicima palestinskog oslobođenja i mira. Oni se također nalaze na udaru spomenute histerije i totalitarnog nacionalizma, pothranjivanog od strane fašistoidnih ekstremista u izraelskoj vladi.
Prošlog su mjeseca u Izraelu dvojica aktivista uhapšena zato što su lijepili postere s natpisom “Židovi i Arapi, kroz ovo ćemo proći zajedno”. Nakon što je novinar Israel Frej – inače ultraortodoksni Židov – objavio video u kojem izgovara kadiš za ubijene u Hamasovom pokolju i za palestinske žrtve u Gazi, pred njegovom se kućom pojavila bijesna rulja te je s obitelji pobjegao. Pojedini mirotvorci smatraju da je u tom kontekstu deplasirano kritizirati zapadnu ljevicu zbog njenog odnosa prema Hamasu, žrtvama i izraelskoj represiji. “To je ključna debata, ali ne možemo je voditi sa studentima Harvarda. Prvo trebamo ovdje razgovarati, s ljudima kojih se to najviše tiče, a to nije dozvoljeno. Palestinci u Izraelu uhapšeni su čim se usude na internetu izraziti pravo svog naroda na otpor, ili kada osuđuju kršenja ljudskih prava u Gazi”, istakla je tako Orli Noi, predsjednica odbora Izraelskog informacijskog centra za ljudska prava na okupiranim teritorijima Be-celem – jedne od najuglednijih izraelskih nevladinih organizacija – u reportaži za pariški Le Monde. Tekst je naslovljen “Egzistencijalna kriza izraelske ljevice”.
Hamasov je pokolj vrlo vjerojatno katastrofalno djelovao na naklonost svjetske javnosti palestinskoj borbi. To će, doduše, uvelike nivelirati aktualni izraelski zločini, ali postoji važna populacija za koju to uvelike ne važi, a to su sami Židovi. Prije dvije godine je Židovski izborni institut (Jewish Electoral Institute) ustanovio da 58 posto američkih židovskih birača podupire restrikcije američke vojne pomoći Izraelu kako bi se spriječilo da je zemlja koristi za širenje naselja na Zapadnoj obali. Trećina anketiranih Židova složila se s tvrdnjom da je izraelski odnos prema Palestincima sličan rasizmu u SAD-u, dok je za čak 38 posto mlađih od 40 godina Izrael država apartheida.
No, pokolj 7. listopada teško je urušio potencijalni savez, piše Beinart. Mnogi Židovi spremni su pridružiti se Palestincima u borbi za okončanje apartheida, “čak i ako nas taj čin otuđi od naših zajednica, u nekim slučajevima i naših obitelji. Ali nećemo se držati pod ruku s ljudima koji slave otmicu ili ubojstvo židovskog djeteta”.
Hamas jest na brutalan način vratio palestinsko pitanje u središte pozornosti svjetske javnosti, uništio fasadu izraelske nedodirljivosti i među Izraelcima posijao duboku nesigurnost. No vrlo je neizvjesno što je povrh toga postignuto, osim velike patnje za Izraelce i još višestruko monstruoznije za Palestince. Slijedi li povratak na prijašnji status quo koji je značio puzajuću aneksiju Zapadne obale? Ili je Joe Biden ozbiljan s namjerom uspostave palestinske države? Čak i da jest, radikalizirano izraelsko društvo i država toj će namjeri vjerojatno sada pružati vrlo snažan otpor – neki govore o “desetljećima”. A izgledi za zajedničku državu s jednakim pravima su nakon 7. listopada vrlo mračni.
Pri razmatranju strategija palestinskog oslobođenja, naime, uobičajeno postoje tri pristupa. Prvi, alžirski, očito je odavno nemoguć. Drugo rješenje, ono s dvije države (two state solution) – uspostava nezavisne Palestine u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali – postalo je moguće nakon što je Palestinska oslobodilačka organizacija 1988. prihvatila postojanje Izraela. No i ono već dugi niz godina izgleda sve nerealnije, s obzirom da ga Izrael sustavno sabotira ilegalnom kolonizacijom stotina tisuća kolonista na Zapadnu obalu i u Istočni Jeruzalem: trenutno je tu više od 700 tisuća naseljenika. Stoga je sve više Palestinaca i izraelskih ljevičara počelo podupirati južnoafrički model – borbu za jednaka ljudska i građanska prava u jednoj državi (one state solution), a protiv represije i apartheida. Kako na ukupnom području između rijeke Jordan i mora – na međunarodno priznatom teritoriju Izraela te na Zapadnoj obali i Gazi – Palestinci već čine većinu stanovništva, dodjeljivanje jednakih prava unutar jedne države značio bi i kraj židovske države.
Budući izraelski premijer Ehud Olmert je 2003. upozorio da će borba za princip “jedan čovjek-jedan glas” biti mnogo popularnija i opasnija od borbe protiv okupacije. U rujnu 2023. u two state solution vjerovalo je svega 24 posto Palestinaca (u odnosu na 59 posto njih tijekom 2012. godine – pad je izvjesno posljedica izraelskog sustavnog potkopavanja šanse za nezavisnu Palestinu) i 35 posto Izraelaca. Od ostalih 65 posto Izraelaca vjerojatno tek manjina želi zajedničku državu dva jednakopravna naroda. No ta je ideja umrla 7. listopada – “Ne vidim kako ljudi mogu više zamišljati zajednički život, kao građani iste države”, kaže u već spomenutoj reportaži Le Mondea lijevo orijentirani novinar Meron Rapoport.
Nezavisno od toga zagovara li se uspostava palestinske ili zajedničke države – trenutno nijedna od tih opcija ne izgleda blizu – svako rješenje zahtijevat će sigurnost izraelskog stanovništva te pristanak barem znatnog njegovog dijela. To se neće ostvariti bez empatije i solidarnosti sa svim žrtvama. Možda se ovo čini sporednim dok u Gazi izraelske bombe neprestano ubijaju na stotine djece, ili iluzornim dok izraelska javnost reži za što krvavijom osvetom. No ne radi se samo o moralnoj obavezi, nego i s pragmatične točke gledišta vjerojatno jedinoj političkoj strategiji koja dugoročno ima šansi dovesti do nekog oblika palestinskog oslobođenja. Palestincima trebaju saveznici – na međunarodnoj sceni i u samom Izraelu. Zadatak ljevice apsolutno jest ukazivanje na kontekst i povijesnu pozadinu posljednjih događaja, odnosno kontekst surove izraelske višedesetljetne represije, ali zadatak je ništa manje i izgradnja mostova.
Među progresivnim židovskim aktivistima u SAD-u postoje oni poput Hadara Susskinda, predsjednika mirovne udruge Americans for Peace Now. Iako užasnut Hamasovim pokoljem, nije htio potpisati zajedničku izjavu židovskih organizacija koja je Hamasov napad nazvala “neisprovociranim”, odnosno “ničim izazvan”. A Beinart pozitivno ocjenjuje Boycott, Divestment and Sanctions (“Bojkot, dezinvestiranje i sankcije”, B. D. S), odnosno palestinski pokret osnovan 2005. kao nenasilna alternativa intifadi, koji se zalaže za međunarodne ekonomske sankcije Izraelu po uzoru na one uvedene rasističkoj Južnoafričkoj Republici. Autor ističe kako se Palestince aktivno obeshrabruje u pružanju otpora “etičkim putem”, pa SAD i saveznici rade sve da takvi napori propadnu, što jača Hamas: uostalom, zapovjednik Hamasovog oružanog krila Muhamed Deif je kao razlog napada 7. listopada naveo zapadnu potporu i međunarodnu šutnju pred “orgijom okupacije i negiranjem međunarodnih zakona i rezolucija”. Sam Biden hvali se svojom ulogom u donošenju sankcija protiv Južnoafričke Republike, ali osudio je B. D. S. s tezom da “prečesto zaluta u antisemitizam.”
Više od 30 američkih saveznih država donijelo je zakone čija svrha je kažnjavanje tvrtki koje bojkotiraju Izrael. I njemački Bundestag osudio je B. D. S., izglasavši 2019. rezoluciju kojom je pokret proglašen antisemitskim. Tim povodom su Be-celem i još šest izraelskih nevladinih organizacija uputili javno pismo, kritizirajući taj potez kao posljedicu izraelske kampanje ušutkavanja politike okupacije i kršenja ljudskih prava, odnosno politike izraelske države. “Iako mi nismo dio B. D. S.-a, izuzetno nas zabrinjava rastući trend da se one koji podupiru palestinska ljudska prava proglašava antisemitima te potpuno odbacujemo ideju da je B. D. S. kao takav antisemitski. U stvari, pokret B. D. S. eksplicitno se protivi svim oblicima rasizma, uključujući antisemitizam”, stoji u pismu.
Borba za slobodu je uvijek opravdana, u određenim okolnostima i oružana. Nju, međutim, sigurno ne može voditi ekstremistički pokret kao što je Hamas, koji ubija Židove samo zato što su Židovi. Niti prešućivanje osude Hamasa i neiskazivanje empatije za žrtve, rečeno je već, koriste bilo Palestincima bilo ljevici. “Ako postoji jedna stvar koja nam nanijela više štete od Arafatovog pogubnog režima, onda je to je ova kobna politika ubijanja izraelskih civila, koja dodatno dokazuje svijetu da smo mi zaista teroristi i nemoralan pokret”, pisao je 2000-ih Said o Hamasu i Islamskom džihadu, podsjećajući kako za sekularnog intelektualca podržavanje religijskog pokreta znači ugovor s đavlom i žrtvovanje principa. Isticao je i kako “ne može biti pomirenja dok oba naroda, dvije zajednice patnje, ne odluče da je njihovo postojanje sekularna činjenica”.
Kao protuprimjer Hamasu Beinart navodi Afrički nacionalni kongres (ANC) u kojem su desetljećima oružanu borbu protiv rasističkog bjelačkog režima zajedno vodili crni i bijeli Južnoafrikanci. Međutim, uglavnom su napadali vojne, policijske i industrijske mete te nastojali izbjegavati zločine nad civilima. “Etički otpor” ANC-a pokazao se uspješan u sticanju međunarodne potpore, pa su države, tvrtke i institucije poput sveučilišta nametale Pretoriji sankcije, a ta međunarodna potpora olakšavala je etički otpor. Razlike između dva sukoba su znatne, ali “Južna Afrika nudi protu-povijest, uvid u to kako etički otpor funkcionira i kako može uspjeti. Ne nudi priručnik s uputama, nego mjesto – u ovoj sezoni agonije i bijesa – za nadu”, ističe Beinart. Bitku za vraćanje palestinske borbe trasi po uzoru na Saida i A.N.C. trebaju voditi sami Palestinci, ističe on, dok je “uloga ne-Palestinaca drugačija: da pomognu stvoriti uvjete koji će omogućiti uspjeh etičkog otpora”.
Sve u svemu, dok ljevica ovih dana opravdano uporno govori o nužnosti sagledavanja šireg konteksta – da Izrael porobljava milijune ljude te da strahotni uvjeti života u Gazi potiču ekstremizam, dakle ukazuje da surovi lanac događaja nije započeo 7. listopada – dijelovi same ljevice razne elemente tog konteksta ne uzimaju u obzir. Osim navedenog u taj kontekst pripada i činjenica da za enormne palestinske žrtve u Gazi ogromnu suodgovornost snosi Hamas. U taj kontekst spadaju i lokalni geopolitički odnosi, kao što su destruktivna uloga Irana ili nemali doprinos Egipta blokadi Gaze.
Moguće je složiti se s Hararijem, koji je dijelovima međunarodne ljevice prigovorio “intelektualnu i emocionalnu lijenost”. S druge strane, on podupire “razoružavanje Hamasa” koje se provodi aktualnom bjesomučnom kampanjom bombardiranja, pa se identično može prigovoriti i njemu. Izraelska operacija očito za posljedicu ima masovna ubojstva civila, a ideja vojnog uništenja Hamasa je lako moguće iluzorna.
Ljevica ozbiljno moralno griješi i pragmatično puca u vlastita koljena ukoliko opravdava zločine bilo koje strane ili piše priopćenja koja izgledaju kao objava rata Izraelu. Pri tom ne donose puno, osim navijanja i samozadovoljstva vlastitim ideološkim čistunstvom, manje ili više opravdanih optužbi za antisemitizam te daljnje polarizacije javnosti. Zadatak ljevice bio bi da se posveti mukotrpnom procesu osnaživanja međunarodnog i izraelsko-palestinskog bloka koji se protivi okupaciji i aparthejdu, a izraelske strukture represije delegitimira i slabi. Koliko god to zvučalo nerealno, alternative su – očito je – zastrašujuće.
U prethodnom tekstu serijala posvećenog zapadnim reakcijama na rat Izraela i Hamasa opisali smo neke od problema u pristupu ljevice bliskoistočnom sukobu. Međutim, kao što s pravom ističe Kenan Malik, u tekstu koji je prenio Peščanik, za razliku od opravdanih kritika na račun pojedinih lijevih intelektualaca i aktivističkih grupa – koje su u pravilu bez ikakve političke moći – mnogo se manje govori o “mnogo moćnijim političkim ličnostima koje promovišu zapaljivu, dehumanizirajuću retoriku u ime odbrane Izraela, kao i o ulozi takve retorike u opravdavanju zločina u Gazi”. U tome su ispočetka bile složne vlasti i opozicije čitavog niza zemalja, uključujući i stranke lijevog centra, od američke Demokratske stranke – ukoliko nju nije ambiciozno nazvati “lijevim centrom” – preko britanskih laburista do njemačkih socijaldemokrata. Američki predsjednik Joe Biden je, poznato je, izrazio neograničenu potporu Izraelu, dok je šef laburista Keith Starmer u intervjuu podupro isključivanje vode i struje stanovništvu Gaze. Među rijetkim izuzecima su se, pisali smo, nalazile španjolska i francuska ljevica.
Situacija se polagano mijenja kako raste body count, odnosno broj ubijenih Palestinaca, najvećim dijelom žena i djece, koji je u ovom trenutku premašio jedanaest tisuća. Međutim, to što francuski predsjednik Emmanuel Macron sada zaziva prekid vatre, a američki državni tajnik Anthony Blinken govori kako je ubijeno “daleko previše Palestinaca” tek je cinična retorika, s obzirom da zapadne države ne rade ništa da zaustave stotine i stotine novih ubojstava. Svijet u real-timeu gleda kako izraelska vojska neprestano bombardira stambene zgrade, bolnice, vjerske i druge objekte, držeći preko dva milijuna ljudi pod brutalnom opsadom, od kojih je možda već 1,7 milijuna ostalo bez svojih domova.
Istovremeno iz Izraela dolaze apokaliptične izjave, i to nipošto ne samo od i deklarativno ekstremističkih političara, poput ministra baštine Amičaja Elijahua – pripadnika otvoreno rasističke stranke Ocma Jehudit (“Židovska moć”) – koji je govorio o mogućnosti uništenja Gaze atomskom bombom te s odobravanjem citirao sadističke riječi jednog vojnika – “Sve raznesite i sravnite. Naprosto užitak za oči”. Naime, diskurs u Izraelu se do te mjere radikalizirao da i takozvani mainstream političari zazivaju novu Nakbu (odnosno masovni izgon Palestinaca), poput potpredsjednika Kneseta Nisima Vaturija, inače člana Netanjahuove stranke Likud, a Likudov ministar poljoprivrede Avi Dihter govori kako se Nakba upravo provodi. Sam izraelski predsjednik Izak Hercog za Hamasov je pokolj izraelskih civila odgovornim proglasio cijelu palestinsku naciju. Desničarski jurišnici provode lov na izdajice koji zagovaraju mir, hapsi se već i zbog iskaza suosjećanja s palestinskim žrtvama na društvenim mrežama, šef izraelske policije Kobi Šabtai izjavljuje kako će svakog “tko se želi identificirati s Gazom staviti na autobus u tom smjeru”, a niz stručnjaka za Holokaust – uključujući i izraelske, poput Raza Segala ili Omera Bartova – upozorava na najavu genocida ili etničkog čišćenja u Gazi.
Zapad, međutim, ne samo prešutno podržava masovne ratne zločine enormnih razmjera. Naime, u nizu zemalja vodi se brutalna kampanja gušenja iskazivanja solidarnosti s Palestincima u Gazi. I ona je, možda, ponešto oslabila, ali vrijedi se podsjetiti na dubinu zapadne moralne propasti i intelektualnog bankrota.
Za početak, krenimo sa Sjedinjenim Državama. Organizaciju za građanska prava Palestine Legal iz Chicaga nazvale su stotine ljudi koji su dobili otkaz, prijetnje otkazom ili druge sankcije zbog podupiranja i solidarnosti s Palestinom. Urednik znanstvenog časopisa eLife Michael Eisen smijenjen je zbog toga što je na X-u (bivšem Twitteru) objavio poveznicu na satirični članak koji spori tezu da nitko ne smije kritizirati Izrael ukoliko prethodno ne kritizira Hamas. Naslov teksta na sajtu Oniona bio je “Umirući stanovnici Gaze kritizirani zato što nisu posljednjim riječima osudili Hamas”. Otkaz je zbog potpisivanja otvorenog pisma protiv bombardiranja Gaze dobio i David Velasco, urednik magazina o umjetnosti Artforum.
Otkazan je dugačak niz književnih događaja i promocija. Milijarderski magnati s Wall Streeta vrše pritisak na univerzitete kojima doniraju ogroman novac, a koji po njihovom mišljenju ne osuđuju dovoljno oštro – stvarno, ali i navodno – antiizraelske i antisemitske stavove studenata. Pojedini donatori već su najavili obustavu daljnjeg financiranja. Ugledna Sveučilišta Harvard, Columbija i Pennsylvanijsko sveučilište najavili su zabranu pojedinih studentskih organizacija. Među njima je udruge Students for Justice in Palestine, koja jest imala problematične istupe, ali i Jewish Voices for Peace (Židovski glasovi za mir), koja sebe definira kao anticionističku organizaciju, naravno ne i antisemitsku.
Čak je i Senat – odnosno gornji dom američkog parlamenta – 19. listopada rezolucijom osudio “antiizraelske, prohamasovske studentske grupe”. Američko-arapski antidiskriminacijski odbor ustvrdio je kako se radi o “očitom pokušaju ušutkivanja, demoniziranja i kriminalizacije legitimne kritike i neslaganja s izraelskom okupacijom i ratom protiv Gaze” te da, izjednačavajući kritiku Izraela s potporom Hamasu i antisemitizmom, rezolucija predstavlja grubi udar na slobodu govora. Štoviše, ona “jezivo podsjeća na taktiku iz vremena McCarthya (zloglasnog senatora koji je 1950-ih provodio javni linč stvarnih i navodnih komunističkih simpatizera u američkom javnom životu) te nakon 11. rujna, s ciljem potiskivanja različitih mišljenja”.
Google, Meta, Siemens, Intel i brojni tech-enterpreneuri otkazali su sudjelovanje na megakonferenciji Web Summit zato što je njen osnivač Paddy Cosgrave u tweetu sugerirao da Izrael radi ratne zločine. Cosgrave je na kraju podnio ostavku. Starbucks je podigao tužbu protiv vlastitog sindikata Starbucks Workers United zato što je njegov Twitter-nalog objavio poruku “Solidarnost s Palestinom”. Pravna tvrtka Winston & Strawn povukla je ponudu zaposlenja studentu koji je za krvoproliće okrivio Izrael, a profesor s Berkeleya pozvao je odvjetničke urede da ne zapošljavaju njegove studente.
U Houstonu je na pritisak židovskih organizacija i teksaškog guvernera otkazana konferencija Američke kampanje za palestinska prava na kojoj je trebala govoriti demokratska zastupnica u Predstavničkom domu Kongresa Rashida Tlaib, inače palestinskog porijekla. Naime, hotel Hilton, gdje se konferencija trebala održati, odjednom je zatražio 100 tisuća dolara na ime “sigurnosti”. Početkom studenog Tlaiba je osudio i sam Kongres, zbog upotrebe slogana “Od rijeke do mora, Palestina će biti slobodna”. Palestinskim se aktivistima poput Noure Erakat cenzuriraju ili otkazuju intervjui zato što objašnjavaju kontekst u kojem se dogodio Hamasov pokolj, dok proizraelski aktivisti dobijaju opsežnu minutažu, a taj napad uspoređuju s atomskim razaranjem Hirošime.
Stotine pripadnika lijevih organizacija američkih Židova – poput već spomenutih Jewish Voice for Peace ili IfNotNow – uhapšene su tijekom sit-in prosvjeda unutar kompleksa Capitol Hilla na kojem su tražili hitni prekid vatre. Usput su proglašeni “samomrzećim Židovima”, a ponekima pucaju i obiteljski odnosi, sve zato što upozoravaju da neće šutjeti dok se u njihovo ime vrši genocid.
Stotine odvjetnika potpisale su otvoreno pismo upozoravajući da se pokušava kriminalizirati neslaganje, opravdavanje cenzure te poticanje antipalestinskog, antiarapskog i antimuslimanskog uznemiravanja. “Izabrani dužnosnici su neodgovorno optužili pro-palestinske prosvjednike za antisemitizam i podupiranje terora te pozvali na mobilizaciju resursa u svrhu provođenja zakona i nadzora, doprinoseći rasističkom širenju straha. Ovo najavljuje opasnu ponovnu vladavinu politike ‘rata protiv terorizma’, koja je dovela do ekstremne državne represije i kršenja ustavnih prava arapskih, muslimanskih i drugih obojenih zajednica”, stoji u pismu. Američki dio pregleda, s pravom najopsežniji, završimo s republikanskom zastupnicom u parlamentu Floride MichelleSalzman, koja je na pitanje demokrata “Koliko mnogo mrtvih (Palestinaca) će biti dovoljno?” odgovorila sa “Svi oni”.
Britanska ministrica unutarnjih poslova Suella Braverman sugerirala je da u “određenim kontekstima” kazneno djelo može biti čak i isticanje palestinske zastave. Braverman je izazvala i skandal koji bi je mogao koštati radnog mjesta. Naime, prije jučerašnjeg masovnog prosvjeda – kojim je više stotina tisuća ljudi tražilo prestanak bombardiranja Gaze – objavila je članak u kojem je ustvrdila da londonska policija strože tretira ekstremne desničare nego propalestinske prosvjednike. Uslijed toga je sama optužena da podriva rad policije te je njena budućnost nesigurna.
Britanski parlament namjerava donijeti već i prije rata pripremani zakon kojim bi se zabranile aktivnosti pokreta Boycott, Divestment, Sanctions koji zagovara nametanje ekonomskih sankcija Izraelu, a lokalnim vlastima onemogućilo da na bilo koji način sudjeluju u bojkotu Izraela. Sveučilište u Liverpoolu otkazalo je predavanje izraelsko-britanskog povjesničara Avija Shlaima kritičnog prema Izraelu. Laburistička stranka suspendirala je parlamentarnog zastupnika Andya McDonalda zato što je na propalestinskom prosvjedu izjavio kako neće imati mira “dok svi ljudi, Izraelci i Palestinci, između rijeke i mora mogu živjeti u miru i slobodi”, pri čemu je eksplicitno podupro uspostavu palestinske države, a ne ukidanje Izraela. U laburističkoj partiji koju vodi Keith Starmer “ovaj humani zahtjev za mirnom koegzistencijom se smatra moralno sramotnim, za razliku od podrške raketama koje padaju po civilima”, komentira u Guardianu Owen Jones. Konzervativni zastupnik u parlamentu Paul Bristow smijenjen je s pozicije vladinog savjetnika zato što je zatražio primirje. Ministar imigracije Robert Jenrick zaprijetio je izgonom svih stranaca koji počine antisemitska djela ili slave Hamas.
U Francuskoj je ministar unutarnjih poslova Gérald Darmanin, otprije neprijateljski nastrojen prema pro-palestinskom aktivizmu, 12. listopada najavio da će pro-palestinski prosvjedi biti zabranjeni u cijeloj Francuskoj te zaprijetio deportacijom stranih državljana koji u njima budu sudjelovali. Unatoč tome prosvjedi su održani u nizu gradova poput Pariza, Strasbourga ili Lyona, pri čemu su ih u Parizu dočekali suzavac i vodeni topovi. Velik broj prosvjednika je uhapšen. Međutim, tjedan dana kasnije je Državni savjet (Conseil d’ État) – svojevrsni vrhovni sud u upravnim pitanjima – oborio Darmaninovu zabranu, nakon čega se redovno održavaju prosvjedi na koje izlaze desetina tisuća građana. Zabrana prosvjeda bilo je i u Njemačkoj, Mađarskoj i Austriji.
Osim na kulturnom i znanstvenom polju, u Britaniji i drugim zemljama široko se primjenjuju zabrane i suspenzije prema navijačima i sportašima koji izražavaju solidarnost s Palestinom, o čemu je u Novostima pisala Ivana Perić.
Povrh službenih zabrana, i u Europi se odvija veliki broj pokušaja da se pro-palestinski aktivizam ušutka otkazima, otkazivanjem događanja, pa čak i kaznenim prijavama. Prisutan je “do sad neviđeni val antipalestinskog rasizma”, rekla je progresivnom židovskom magazinu Jewish Currents Alice Garcia iz Europskog centra pravne podrške (ELSC), udruge koja zastupa palestinska prava na sudovima Europske unije i Velike Britanije. “Nikada nismo bili toliko preplavljeni molbama za pravnu podršku i prijavama incidenata”, dodala je. Po njoj, najveći broj slučajeva represije zabilježen je u Njemačkoj, nakon koje slijede Francuska i Britanija. Kako Njemačka zbog svoje politike povijesti i njenih implikacija predstavlja poseban slučaj, toj će zemlji biti posvećen posljednji tekst u serijalu.
Četvrti tekst Strah, bijes i šutnja pročitajte na portalu Novosti.
