Premda je puno razloga za bojazan i strah, govorenje istine ne može i ne smije biti uvjetovano sankcijama drugih i nemoralnim ponudama moćnih. Sloboda izražavanja i opredjeljenja predstavlja ostvarivanje vrijednosti života utemeljenog na zajedničkom dostojanstvu čovjeka, na solidarnosti i prepoznavanju ljudske nepravde
Razilaženje između islamskih zemalja i zapadnih liberalnih demokracija, između intelektualaca ljevičara i desničara, pitomih i agresivnih lajkova, između poznatih osoba i anonimnih pojedinaca, po pitanju odnosa Izraela i Palestine, u središtu je zanimanja zadnjih nekoliko tjedana. Mnogi su u svojim izjašnjavanjima postali žrtve oštrih komentara i opasnih prijetnji. Iznošenje vlastitih stavova i osobnih opredjeljenja, osim ako nisu u skladu s mainstream mišljenjem, nikada nije poželjno. Nažalost, danas je ozbiljno sankcionirano. Dovoljna je samo jedna riječ da se padne u društvene, financijske i političke ralje. Što bi točno trebalo biti zakonski kažnjivo ili moralno nagrađeno više nije obuhvaćeno ljudskošću i razumom.
Povući poštenu moralnu i pravnu granicu gotovo je nemoguće, a da se ne obnovi hijerarhija među žrtvama. Budući da se jedan zločin ne može negirati, a drugi ne može oprostiti žrtve se klasificiraju i ocjenjuju prema kriterijima moći i užasa. Uzalud sav humanizam koji se uči u školama, predaje na fakultetima i propovijeda u raznim bogomoljama širom svijeta. Prisiljenost na suzdržanost, obzirnost, kalkuliranje i vaganje riječi je jedina razumna opcija. Može se to nazvati moralnim kukavičlukom ili kojom god drugom vrstom gađenja ili prezira prema ljudskom, ali ratna vremena nemaju tolerancije prema moralnim herojima i religioznim idealistima.
No, pitanje koje se nekako šutke provlači, u iščekivanju konkretnih humanitarnih akcija i pravnih sankcija, jest pitanje slobode izražavanja i slobode opredjeljenja. Sloboda izražavanja je gotovo uvijek bila rezervirana i namijenjena za treće zemlje smatrajući kako je ona već odavno etablirana i općepriznato pravo u demokratskim i liberalnim društvima. No, kada izjave pojedinih intelektualaca izazovu društvenu ustajalost međusobnog uvažavanja, dinamika tumačenja i razmjena riječi dovode do političke, društvene i kulturne zaoštrenosti. Takvi istupi, emocionalno opterećeni, izazovu zgražanje, osudu i nerazumijevanje. Treba se držati ustaljenog i predloženog tumačenja. Stoga, prema znanstvenoj literaturi, pitanje slobode izražavanja je bilo osobito u interesu političkog razvoja demokratskih tranzicija koje su se dogodile u mnogim arapskim zemljama početkom ovog stoljeća. Ljudska prava i njihova zaštita u tim kontekstima bili su najprikladniji alibi za mnoga zapadna ekonomska osvajanja tih režimskih i korupcijskih zemalja. Nažalost, mnogo toga spada u ljudska prava. Jedna od tih stvari jest i sloboda izražavanja čija funkcija i uloga, kako se vjeruje prema strukturama moći, mora biti u svrhu opravdavanja njihovih djelovanja i projekata.
No, što je sloboda izražavanja? Sloboda izražavanja ili jednostavno „sloboda je pravo reći drugima ono što ne žele čuti” (G. Orwell). Sloboda izražavanja važna je za pojedinca ili zajednicu, iako ne postoji jednoznačno slaganje dokle ljudi u svome izražavanju, koristeći pri tom verbalne ili neverbalne oblike, mogu ići. Ono što se želi poručiti uvijek nailazi na neslaganje. Na primjer, prosvjedi za legalizaciju istospolnih brakova predstavljaju svojevrsnu slobodu izražavanja prema zakonima zapadnih zemalja, dok su u mnogim islamskim zemljama takvi prosvjedi u suprotnosti s uputama islama i stoga su izvan zaštite slobode govora. Ne navodeći konkretne i trenutno diskutabilne primjere iz vlastite avlije, temeljno je pitanje postoje li granice slobode izražavanja, tj. postoji li nešto što se ne može reći ili okolnosti pod kojima se stvari ne mogu ili ne smiju reći. Ako sloboda izražavanja ima granice kako se ta ograničenja mogu definirati?
Ako ljudima oduzmete pravo na slobodu izražavanja, prema Spinozi, prisiljavate ih na laž, na drugačije i drugo od onoga što misle. Spinoza je, iz vlastitog iskustva, znao kako slobodno izražavanje mišljenja može dovesti do nezadovoljstva i sukoba. Nadalje, smatrao je kako sloboda izražavanja mišljenja ne smije rezultirati zabranom, već da sâmo djelovanje koje proizlazi iz mišljenja treba regulirati način na koji će biti omogućen miran suživot.
U demokratskom društvu mogućnost slobodnog izražavanja mišljenja jedan je od bitnih preduvjeta za njegovo funkcioniranje. Osim važnosti za samo društvo pravo na slobodu izražavanja također je jedan od temeljnih preduvjeta pojedinaca u izražavanju svojih misli. Ključni cilj ideje slobode izražavanja je promicanje verbalnog i neverbalnog sudjelovanja u demokratskom diskursu. Sloboda mišljenja i sukobljavanja različitih sudionika, suprotstavljenih ideja je okvir otvorenog društva i postizanja željenih rezultata na nenasilan način. Nadmetanje različitih mišljenja, te propitivanje postojećih istina, posebice onih većinskih, te iznošenje vlastitog mišljenja u javnost je sama srž svakog humanističkog dijaloga.
Činjenica da se ljudi mogu slobodno izražavati, bez utjecaja državne ili druge službene indoktrinacije, te na taj način izražavati svoje mišljenje o bilo kojoj temi, osamostaljuje pojedinca na život bez izvanjskog intelektualnog autoriteta. Sloboda izražavanja uključuje sve komunikacijske izraze, bez obzira na njihov sadržaj, svrhu ili oblik. Sloboda izražavanja stoga zauzima vrlo privilegiran položaj unutar temeljnih prava i zakona. Po zakonu mnogih zapadnih zemalja nitko ne bi trebao kazneno odgovarati za svoje potkrijepljeno mišljenje, osim kada se radi o višim ili jednako temeljnim pravima. No, i u takvim slučajevima ograničenje mora biti primjereno i dovoljno zakonski utemeljeno. Primjerice sloboda izražavanja je ograničena kada zadire u sferu osobne časti koja uživa veću zaštitu; kada se radi o kleveti; fizički i psihički definiranom identitetu ili osobnosti drugoga; kada je riječ o rasističkim izjavama ili javnim poticanjem na zločin, mržnju itd. Prema tome, samo osobito ozbiljni razlozi mogu opravdati miješanje u slobodu izražavanja. Međutim, izjave o činjenicama nisu zaštićene zakonom o slobodi govora. I ne bi trebalo biti sporno ono što proizlazi iz jasnih i očevidnih istina.
Ideja slobode izražavanja je vrlo duga. Antičke filozofske škole upravo su djelovale na tom principu. Dovoljno je pročitati barem jedan Platonov dijalog kako bi se uvidjelo da mnogi koji sudjeluju, ovisno o snazi uma, u raspravama sa Sokratom imaju pravo argumentirano reći što žele. Štoviše, nije rijetka pojava da Sokrata koji ih izbezumljuje svojim neprestanim podbadanjem nazivaju pogrdnim imenima. Stoga nije čudno da na početku atenske demokracije zahtjev za slobodom govora ima svoje korijene u nastojanju da se s političkim glasom za svakog slobodnog građanina uspostave nova pravila diskursa. Ideal odgovornog građanina koji se putem govora u javnom i privatnom životu identificira sa svojom novom političkom ulogom postaje standard istinskog ponašanja. Grci su za takav oblik političkog komuniciranja imali riječ parezija. U antičkom konceptu parezije političko sudjelovanje i istinit govor su nerazdvojno povezani. Jedno od značenja riječi parezija, prema rječnicima, jest „slobodno govoriti; otvorenost u govoru i postupanju; govor o istini“. Ali isto tako parezija označava i direktno izražavanje vlastite neugodne istine za druge. Na prvi pogled, pojam slobode govora (isegoria) nema puno zajedničkog s modernim razumijevanjem slobode izražavanja. Sve do sada se javni i privatni diskurzivni prostori nikad nisu prožimali na tako nejasan način kao kada sloboda izražavanja poprimi političku dimenziju i ratničku retoriku.
Ideja slobode izražavanja, u moderno vrijeme, je najizraženija u spisima prosvjetiteljskih mislilaca, koji su dovodili u pitanje apsolutne istine i umjesto toga sugerirali traženje istine u procesu rasprave. Već se Spinoza (1632.-1677.) zalagao za slobodu izražavanja rekavši kako se ljudi prirodno razlikuju jedni od drugih i žele koristiti svoje individualno pravo izražavanja različitosti. Ako ljudima oduzmete pravo na slobodu izražavanja, prema Spinozi, prisiljavate ih na laž, na drugačije i drugo od onoga što misle. Spinoza je, iz vlastitog iskustva, znao kako slobodno izražavanje mišljenja može dovesti do nezadovoljstva i sukoba. Nadalje, smatrao je kako sloboda izražavanja mišljenja ne smije rezultirati zabranom, već da sâmo djelovanje koje proizlazi iz mišljenja treba regulirati način na koji će biti omogućen miran suživot. Pravno ograničenje bi dovelo do većeg neprijateljstva među neistomišljenicima i predstavljalo opasnost za politički mir. Spinoza slobodu izražavanja smatra uvjetom unutarnje sigurnosti, a demokraciju vidi kao političko-organizacijski pokušaj da se prijateljski riješe nesuglasice koje se ponekad čine nepremostivim. Prema Spinozi, jedino ograničenje slobode izražavanja je lojalnost državi. On kaže: „Dopuštene su sve one kritičke misli i izjave koje u konačnici odluku o političkim stvarima prepuštaju državnim vlastima.“ Naravno, Spinoza nije začetnik onoga što danas shvaćamo pod slobodom mišljenja, budući da smatra kako se svatko mora podvrgnuti sudu najviše vlasti. Ali je svakako svojim mišljenjem utro put drugačijim mogućnostima mišljenja od onog preporučenog. Iako, za njega međusobno razmjenjivanje mišljenja spada u ljudsku pogrešku, njegov pojam slobode mišljenja sugerira kako se to mora činiti budući da ljudski razlozi ne poznaju druge mogućnosti. S druge strane, primjerice Kant više ne vidi razmjenu mišljenja kao ljudsku pogrešku već kao jedini način da uopće razmišljamo ispravno. Ako čovjeku oduzmemo slobodu da se javno izrazi oduzimamo mu, posljedično, i slobodu razmišljanja.
Teško je javno govoriti i ljudski se opredjeljivati, biti kritičan prema sadašnjosti i budućnosti, ukazivati na licemjerje, odbijati političku indoktrinaciju, ideološka uvjerenja, prozirati i prezirati unaprijed pripremljene politički oblikovane medijske stavove, razmišljati izvan poznatih algoritama vaganja riječi…
Vladajuća koncepcija slobode izražavanja u demokratskom društvu pobuđuje sumnje u opće uvjete takvog kritičkog razmišljanja. Prava pojedinaca nikada ne smiju ograničavati slobodu drugih. U tom kontekstu Rosa Luxemburg kaže, u svom eseju Ruska revolucija, objavljenom 1918,: „Sloboda samo za pristaše vlasti, samo za članove jedne partije – bili oni ma kako brojni – nije sloboda. Sloboda je uvijek samo sloboda onoga koji misli drugačije. Ne zbog fanatizma ‘pravednosti’, nego stoga što se u toj biti iscrpljuje sve što je poučno, blagotvorno, što očišćuje u političkoj slobodi, i učinak te biti izostaje, ako ‘sloboda’ postane privilegij.“ Ili riječima K. Jaspersa: „Jer sloboda zapravo nikad nije sloboda samo pojedinaca. Svaki pojedinac je slobodan u onoj mjeri u kojoj su drugi slobodni.“
Međutim, današnja politička korektnost posjeduje cijeli arsenal ograničavanja slobode izražavanja i kritičkog mišljenja kojima nastoji diskreditirati svoje protivnike guranjem na medijske margine. Medijska izolacija drugačije mislećih je trend. Medijski i politički ostracizam se ne ograničavaju samo na moralne osude, već se koriste i ozbiljne uvrede. Naime, ljudi koji se opiru masovnom mišljenju, instruiranom političkom korektnošću, proglašava se ne samo zlima i neprijateljima društva, nego i pomahnitalima. Katarzični elementi pretvaraju se u općepriznatu medijsku kontroverzu.
U digitalnoj šumi društvenih mreža broje se samo lajkovi, a u svjetlu virtualne stvarnosti društveni odnos prema autentičnosti dodatno baca sjenu na slobodu izražavanja. Koliko je sloboda izražavanja ključna za demokratsko pravo na govor, pokazuje moćan učinak elektroničkih mreža, u kojima decentralizacija moći i anonimnost govornika potiču političko sudjelovanje s jedne strane, ali i nailaze na svoje granice s druge strane. No, ova klackalica slobode govora između bezobzirne drskosti i otvorenosti nije suštinski nova. Nov je način na koji sloboda govora prožima privatnost i javnost preplićući se do neprepoznatljivosti. Prema N. Bolzu uzrok ove ograničene slobode izražavanja mišljenja leži u javnom mišljenju koje proizvode masovni mediji. Sukladno tome, javno mišljenje nije, kako bi to prema liberalnom načelu trebalo biti, rezultat racionalne rasprave. „Politički gledano, trebali bismo priznati da moderna demokracija potiče konformizam. Tehnički gledano on je učinak masovnih medija. Što bolje masovni mediji organiziraju javno mišljenje, to je vjerojatnije da će se većina ljudi prevariti u svom sudu o mišljenju većine ljudi. Ova zabluda se zatim potencira u javnom mišljenju o javnom mišljenju. Međutim, ako se većina vara o većini, tome mora ležati u osnovi dinamika straha koja je stara koliko i demokracija: strah od odbacivanja od strane većine. Dakle, javno mišljenje nije ono što ljudi misle, već ono što ljudi misle ‘da ljudi misle’“. Bolzovu konstataciju možemo proširiti i reći kako se ljudska bića osjećaju odgovornim za izrečeno samo onda kada im društvo i zakon ukažu na vlastiti propust i manjkavost prema drugima. Društveni zakon i javni moral, kao temelji maksima ponašanja koje propagira naša okolina, itekako utječu i na shvaćanje slobode izražavanja. Sve što nadilazi pravno i društveno shvaćanje odgovornosti često se percipira kao proizvoljno i neobvezujuće. Zato se svijest ljudi o slobodi izražavanja hrani kulturom u kojoj odrastaju i standardima koji su u njoj postavljeni. Zato se kritičko mišljenje uči, jer se slabo misli.
Trenutno je politička korektnost na neki način poprimila oblik onoga što je M. Foucault 1970. godine u svojem inauguracijskom predavanju na Collège de France nazvao „diskurzivnim poretkom“. Foucault je tamo konstatirao, s obzirom na zapadna društva koja se smatraju liberalnima i demokratskima, sljedeće: „U društvu kao naše, postupci isključivanja su dobro poznati. Najočigledniji i najpoznatiji je zabrana. Sasvim dobro znamo da nemamo pravo da kažemo sve, da ne možemo govoriti o bilo čemu u bilo kojim okolnostima i da konačno nema svatko pravo da govori o svemu.“ Kao filozof s povijesnim znanjem, Foucault je znao da sloboda govora podliježe proizvoljnosti tumačiteljskih ovlasti. Jer tko god ima kontrolu nad tumačenjem određuje što predstavlja delikt mišljenja. Interpretacija je oduvijek bila kamen spoticanja i težak način sporazumijevanja. S druge strane, govorenje istine i djelovanje prema izgovorenome esencijalne su funkcije čovjekova karaktera. U tom smislu ljudsko biće kao oblikovani karakter istinom i hrabrim svjedočenjem za istinu pokazuje brigu za druge, brigu za polis i svijet. No, „hrabrost istine“, poput sjene, prate egzistencijalne posljedice. Zato je teško javno govoriti i ljudski se opredjeljivati, biti kritičan prema sadašnjosti i budućnosti, ukazivati na licemjerje, odbijati političku indoktrinaciju, ideološka uvjerenja, prozirati i prezirati unaprijed pripremljene politički oblikovane medijske stavove, razmišljati izvan poznatih algoritama vaganja riječi, kritički i danonoćno bdjeti nad društvenim i ljudskim nepravdama, svojim govorom životno ugrožavati sve one oko sebe.
Premda je puno razloga za bojazan i strah, govorenje istine ne može i ne smije biti uvjetovano sankcijama drugih i nemoralnim ponudama moćnih. Sloboda izražavanja i opredjeljenja predstavlja ostvarivanje vrijednosti života utemeljenog na zajedničkom dostojanstvu čovjeka, na solidarnosti i prepoznavanju ljudske nepravde. Zato je sloboda izražavanja, bez obzira u kojem obliku, još jedini razumni alat u ime potlačenih i obespravljenih.
Franjo Mijatović, polis.ba
