Turska neće žrtvovati svoje interese da bi udovoljila malim balkanskim politikantima!

Nije duduk samo onaj koga je tako nazvao Dežulović u jednoj svojoj kolumni.Duduka ima puno više nego što se da zamisliti. A duduci ne vode politiku nego se bogate na račun osiromašenih naroda  i liječe komplekse, naročito one davne koji nemaju veze sa stanjem u kojemu se nalaze narodi Bosne i Hercegovine.

Autor: Stjepan Brzica – Avaz

Liječenje kompleksa

Oni svoje komplekse liječe emocionalnim nabojima  a ne mudrim postupcima, jer emocionalni nemaju mjesta u politici, što što je nepogrešiv indikator da nisu naučili niti abecedu politike, naročito vanjske. Emocionalni nastupi se eventualno mogu tolerirati samo u kafanama, na utakmicama ili hajcanjem vatre pod „bosanski lonac.“Svim narodima je od takve politike sve gore, a ako eksplodira lonac teško je i zamisliti posljedice. A duduci se razmeću lažnim izjavama o patrotizmu dok su narodi sve gladniji izuzev onih koji duduke podupiru često zbog lažnih obećanja ili sitnih koristi.
Duduci se kod kuće mogu oslanjati na domaće snage koje su zaludjele svojim nacionalnim i vjerskim, uglavnom nerealnim ambicijama, dok u svijetu stvari izgledaju drukčije. Moramo poći od činjenice da sve države, pa i one prijateljske vode svoju politiku. Ni jedna strana sila nikada nije bila niti će biti iskren prijatelj politici zemlje čiji se duduci nadaju da će „deus ex maquina“raditi onako kako njima odgovara.

Nerealni ciljevi

Domaći duduci se oslanjaju na nerealne cijeve u čijoj realizaciji će im „pomoći prijateljske zemlje,“a takvih ima samo u slučajevima kad se njihovi ciljevi slučajno poklapaju sa onima domaćih politikantima, a to se rijetko dešava. Nije mudro napadati „prijateljske zemlje“ za to što vode vlastitu politiku, a domaći duduci ne znaju prilagoditi svoje ponašanje realnostima. Uzmimo za primjer neke stare slučajeve u kojima„prijateljske zemlje,“ nisu mogle niti htjeli žrtvovati  svoje interese u odnosima sa velikim silama. Čak ni sa onima sa kojima su ratovale. Tako je ruska politika kad bi Rusija zaratila sa Turskom dizala Srbe na ustanke dajući im razna, uglavnom prazna obećanja. Ali kad je bivao sklopljen mir s Turskom Rusi nisu mogli ništa uraditi za srpske potrebe i ambicije. Tako je bilo i u odnosima sa Austrijom. I ona je svašta obećavala Srbima koje su pobunili, a najviše što je mogla uraditi primila je na svoju teritoriju izbjeglice koji su se plašili turske odmazde. I sadašnja turska politika Tajipa Erdoana vodi vlastitu igru dajući obećanja koja nisu nužno lažna, ali su neostvariva, što mu ne treba zamjeriti.
U pogledu bošnjačke politike čiji bi neki akteri voljeli, ako je moguće, snažnu podršku Turske za centralizaciju Bosne i Hercegovine u kojoj će oni voditi glavnu riječ, posve je nerealna. Turska se već dugo bori za za ulazak u Europsku uniju, i ima jake interese u odnosima sa zapadnim zemljama, dok je  zagovaranje većeg njenog prisustva u Bosni i Hercegovini i podrške neutemeljenim ciljevima nekih nezrelih bošnjačkih političara, to Tursku samo udaljava od Europske unije.
Hoće li Turska žrtvovati svoje interese da bi udovoljila malim balkanskim politikantima ili tome lično? Čak i duducima bi moralo biti jasno da je nešto takvo nerealno i nemoguće. Uostalom u Bosni i Hercegovini žive tri naroda koji se također pitaju pa samo mudar kompromis može izvući zemlju iz ovako nemoguće situacije. Ratne zločine treba prepustiti sudovima i ne treba ih miješati sa dnevnom politikom, niti štititi vlastite zločine i zločince a osuđivati samo one druge makar koliko su zločina izvršili. Dnevna politika uvijek prljavo igra, a ona postupa samo onako kako njoj odgovara zaluđujući one koji joj vjeruju na riječ.

Strah od kokoši

Domaći duduci na svim stranama vode čudnu politiku zaklinjući se u cjelovitost Bosne i Hecegovine, odnosno se verbalno bore za njenu disoluciju koja je nemoguća, ali to naivni ljudi ne znaju. To podsjeća na vic u kojemu je neki čovjek bio „izliječen“ od fiks ideje da je zrno kukuruza i od paničnog straha od kokoši. Kad su ga „izliječenog“ postili, odmah je dotrčao nazad sa dušom u nosu vičući, kokoš, kokoš. Ali ti nisi zrno kukuruza. Znam, ali to ne zna kokoš.  Srpski politikanti nisu toliko glupi da ne znaju  da ne može biti ništa od pripajanja Srbiji njihovog entiteta jer je definitivno propala namjera da se osvoji Bosna i Hercegovina i čitava pripoji Srbiji, ali oni još uvijek vjeruju da je njihov narod zrno kukuruza pa ga plaše da će ga kokoš progutati. Stvari su se promijenile pa i sama Srbija vodi vlastitu politiku, a to su europske integracije što je Dodiku jasno stavljeno do znanja. Neće moći ni Rusija ostvariti svoje prijetnje prema Srbiji ukoliko uđe u u EU čak i uz neutralnost prema NATO paktu, što je nerealna opcija. Rusija ne može i vjerovatno neće žrtvovati svoje interese sa moćnim zapadnim zemljama a prijeti vjerovatno ohrabrena i olakom okupacijom Krima i otvorenim nastojanjima da se Ukrajina prekroji po ruskom modelu. Ta politika je uzela maha čak i prema baltičkim zemljama, a neki tvrde i prema Finskoj, što neodoljivo potsjeća na uvod u drugi svjetski rat kada se zapad kolebao da zaustavi očita Hitlerova osvajanja i Musolinijevu agresiju protiv Etiopije,  a mogao je zaustaviti agresore na samom početku. Preovladali su interesi britanske politike koja se nadala odvojiti Musolinija od Hitlera s blagim sankcijama prema Italiji i priznanjem sramotnih talijanskih osvajanja pomoću bojnih otrova. Musoliniji je upotrebio nedopuštena sredstva iz straha od reprize poraza talijanske vojska 1895 pod vodstvom generala Baratieria od strane slabo naoružane etiopske vojske.
Hoće li Putin ići dalje od prijetnji nije vjerovatno jer bi  u slučaju izazivanja velikog konflikta Rusija lošije prošla samo u ekonomskom sudaru sa zemljama sa oko 800 miliona  stanovnika i sofisticiranijom opremom od ruske Stoga je u svim nabrojenim slučajevima dijalog i realnost kao jedini izlaz iz krize. Ne smije doći ni do primisli na Munchen uoči drugog svjetskog rata.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close