Povećajmo poreze, nismo previše zaduženi!

Economist Intelligence Unit (EIU), jedna od najuglednijih konsultantskih kuća na svijetu, redovno objavljuje iscrpne izvještaje i analize stanja javnog duga u svim zemljama svijeta. U posljednjem takvom izvještaju navodi se, naprimjer, da javni dug Bosne i Hercegovine iznosi oko 9,5 milijardi dolara, odnosno 2.497 dolara po glavi stanovnika. Prema EIU, javni dug naše zemlje već je dosegnuo iznos od 51 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP) i lani je porastao po godišnjoj stopi od 6,7 posto.

Pogledajmo sada šta to znači. Javni ili državni dug je prema definiciji iznos novca koji država pozajmljuje ili duguje kako bi finansirala prethodne budžetske deficite. Pod deficitom se pak podrazumijeva slijedeće: Ako su državni rashodi veći od prihoda, onda se knjigovodstveno iskazuje deficit koji se finansira pozajmljivanjem. Država u osnovi može pozajmljivati novac u inostranstvu i tada govorimo o vanjskom dugu ili “kod kuće”, kada govorimo o unutrašnjem dugu. Važno je također naglasiti da prilikom otplaćivanja vanjskog duga novac izlazi iz zemlje, pri čemu redovno raste trgovinski deficit. Zbog toga servisiranje vanjskog duga uvijek može imati ozbiljne posljedice na stvarni gubitak proizvodnih mogućnosti države dužnika. Zato je važno utvrditi strukturu bh. javnog duga, koji, prema podacima Centralne banke BiH, izgleda u našem slučaju ovako – 72 posto javnog duga BiH se trenutno odnosi na vanjski, a 28 posto na unutrašnji dug.

To bi otprilike bila pojednostavljena teoretska interpretacija javnom dugu. Međutim, s druge strane, postoji i ona praktična. Kod nas se, naprimjer, često u posljednje vrijeme ističe da “nismo previše zadužena zemlja”, s obzirom na to da javni dug čini tek 45 posto bruto domaćeg proizvoda, što bi, prema onima koji šire takve ideje, značilo i da se BiH može slobodno nastaviti i dalje zaduživati. Pri tome se kao nekakvo “naučno” opravdanje koristi takozvani kriterij iz Maastrichta koji kaže da za ulazak neke zemlje u EU javni dug ne smije prelaziti 60 posto BDP-a. Taj se kriterij od 60 posto automatski uzima i kao teoretska osnova bezopasnog zaduženja, iako se pak u teoriji nigdje ne pominje taj iznos od 60 posto BDP-a, nego se maksimalno zaduženje neke zemlje, ipak, malo drugačije obračunava.

No, prvo riješimo jednu nedoumicu. Kod nas se u posljednje vrijeme dakle pominje podatak o nivou javnog duga od 45 posto BDP-a, dok Economist Intelligence Unit (EIU) kaže da je on već sada 51 posto. S obzirom na to da je potpisnik ovih redova svojevremeno radio kao istraživač-saradnik za EIU, te da zna koliko ova kuća ozbiljno pristupa svakom istraživanju, daleko je veća vjerovatnoća da je njihov podatak o javnom dugu BiH tačniji od procjena naših institucija. Uostalom, čak se i u svim bh. analizama stanja javnog duga autori u startu ograđuju od iznosa duga i uvijek navode da je riječ o trenutnoj procjeni koja nije baš relevantna, jer u nju naprimjer nisu uključeni svi elementi poput, recimo, duga koji po osnovu restitucije koja još nije zakonski provedena i tako dalje. Zbog toga ćemo koristiti podatak o 51 posto.

Dakle, svi naši političari i drugi dužnosnici često kažu da BiH nije previše zadužena, jer nam je trenutni dug 51 posto BDP-a, a taj dug može slobodno ići i do 60 posto. Međutim, za EIU je od udjela duga u BDP-u daleko važnije po kojoj godišnjoj stopi raste javni dug, jer, kako kažu, “kada javni dug raste brže od ostalih godišnjih rezultata, to znači samo jedno – veće poreze u budućnosti”. A EIU u svom posljednjem izvještaju navodi da nam javni dug raste po godišnjoj stopi od 6,7 posto, dok nam je, naprimjer, s druge strane bruto domaći proizvod u 2014. porastao za 0,7 posto! Ako sada ove navode EIU dovedete u korelaciju sa najavama, naprimjer, Vlade FBiH o uvođenju novih poreza (na nekretnine, luksuzne automobile, igre na sreću, i tako dalje), shvatit ćete koliko je ispravniji i ozbiljniji stav EIU o javnom dugu od stava naših političara.

U svemu tome postoji još jedna opasnost koja se, također, rijetko pominje. Kod nas, a i svijetu, često se i ne baš pretjerano pametno koristi fraza da je javni dug zapravo dobar za sve do maksimalnog iznosa 80 posto od BDP-a. A to bi otprilike bilo kao da kažete da se neki pojedinac može zadužiti bez ikakvih problema do maksimalnog iznosa od 80 posto ukupnih prihoda kompanije u kojoj radi. U teoriji i praksi se zapravo bezbijedna, maksimalna visina javnog duga kreće na nivou od najviše 30 posto obima ukupnog izvoza, jer se vanjski dug servisira devizama. A to bi u našem slučaju značilo da nam dug ne smije iznositi više od 2,1 milijarde KM, s obzirom na to da je obim našeg godišnjeg izvoza oko 7 milijardi KM. No, BiH je na kraju 2014. samo po osnovu vanjskog zaduženja imala dug od 8,8 milijardi KM, što znači da smo četiri puta više zaduženi od onoga što bi teoretski i praktično mogli podnijeti.

Nažalost, čak i u ovako prilično jasnim slučajevima još ima dosta prostora za političko-ekonomske manipulacije. Ako pogledamo podatke o zaduženosti Hrvatske (javni dug 43,7 milijardi dolara, udio 69,5 posto BDP-a, godišnji rast 4,8 posto), Srbije (27,3 milijardi dolara, 86,8 posto BDP-a, 10,8 posto), Makedonije (2,7 milijardi dolara, 23 posto BDP-a, 0 posto) ili Slovenije (19,5 milijardi dolara, 42 posto BDP-a, -1 posto), opet se može steći pogrešan dojam da se možemo i dalje slobodno zaduživati, što bh. političari i nažalost pojedine ovdašnje institucije rado koriste. A šta se dešava kada se ide do krajnjih granica zaduživanja, najbolje možemo posmatrati ovih dana na primjeru Grčke. I njihovi su političari prije samo desetak godina koristili frazu da su umjereno zadužena zemlja i da javni dug ne prelazi iznos Maastrichtskog kriterija, te da se mogu slobodno i dalje zaduživati. Jeste, mogli su… ali sve do jedne tačke kada počnu da stižu računi na naplatu, pri čemu nema stvaranja nove vrijednosti (proizvodnje) i novog novca. Nema se više šta ni privatizirati, odnosno prodati, a to znači da nema novca ni za otplatu duga i onda slijedi bankrot. Zvuči pesimistično, ali mi smo se zapravo trebali davno prestati zaduživati, ali nam nažalost iz nadležnih državnih institucija stalno serviraju bajke da prema Maastrichtu još nismo previše zaduženi i da se možemo i dalje zaduživati. Otplata javnog duga se uvijek prebacuje na građane koji ga prvo počnu vraćati preko povećanja poreza, sve do trenutka kada ni povećanje poreza ne budu mogli podnijeti. Potom slijedi grčki scenarij, to jeste bankrot. A kod nas se upravo ovih dana i mjeseci izvršna vlast, zbog hronične besparice, priprema za novo povećanje poreza…

PIŠE: Eldar DIZDAREVIĆ

Oslobođenje

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close