U Crkvi su privilegirani muškarci koji dobro žive unutar sistema. Jedva da su svjesni svojih prednosti u odnosu na žene koje oni isključuju. Zato se oni i ne bave – ili se samo površno bave – posljedicama takvog ponašanja. To im se čini ugodnim i prihvatljivim
Kroz razgovore se pronalazi zajednički jezik: Tako bi se također moglo ukratko sažeti želju koja stoji iza sinodalnog procesa i Svjetske sinode. Za moralnu teologinju Sigrid Rettenbacher u Katoličkoj crkvi ima još puno prostora za napredak.
Razgovora: Michaela Hessenberger, izvor: Die Furche, 39, 28. rujna 2023., str. 3
DIE FURCHE: Kršćanstvo je religija knjige. Nije li stoga govor u Katoličkoj crkvi nikakva paradna disciplina?
Sigrid Rettenbacher: „Teologija“ znači „govor o Bogu“. To funkcionira samo pomoću razgovora. On je ključan za vjeru. Inače ne bismo ništa znali o uskrsnim događajima prije 2000 godina. Međutim, postoji puno stvari o kojima Crkva ne govori. Jedan od razloga je vjerojatno taj što se ne želi odreći privilegija i određenog komfora. Bilo bi korisno za Crkvu da razmotri koji su faktori moći u igri kada se razgovara. Dakako, ili kada se šuti.
DIE FURCHE: U svojem istraživanju bavite se onim o čemu Crkva ne želi govoriti. Što ste saznali?
Rettenbacher: Iz svoga rada s postkolonijalnim teorijama i iz kulturalnih studija mislim da se uglavnom radi o pitanjima moći i reprezentativnosti. U „Critical Whiteness Studies“ [istraživanju o rasizmu i diskriminaciji] postoji ključna riječ „White Ignorance“ [bjelačka neznanja]. Marginalizirani nastoje razumjeti svijet privilegiranih kako bi izbjegli štetne situacije. Privilegirani, s druge strane, mogu si dopustiti da ne znaju ništa o isključenima – inače bi morali preispitivati sebe i svoj način života. Ova teorija je inspirativna i može se primijeniti na različita područja. Na primjer, na pitanje službe žena u Crkvi. U Crkvi su privilegirani muškarci koji dobro žive unutar sistema. Jedva da su svjesni svojih prednosti u odnosu na žene koje oni isključuju. Zato se oni i ne bave – ili se samo površno bave – posljedicama takvog ponašanja. To im se čini ugodnim i prihvatljivim.
Die FURCHE: Papa Franjo je sinodalnim procesom godine 2021. Crkvi propisao govornu kuru [Redekur]. Primjećujete li već neku promjenu kulture?
Rettenbecher: U svakodnevnom životu slabo. U teološkom kontekstu govori se mnogo o sinodi – o nadama ali i strepnjama da bi se očekivanja mogla izjaloviti.
DIE FURCHE: Koja pitanja i teme su najvažniji?
Rettenbacher: Kada je riječ o zlouporabi moći u Crkvi, odgovorni moraju otvoreno progovoriti o tome tko ima moć u rukama i kako moć funkcionira i djeluje u crkvenom sistemu. Ponekad se to događa jako sporo. O pitanju žena se šuti, iako je, primjerice, Marija Magdalena vrlo važna kao prva svjedokinja uskrsnuća, o čemu svjedoči i počasni naziv „apostolica apostola“. Ipak, Crkva ne čini ništa od toga svoga znanja.
DIE FURCHE: O ređenju žena postoji već odavno mnoštvo utemeljenih istraživanja.
Rettenbacher: Teološko obrazloženje ne bi predstavljalo nikakav problem kad bi se za to imalo volje. Isus je imao žene među svojim sljedbenicima, bio je napredan i uključiv. U Crkvi je često nepoželjno ako se o tome govori. Već je Ivan Pavao II. raspravu o tome proglasio završenom. Kao da bi pristup žena ređenju naštetio Crkvi i vjeri! Opet je riječ o privilegijima posvećenih muškaraca koji se ne žele odreći te ekskluzivne pozicije u sistemu.
DIE FURCHE: Sveopća Crkva i njezino jedinstvo imaju središnju ulogu u sinodalnom procesu.
Rettenbacher: Pitanje sveopće Crkve rado se koristi kao argument kako bi se uklonila neugodna pitanja sa stola – kao što je pitanje žene, ali i LGBTQ + – tema. To su teme zapadnoga svijeta, kažu, koje se ne mogu primjenjivati u drugim dijelovima sveopće Crkve. Pitanje je: tko predstavlja te regije? Često su svećenici bili i jesu ti koji govore u ime drugih. Gdje su glasovi žena i drugih rubnih skupina? Osim toga, potpuno je zatajeno da postoji „globalni Jug“. I ondje također nalazimo raznolikost pozicija. Sa Sinodom sada raste svijest o postojanju različitih glasova iz drugih dijelova svijeta. I može se vidjeti da postoje hitna pitanja u mnogim regijama sveopće Crkve. Ali ne treba biti naivan – sinodalni procesi su također prožeti strukturama moći. Mišljenja običnih ljudi ne ostaju nefiltrirana. Kad se skupe izjave iz svih dijelova svijeta, postoje ljudi koji biraju izjave. Pritom ih prenaglašavaju ili skraćuju. Koja mišljenja zastupaju delegati? Tko na koncu odlučuje?
Isus je imao žene među svojim sljedbenicima, bio je napredan i uključiv. U Crkvi je često nepoželjno ako se o tome govori. Već je Ivan Pavao II. raspravu o tome proglasio završenom. Kao da bi pristup žena ređenju naštetio Crkvi i vjeri! Opet je riječ o privilegijima posvećenih muškaraca koji se ne žele odreći te ekskluzivne pozicije u sistemu
DIE FURCHE: Što se treba dogoditi da se razbije ovaj sistem šutnje ili uljepšavanja?
Rettenbacher: Goleme krize mogu potaknuti mnogo toga. Primjer za to je moment u kojem je Crkva priznala da je bila suodgovorna u holokaustu. Došlo je do radikalne promjene u stavu Crkve prema drugim vjerskim tradicijama. Odjednom je i Isus postao prepoznat kao vjerni Židov. Skandali zlostavljanja jedna su takva kriza kojoj Crkva ne može pobjeći. Ovako se može nešto sustavno pokrenuti.
DIE FURCHE: U sinodalnom procesu Crkva želi malo više slušati ljude. U slušanju se vježba već desetljećima. Kako se naposljetku dolazi od slušanja do djelovanja?
Rettenbacher: Tako da spozna kako ona na neki način jednostavno sprječava ljude da ostvare svoje životne prilike. Tko radi s mladima zna koliko je homoseksualnost prisutna u svakodnevnom životu. U crkvenom kontekstu ona se često još mora življeti u tajnosti, sa svim posljedicama. Homoseksualci ili lezbijke ne mogu dijeliti svoju ljubav ili način života s drugima. Ako se nakon sinode ništa ne promijeni u ovoj i nekim drugim pitanjima, volja za slušanjem doista ostaje samo prazna fraza.
DIE FURCHE: „Rod“ je veoma iritirajuća riječ u Crkvi. Zašto?
Rettenbacher: Doći do onih koji su gurnuti na marginu temeljna je zadaća Crkve. Crkva se rado bavi nekim marginaliziranim grupama. Mislim na pitanja poput siromaštva, migracije i okoliša, gdje je Crkva važan glas u društvu. Istovremeno, postoje marginalizirani ljudi koje sama Crkva odguruje na rub i sustavno isključuje: žene, LGTBQ+- zajednicu, ali i rastavljene i ponovno vjenčane ljude.
DIE FURCHE: Kakav učinak ima ovaj zid šutnje na društvo?
Rettenbacher: Ključna riječ – način života ili homoseksualnost: Smatram važnom teoriju Judith Butler, slobodne-feminističke znanstvenice, da institucije poput Crkve prvo definiraju koji su oblici života mogući. Ljudi koji se ne uklapaju u ove načine života ne mogu živjeti svoj život onako kako njima odgovara – istovremeno, ne mogu to ograničenje očitovati vidljivim ili čak žaliti zbog toga, jer njihov način života, kao što je homoseksualnost, službeno ne postoji. To ima ozbiljne posljedice, jer ljudi ne mogu živjeti svoj život onako kako njima odgovara, a Crkva ih ne prati na putu do ispunjenog života. Što se tiče pitanja žena često se pitam zašto ili kako sam – odnosno kako mogu uopće biti – dio Crkve. Ja sam u kršćanskoj vjeri kod kuće, i tu je potrebna jedna institucija poput Crkve. Istovremeno, ova institucija gazi vrednote koje su meni važne. To je bizarna situacija. O mnogim stvarima bi se moglo teološki sasvim drugačije razmišljati.
DIE FURCHE: Imate li uzore kada je riječ o otvorenom govoru?
Rettenbacher: Ljudi koji su hrabro i kritički govorili, čak i kad je bilo neugodno: Teologinje i teolozi oslobođenja, na primjer, ili također snažne žene u tradiciji Crkve poput Katarine Sijenske.
Sigrid Rettenbacher, docentica je moralne teologije na Katoličkom privatnom sveučilištu u Linzu
Prijevod: Predrag Mijić, polis.ba
