Svi smo načelno protiv seksualnog nasilja, sve dok ono obitava tamo negdje na sigurnoj udaljenosti u zemlji mašte u kojoj su izopačeni počinitelji uvijek ružni, nepoznati pojedinci koji isključivo noću iskaču iz grmlja. No, što se događa kada je počinitelj netko nama blizak, netko tko nam je drag?
Početkom rujna dominantna vijest u šoubiz sferi bila je osuda Dannyja Mastersona, zvijezde mnogim milenijalcima omiljene humoristične serije ‘Lude sedamdesete’ na visoku zatvorsku kaznu zbog silovanja. Ironija i slučajnost htjele su da bude najzapamćeniji po ulozi buntovnog tinejdžera koji prezime dijeli s jednim od najpoznatijih književnih zlikovaca, a da u konačnici bude razotkriven kao stvarni primjer te čuvene dualnosti: doktora Jekylla i gospodina Hydea.
Društvene su mreže očekivano planule, kao što je uvijek slučaj kada je u pitanju kontroverzna tema koja uljučuje slavne. U kratkom je vremenu objavljeno na tisuće komentara u kojima su se raščlanjivale optužbe, presuda, mizoginija ranih dvijetisućitih i uloga Scijentološke crkve kojoj okrivljenik pripada, no nije trebalo dugo da se pažnja javnosti okrene prema onima koji su ostali uz njega usprkos svemu.
Okidač tom zaokretu bila je informacija da je više desetaka ljudi (neki izvori čak spominju pedeset kao brojku) poslalo tzv. pisma podrške sucu na razmatranje prije donošenja odluke o visini kazne, neka od kojih su mediji prenijeli u cijelosti. Zanimljivo je primijetiti da je Masterson proglašen krivim još u svibnju, a da su pisma podrške napisana u srpnju, debelo nakon što je došla službena potvrda da Masterson zaista jest silovatelj. Također je zanimljivo primijetiti da je, usprkos velikom broju onih koji su hvalili njegov karakter, Masterson osuđen na maksimalnu zatvorsku kaznu od trideset godina do doživotne. Takve se kazne za silovanja čak ni u Sjedinjenim Američkim Državama ne dobivaju svaki dan i dobar su indikator o kakvim se gnjusnim činovima i osobi radi.
Ipak, mnogima je očito bilo nemoguće spojiti Dannyja kojeg poznaju i predatora Dannyja. Upravo je to ono što uspješni zlostavljači rade najbolje: uvjere okolinu da baš nikada ne bi mogli učiniti takvo što, da naprosto nisu ta vrsta osobe. Pritom ne govorimo samo o kozmetičkim zahvatima za susjede, u narodu poznatim ‘finim momcima koji uvijek pozdrave’. Vješti su manipulatori u stanju stvoriti personu za koju bi i oni bliski dali ruku u vatru, ne sumnjajući ni na tren da su izgradili odnos s nekime tko ne postoji.
Dvoje pisaca koji su najviše osjetili bijes javnosti supružnici su Mila Kunis i Ashton Kutcher, prvenstveno jer se radi o ljudima koji su godinama koristili svoju slavu i utjecaj u borbi protiv trgovine ljudima i pomaganju žrtvama seksualnog nasilja, a koji sada od suca traže popustljivost i blažu kaznu za svog dobrog prijatelja.Svi smo načelno protiv seksualnog nasilja, naravno, sve dok je ono apstraktni pojam, neopipljivo i neodredivo i obitava tamo negdje na sigurnoj udaljenosti u zemlji mašte u kojoj su izopačeni počinitelji uvijek ružni, nepoznati pojedinci koji isključivo noću iskaču iz grmlja. No, što se događa kada je počinitelj netko nama blizak, netko tko nam je drag? Za takve najčešće ne vrijede jednaka pravila i upravo je to jedan od ključnih razloga zašto tzv. kultura silovanja opstaje. Uza sve zapreke na koje žrtve nailaze, ako nismo spremni iskreno provoditi načelo nulte tolerancije i držati odgovornima čak i one koje volimo, nemojmo se zavaravati da ćemo napraviti značajnije pomake u borbi protiv ove vrste nasilja. Žrtvama ili vjerujete ili ne vjerujete, nema ‘ali’.
I dok ovo dvoje objavljuju neuvjerljive isprike i sklanjaju se s vodećih položaja zaklade u zakašnjelom frenetičnom pokušaju da spase obraz i zvjezdani status, teško je zapravo pogoditi skriva li se iza njihove dojučerašnje podrške iskreno prijateljstvo ili nešto zlokobnije. Na stranu teorije zavjere u koje su terminalno online komentatori u međuvremenu zagazili, važno je ne zaboraviti da zlostavljači počesto nose poznato (pa čak i drago) lice, kao da i nasilne radnje osim primarnih imaju i sekundarne i tercijarne žrtve te da u konačnici imaju destruktivni utjecaj na mnoge, postajući manje ili veće intimne tragedije u njihovim životima.
Nedugoprije no što će ova priča dospjeti u medije, sjedila sam s prijateljima koje dugo nisam vidjela. Pričajući o svemu, u jednom smo se trenutku očekivano dotaknuli i teme koja nam je u nekom drugom životu slomila srca i koja nas godinama slijedi nečujno, ali uporno poput kakvog zloduha. Ne tražeći opravdanja ni tom prilikom, pokušali smo si, po tko zna koji (zasigurno ne i posljednji) put objasniti kako je do toga moglo doći. Ne dovodeći u pitanje ni na tren njegovu odgovornost, željeli smo sebi rastumačiti nepojmljivo. Je li moguće da osobu za koju smo bili duboko uvjereni da poznajemo izvrsno – nismo zaista poznavali? Red prisjećanja, red analiza. Zatim “doduše, sjećaš se…” i “iz današnje perspektive…”.
Pa tišina.
Ma ne, nije bilo znakova. Nije moguće da smo tako pogriješili. Nije moguće da nas je baš sve obmanuo, zar ne?
Zar ne?
Matea Šimić, Prometej.ba
