Danas je Prvi maj, dan borbe za radnička prava i međunarodni praznik.
Kada se o prazniku govori u kontekstu BiH, medijski izvještaji uglavnom se zasnivaju na rečenici kako se “svaki radnik sa čežnjom sjeća perioda prije devedesetih, kada je radnik bio cijenjen, živio od svoje plate, imao osiguran godišnji odmor i proslavu Prvog maja”.
No zanemaruje se činjenica da je takav sistem propao, kao što je, nažalost, ‘odgojio’ i takav način razmišljanja. Zato danas imamo sistem u kojem dio radnika u realnom sektoru nosi cjelokupan teret finansijske likvidnosti.
Iz bivšeg sistema je naslijeđen i sindikat, koji zna šta hoće, ali redovno uz to šta hoće ne budi rješenje kako do cilja doći. Dio sindikata je, bez sumnje, postao i interesna grupa za čuvanje budžetskih privilegija onog dijela radnog svijeta koji platu prima sa budžeta, i dijela koji svojim radom ne stvara nikakvu novu vrijednost. Pošteno je reći i da postoje rijetki izuzeci, u kompanija koje su u većinskom državnom vlasništu a pri tome pozitivno posluju i stvaraju novu vrijednost.
Da bi održala takav sistem država i entiteti nametnuli su visoke poreze na plate i doprinose s ciljem očuvanja socijalnog mira i kako bi zadovoljili sva socijalna izdvajanja. To stvara probleme privatnim poduzetnicima, ali i njihovim radnicima, jer u takvom sistemu naprosto nije moguće davati značajno veće plate. Takav sistem ih tjera da “nahrane” i biznis koji vode i neproduktivan državni aparat i uz sve to osigraju ekonomsku održivost poslovanja.
Enormna socijalna izdavanja i golemi službenički aparat na državnim jaslama nikako nije u interesu radnika, pa ni onog koji je zaposlen u tom aparatu, dugoročno.
No da bi se to promijenilo, političke stranke bi morale imati jasnu razvojnu strategiju i ne strahovati za “stabilno” glasačko tijelo.
Na ovom portalu već godinama pišemo kako je potrebna potpuna transformacija i po pitanju odnosa prema posrnulim privrednim subjektima iz bivšeg sistema. Spašavanjh privrednih “giganata” koji više nisu nikakvi giganti nego monstruozni višemilonski gubitaši, mora doći kraj. Svi oni koji nisu u stanju pozitivno da posluju moraju se pogasiti ili predati u ruke dokazanih privrednih subjekata, a ne insistirati na tome da ih država iz svog skormnog budžeta, odnosno radnici iz realnog sektora, u nedogled spašavaju.
Tek poneki primjer, poput tuzlanske Dite, pokazatelj je da može drugačije, ali i puta kojim valja ići.
(Vijesti.ba)
