-TopSLIDEKultura življenjaLifestyleZdravlje

Korona i ideologija

DEJAN ILIĆ

Novak nije ubica, kaže Dijana Đoković. Kako smo stigli dotle da majka za sina mora da kaže da nije ubica? A sin, znamo, nije bilo ko. Ili, recimo i tako, nije običan sin. U medicinskom smislu, bilo bi smešno o Novaku govoriti kao o potencijalnom ubici jer se nije vakcinisao. D. Đoković je to odlično objasnila u dva koraka. Prvo, to da ste vakcinisani nije garancija da ćete biti zdravi i da nećete zaraziti druge. I kada ste vakcinisani, a stalno ste u bliskom dodiru s drugima, treba svakodnevno da proveravate da li ste zaraženi. Kao što to, recimo, rade profesionalni sportisti u engleskoj Premijer ligi ili u Nacionalnom košarkaškom udruženju (NBA) u Sjedinjenim Državama. Kako tamo, tako i u Melburnu na Otvorenom prvenstvu Australije u tenisu. U smislu bezbednosti, dakle, testiranje stoji iznad vakcinacije.

U drugom koraku, D. Đoković pravi poentu, umesto da se insistira na tome da li je Novak primio vakcinu, treba naprosto proveriti da li je zdrav, to jest – da li je zaražen. Ako nije, on ne može, u smislu prenosioca virusa, predstavljati opasnost ni po koga.

Čitalac sleže ramenima: sve su ovo banalne činjenice, stvari zdravog razuma, zašto je uopšte potrebno da se to naglašava i ponavlja? Razlog je jednostavan: kada govorimo o zarazi, to nije isključivo pitanje zdravlja i zaštite od bolesti. Koliko god da je bolest opipljiva, način na koji ćemo se s njom nositi nije, to jest ne može se svesti samo na medicinu i medicinske mere. Ako to ranije nije bilo jasno, virus korone i kovid 19 sad su to sasvim razgolitili – kako se nosimo s opštom epidemijom sve više je stvar država i njihovih resursa i politika nego medicine. I čim smo stigli do države, čitava priča oko Novaka i vakcine pokazuje nam se ne više u svom zdravstvenom/medicinskom svetlu, nego, naprotiv, u ideološkom. To se može dobro ilustrovati tekstom u australijskim novinama The Sydney Morning Herald.

Autor teksta je epidemiolog, univerzitetski profesor (titulu ovde navodim kao kakvu-takvu potvrdu kompetencija). Kao i D. Đoković, Hassan Vally svoj argument izvodi u dva koraka. Kao i ona, i on se bavi tobože isključivo (javnim) zdravljem. Uz to, nedvosmisleno optužuje australijsku administraciju za očajno loše postupanje prema Novaku. Ali, za razliku od D. Đoković, stiže do krajnje drugačijeg zaključka – nevakcinisani Novak predstavlja pretnju, ali ne zdravstvenu, nego ideološku. Prvi korak sličan je onome kod D. Đoković: ako je Novak bio zaražen u decembru, stekao je u određenoj meri imunitet prema kovidu 19. Kada se tome doda da su žitelji Australije vakcinisani u visokom procentu, sasvim je izvesno da Novak ne predstavlja ozbiljnu pretnju po (opšte) zdravlje zajednice.

U drugom koraku pak Vally se poziva na kontekst i na ta vrata uvodi – ideologiju. On, s jedne strane, kaže da je u borbi protiv bolesti vakcinacija izuzetno važna. S druge strane, Novaka vidi kao savršeno otelovljenje borca protiv vakcinacije. To ilustruje Novakovim odbijanjem da se vakciniše. Tome dodaje i Novakove pogrešne izjave o imunitetu kako bi nedvosmisleno utvrdio da on, Novak dakle, o pitanjima imuniteta ne zna dovoljno da bi o njima uopšte javno govorio. Sve u svemu, Novak daje loš primer. A to što je uspešan i verovatno najbolji individualni sportista na svetu, stvari čini još gorim. Tako Vally gradi sliku Novaka kao vođe ili simbola antivakserskog sveta. I tako i sam kao ideolog ulazi u polje ideoloških borbi.

Ali, to neće osvestiti. Njegovo shvatanje ideologije vrlo je primitivno. S jedne strane imamo istinu o bolesti i vakcini, a s druge imamo iskrivljenu ili sasvim pogrešnu sliku realnosti, to jest ideologiju, to jest Novaka. Vally, naravno, stoji na strani istine. Barem tako on sebe vidi, iako sam podiže ogradu oko istine iz prvog dela svog teksta – Novak nije pretnja po (opšte) zdravlje zajednice. To je nedvosmislena činjenica. Ostalo su manje ili više uverljiva tumačenja, dakle ideologija, pa i to da je Novak simbol antivakserskog sveta. U vezi sa istinom, argumenti D. Đoković dominiraju nad argumentima Vallyja. Vallyju bi D. Đoković mogla da odgovori – Novak se nikada i nigde nije dobrovoljno prijavio da bude simbol bilo čega. On je samo sportista, istina – najbolji.

Što ga kao najboljeg, najuspešnijeg prisvaja i tumači ko i kako stigne, to ne može biti njegova odgovornost. Nije se Novak previše izjašnjavao ni o vakcinama. Uglavnom je birao da o tome ne govori. Ali, drugi su od njega zahtevali da se izjasni. Kao što Vally lepo kaže, on nije kompetentan da odgovara na te teme i zato ga o tome ništa nije trebalo ni pitati. A ako bi o tome nešto i rekao, uz to je morala ići ograda da on o toj stvari ne zna dovoljno. Ogradu je morao da stavi onaj koji ga je pitao, a ne Novak. Što se to nije desilo, nije na Novaku. Nije Novak izgradio takozvanu celebrity culture, gde zvezde govore o stvarima o kojima ništa ne znaju i tako utiču na ponašanje svoje publike. Ti koji žive od takve kulture, sada gaze po Novaku.

Vally je epidemiolog, ima pravo da ga ne zanimaju studije kulture ili popularne kulture posebno. Otuda i proklizava kada kroči u taj zabran. Za njega bi u tom smislu trebalo da važi isto pravilo koje važi i za Novaka – njegovi su stavovi bezvredni kada govori o stvarima o kojima ne zna dovoljno. Ali, on greši i kada se drži svoje struke, to jest kada misli da je na sigurnom. On će reći da, naravno, Novak ima pravo da izabere da li će se vakcinisati ili ne. I onda u vezi sa izborom iznosi dva uvrežena stava. Prvo, svako ima pravo da izabere da li će se vakcinisati, ali onda mora snositi i posledice svoje odluke. Drugo, pravo na izbor epidemiolog sužava isključivo na medicinske razloge: mogu odbiti da se vakcinišu oni kojima vakcina ugrožava zdravlje.

Potonje nije izbor, barem je to jasno. Svako ko bi naterao da se vakcinišu osobe za koje je vakcina opasna po život, zaista bi bio ubica. U tom smislu, ne govori se o izboru nego o nuždi. Ja bih možda i želeo da se vakcinišem, ali mi moje telo to ne dozvoljava – to dakle nije izbor. Vezati slobodu izbora da se vakcinišemo ili ne samo za ovaj jedan razlog, naprosto nema smisla. Ostaje onda onaj daleko širi smisao – biraćemo da se vakcinišemo ili ne u skladu s našim uverenjima i kakvim-takvim znanjima o vakcini. Kaže epidemiolog, kroz zube, u redu, ali ćete onda snositi posledice. Koje posledice? Posledice koje je osmislila država, to jest oni koji njome upravljaju – nećete moći da radite, nećete moći da putujete, nećete moći da izađete u restoran ili na koncert, u krajnjem slučaju, a i to se radilo, nećete moći da izađete iz kuće.

Ovo nije uobičajeno značenje reči „posledice“. To su kazne. Tim kaznama država ucenjuje ljude da se vakcinišu. Ucena, kao i zdravstvena nužda, ne idu uz slobodu izbora. Australijski mediji u vezi sa slučajem Novak obratili su se i Svetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), pitali su da li je u redu da se učešće na turniru uslovljava vakcinacijom. Na prvi pogled dobili su nedvosmislen odgovor – nije u redu. WHO već dugo, barem pola godine, stoji protiv obavezne vakcinacije. Kaže se: ljude treba razgovorom i argumentima privoleti da se vakcinišu, a ne ucenama. A onda se dodaje da obavezna vakcinacija treba da bude tek krajnja mera. Krajnja mera u odnosu na koje druge mere? Na razgovor i ubeđivanje. Dobro, a posle razgovora i ubeđivanja, koje još mere imamo, do krajnje mere. WHO ne kaže.

Jasno je pak da se misli na ucene. To je zanimljivo – prihvata se da država ima pravo da zatvara ljude po kućama, podiže zidove na granicama, selektivno i proizvoljno uvodi mere za ulazak u zemlju, postavlja uslove svojim žiteljima u vezi s njihovim poslovima ili izlascima, dakle da zadire u čitav niz osnovnih sloboda, ali treba da izbegava, dok god može, da uvede obaveznu vakcinaciju. To nema nikakvog smisla. Sve ove druge mere su diskriminatorne. Obavezna vakcinacija (s podrazumevanim izuzecima) to nije. Jedina razlika između mere obavezne vakcinacije i svih drugih mera je to što država u tom slučaju preuzima punu odgovornost za vakcinu i vakcinaciju. U svim drugim slučajevima te odgovornosti nema. Odgovornost leži na žiteljima a prinuda na strani države. To je loša podela.

I sada, na Novakovom primeru u Australiji, vidimo zaista posledice te loše podele, kada sila prinude leži na strani jačeg (države) a odgovornost pada na slabije (osobe). Dok god vakcinacija ne bude obavezna, sve druge mere samo će produbljivati jaz između protivnika i pristalica vakcine, čineći da se prvi osećaju ugroženo i da im se (a tako zaista jeste) uskraćuju slobode koje su im tobože garantovane, poput slobode da izaberu da li će se vakcinisati. Vakcinacija je mera kolektivne zaštite i odluka o njoj ne može padati na žitelje zemlje ponaosob. Kao instrument za staranje o interesima zajednice, država tu odluku mora uzeti na sebe, a sa njom i odgovornost. Australija, kao i sve ostale države izbegava da to uradi, i zato je profesor barem u jednom u pravu – to više nije pitanje (opšteg) zdravlja nego ideologije.

Kao takvo, podložno je manipulaciji. Pa će Novakove kolege teniseri reći kako im je nelagodno što se nalaze u njegovoj blizini. A nelagoda će se razumeti kao briga za zdravlje. Što je pogrešno. Nelagoda proističe iz jednostavne činjenice da nisu jednaki – oni su prihvatili da moraju da se vakcinišu, a Novak je to izbegao. Žitelji Australije mrzeće pak Novaka jer u njemu vide privilegovanu zvezdu iznad države: neki od njih su izgubili posao jer su izabrali da se ne vakcinišu (to je jedna od ucena vlasti), dok Novak može da radi svoj posao (za veliki novac) iako se nije vakcinisao. Dakle, opet nije stvar zdravlja nego jednakosti. Australijske vlasti će na to odgovoriti maltretiranjem Novaka (mimo zakona), ali će reći da je to zbog (opšteg) zdravlja, a ne zbog sopstvenih diskriminatornih politika koje nekako treba opravdati.

Umesto što izbegava odgovornost, država (naravno, ne samo australijska) morala bi je prigrliti i tako se, propisivanjem obavezne vakcinacije, pokazati kao zaista zrela da se nosi sa zarazom. Dok se to ne dogodi, imaćemo afere na lokalnim nivoima ili na nivou čitavog sveta, gde će se posledice loših politika lomiti o leđa pojedinačnih osoba, što će biti naročito vidljivo, kao sada, kada su te osobe svetski poznate kao što je Novak. Da li je Novak za vakcinaciju ili protiv bilo bi sasvim beznačajno (kao što bi i sada trebalo da bude) ako bi vakcinacija bila obavezna, a pitanje njegovog ulaska u Australiju, ili, kako se to sad otvara, u Španiju, ne bi se ni postavilo. Sada se ono postavlja, ali u vezi s Novakovim, kaže se, pogrešnim izborom da se ne vakciniše, iako bi taj izbor navodno trebalo da je slobodan.

A zapravo, to ni jednog trenutka nije bilo pitanje za Novaka, to je sve vreme i isključivo pitanje za državu.

Peščanik.net,

Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za ‘petparačke’ priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close