Jedan od najvažnijih i najprepoznatljivijih objekata u Sarajevu, koji decenijama živi kao prostor sporta, kulture i okupljanja građana
KOLUMNA MUFIDA GARIBIJE
Za ljepotu grada satkanog u ovoj maloj dolini u velikoj mjeri zaslužni su ljudi koji su vlastitim sredstvima podizali objekte i ostavljali ih u amanet budućim generacijama, s nadom da će ih čuvati i održavati. Zahvaljujući njihovim vakufima i zadužbinama, Sarajevo je kroz stoljeća dobilo prepoznatljiv izgled i bogato kulturno naslijeđe koje i danas svjedoči o vremenu njihovog nastanka.
Jedan od takvih graditelja i dobročinitelja bio je bosanski valija Skender-paša, koji je ovim prostorima upravljao od kraja 15. stoljeća do 1505. godine. Tokom svoje uprave ostavio je značajan trag podizanjem brojnih objekata i formiranjem vakufa koji je imao važnu ulogu u razvoju grada. Njegovo naslijeđe bilo je toliko značajno da se jedna od najpoznatijih i najvažnijih sarajevskih lokacija i danas naziva po njemu – Skenderija.
Vjersko i privredno središte grada
Razvoj ovog vakufa nastavio je i njegov sin, koji je 1518. godine podigao prvu potkupolnu džamiju na ovim prostorima, dodatno oblikujući i obogaćujući ambijent Skenderije. Time je ovaj dio Sarajeva dobio još veći značaj kao vjersko, društveno i privredno središte grada. Nekadašnja Skenderija nije bila poznata samo po džamiji, već je obuhvatala i tekiju s musafirhanom i imaretom, ustanovama koje su pružale smještaj putnicima i pomoć onima kojima je bila potrebna. U sklopu vakufa izgrađen je i most preko Miljacke, koji je povezivao ovaj kompleks sa karavan-sarajem i olakšavao komunikaciju između dvije obale rijeke. U neposrednoj blizini nalazio se i dvor iz kojeg je upravljao ovim krajem, što dodatno svjedoči o značaju koji je Skenderija imala u tadašnjem Sarajevu.
Radi lakše orijentacije, riječ je o prostoru na kojem se danas nalazi park uz zgrade Vlade Kantona Sarajevo, Vakufske direkcije i Saveza samostalnih sindikata. Upravo na tom području nekada se prostirao značajan dio Skender-pašinog vakufa, koji je stoljećima predstavljao jedno od važnih središta gradskog života.
Da bi podigao tako impresivan kompleks, bilo je neophodno osigurati i stabilno snabdijevanje vodom. Zbog toga je voda dovedena sa Soukbunara, s jednog od obližnjih izvora, čime su stvoreni uslovi za razvoj brojnih objekata unutar vakufa. Skender-paša će ostati upamćen i po drugim značajnim graditeljskim poduhvatima. Na drugoj strani Sarajeva usmjerio je rukavac Mošćanice preko Vratnika prema Čaršiji, što je doprinijelo uređenju tog dijela grada i njegovom postepenom urbanom preobražaju.
Spaljena i porušena
Eugen Savojski je svojim pohodom krajem 17. stoljeća iza sebe ostavio pustoš, a sudbinu ostatka Sarajeva podijelio je i lokalitet današnje Skenderije. Kompleks koji je decenijama krasio izgled grada bio je spaljen i porušen, čime je nestao veliki dio nekadašnjeg vakufa. Ipak, pojedini objekti i sadržaji vremenom su obnavljani, dok su drugi čekali neka povoljnija vremena i nove generacije koje će ih vratiti u život.
Dolaskom Austro-Ugarske Monarhije Sarajevo ulazi u razdoblje ubrzane urbane transformacije. Širenje grada i nova vizija njegovog razvoja zahvatili su i dio nekadašnjeg Skender-pašinog vakufa, na kojem su izgrađene reprezentativne građevine evropskog stila. Među njima se posebno ističe zgrada poznata kao Bijela vlada, djelo znamenitog arhitekte Karla Paržika, u kojoj se danas nalaze institucije poput Vlade Kantona Sarajevo i Općine Centar.
Na mjestu nekadašnjeg dvora, izgrađenog u bosanskom slogu, podignuta je zgrada u kojoj se danas nalazi Vakufska direkcija. Njen projektant bio je arhitekta Josip Pospišil, jedan od autora koji su nastojali spojiti tradicionalne bosanske graditeljske elemente sa savremenim arhitektonskim rješenjima tog vremena. Time je i na ovom prostoru sačuvan barem dio sjećanja na bogatu historiju nekadašnjeg Skender-pašinog kompleksa.
U periodu između dva svjetska rata, na lijevoj obali Miljacke uređeni su sportski tereni i igrališta koja su postala važno mjesto okupljanja sarajevskih sportista i ljubitelja fudbala. Godine 1936., nestao je jedan od posljednjih prepoznatljivih ostataka nekadašnjeg vakufa. Tada se urušila kupola Skender-pašine džamije, nakon čega je i sama građevina porušena.
Dobijanjem organizacije prvog velikog međunarodnog sportskog događaja u Sarajevu – Svjetskog prvenstva u stonom tenisu 1973. godine, poznatog pod nazivom STENS, gradske vlasti odlučile su da upravo na prostoru lijeve obale Miljacke podignu moderan sportski i kulturni centar. Na mjestu nekadašnjeg vakufa izgrađeno je velebno zdanje sa sportskim dvoranama, prostorima za kulturne sadržaje i okupljanje mladih, među kojima je posebno mjesto zauzimao Dom mladih. Projektovanje cijelog kompleksa povjereno je arhitektima Živoradu Jankoviću, Halidu Muhasiloviću i Ognjenu Malkinu.
Kompleks Skenderije u cijelosti izgrađen 1969. godine, donoseći Sarajevu jedan sasvim novi arhitektonski izraz. Njegovo oblikovanje oslanjalo se na ideje moderne arhitekture koje su bile inspirirane djelom čuvenog svjetskog arhitekte Le Corbusier, jednog od najutjecajnijih stvaralaca 20. stoljeća i preteče arhitektonskih pravaca koji će snažno obilježiti poslijeratnu gradnju širom svijeta.
Skenderija je svojim izgledom pratila principe brutalizma, arhitektonskog pravca u kojem je naglašena upotreba betona kao osnovnog materijala, često ostavljenog vidljivim na vanjskim površinama objekta. Takav stil isticao je funkcionalnost, jednostavne geometrijske forme i monumentalnost građevina. Upravo zahvaljujući tim karakteristikama, kompleks Skenderije postao je jedan od najprepoznatljivijih primjera moderne arhitekture u Sarajevu, uspješno povezujući sportske, kulturne i društvene sadržaje u jedinstvenu urbanu cjelinu.
Sva u betonu
Kompleks Skenderije izveden je gotovo u potpunosti u betonu, s pažljivo urađenom drvenom oplatom čiji su tragovi i danas vidljivi na fasadnim površinama. Posebno je zanimljivo koliko su projektanti vodili računa o detaljima i historijskom kontekstu prostora na kojem je kompleks nastao. Tako kružni dio Doma mladih svojim oblikom podsjeća na tlocrt nekadašnje porušene kupole Skender-pašine džamije, stvarajući simboličnu vezu između prošlosti i savremenog doba. Istovremeno, velika dvorana Skenderije projektovana je tako da svojim položajem i oblikom djeluje poput otvorenih krila, ostavljajući pogled prema padinama Trebevića i Debelog brda gotovo neometanim.
Po značaju koji je imao za Sarajevo, Centar Skenderija vrlo brzo je prerastao okvire običnog sportskog i kulturnog objekta. Njegovo svečano otvorenje uveličao je i predsjednik bivše SFRJ Josip Broz Tito, koji je tom prilikom prisustvovao promociji filma „Bitka na Neretvi“ u režiji Veljka Bulajića.
Posebno mjesto u njenoj historiji zauzimaju Zimske olimpijske igre 1984., kada je Skenderija postala jedna od ključnih olimpijskih lokacija. U njenim dvoranama održavana su takmičenja u umjetničkom klizanju i hokeju, dok je plato Skenderije bio mjesto jedinstvenih ceremonija dodjele medalja. Upravo zbog toga Sarajlije su ga prozvale Olimpijskim trgom, a taj naziv ostao je duboko urezan u kolektivno sjećanje grada.
Hiljade građana i gostiju iz cijelog svijeta dolazile su tu kako bi prisustvovale ceremonijama proglašenja pobjednika. Uz zvuke nacionalnih himni i gromoglasne aplauze, odavano je priznanje najboljim sportistima Olimpijade, stvarajući atmosferu zajedništva i ponosa kakva se rijetko viđa.
Kao i mnogi veliki i kompleksni objekti, Skenderija je tokom svog postojanja imala i niz tehničkih i konstrukcijskih problema. Kroz godine su zabilježeni različiti incidenti, od požara, preko oštećenja i popuštanja konstrukcije na platou, pa sve do rušenja krova ledene dvorane. Ti događaji su povremeno ukazivali na osjetljivost velikih betonskih konstrukcija i potrebu za stalnim održavanjem i rekonstrukcijama. Ipak, uprkos tim poteškoćama, Skenderija je ostala jedan od najvažnijih i najprepoznatljivijih objekata u Sarajevu, koji decenijama živi kao prostor sporta, kulture i okupljanja građana.
avaz
