Odluka njemačke vlade da noćne klubove prvi put formalno prizna kao kulturne ustanove mnogo je više od administrativne izmjene građevinskih propisa. Ona predstavlja jasan politički stav o tome šta jedno društvo smatra vrijednim zaštite. Kada država saopći da klub nije isto što i kockarnica, bordel ili prostor za zabavu odraslih, nego mjesto kulturne i umjetničke produkcije, ona zapravo potvrđuje da kultura nije luksuzni dodatak društvu, već jedan od njegovih temelja.
- Piše: Dino Mustafić
Njemačka je ovom odlukom reagirala na fenomen koji su sami nazvali Clubsterben – smrt klubova. Rast cijena nekretnina, pritisak investitora, posljedice pandemije i urbanističke transformacije ugrozili su čitavu jednu scenu koja je decenijama stvarala identitet Berlina i drugih njemačkih gradova. Država je prepoznala da se ne gube samo prostori za zabavu nego i mjesta susreta, kreativnosti, umjetničkog eksperimenta i društvene komunikacije. Drugim riječima, prepoznala je da se gubi kultura.
To je lekcija koju su mnogi evropski gradovi naučili mnogo ranije. Od Lisabona do Rotterdama, od Hamburga do Kopenhagena, napuštene industrijske zone više se ne posmatraju kao teret urbanog razvoja, nego kao prilika. Nekadašnje fabrike, skladišta, željezničke hale i lučki kompleksi pretvaraju se u kreativne četvrti, galerije, koncertne prostore, dizajnerske studije, pozorišne scene, umjetničke rezidencije, sajmove nacionalnih kuhinja i mjesta susreta različitih zajednica.
Takvi prostori danas predstavljaju najživlje dijelove savremenih evropskih gradova. Oni proizvode kulturni sadržaj, privlače turiste, razvijaju kreativne industrije i stvaraju novu ekonomsku vrijednost. Ali, prije svega, oni pokazuju da se razvoj ne mora graditi na rušenju i zaboravu, nego na transformaciji i novom životu postojećih prostora.
U Bosni i Hercegovini, a posebno u Sarajevu, svjedočimo gotovo suprotnom procesu. Dok Njemačka proširuje pojam kulture i pod svoju zaštitu stavlja čak i prostore alternativne i klupske scene, mi se već decenijama ne uspijevamo izboriti ni za očuvanje elementarne kulturne infrastrukture.
Nekadašnje kino Romanija danas je prodavnica sportske obuće. Kino Partizan, historijski Apolo, mjesto koje se smatra najstarijim kinom na Balkanu, pretvoreno je u magazinski prostor. Na zgradi koja svjedoči o jednom važnom dijelu kulturne historije Sarajeva ostala je tek uspomena na ono što je nekada predstavljala. Umjesto da bude zaštićeno i revitalizirano kao kulturni punkt grada, ono danas egzistira kao skladište. Takvu sudbinu dijelila su i brojna druga sarajevska kina koja su nestajala pred logikom tržišta bez ozbiljne javne rasprave o tome šta grad zapravo gubi njihovim gašenjem.
Naravno, tržište uvijek može pronaći argument za prenamjenu prostora. Prodavnica donosi profit. Magacin donosi profit. Tržni centar donosi profit. Međutim, ono što tržište ne može izmjeriti jest vrijednost kulturnog pamćenja. Ne može izračunati koliko vrijedi mjesto na kojem su generacije gledale filmove, susretale se, formirale estetski ukus i gradile osjećaj pripadnosti gradu.
Problem Sarajeva nije samo u izgubljenim objektima nego i u onima koji još postoje. Kompleks Skenderije već godinama simbolizira odnos društva prema vlastitom naslijeđu. Nekada zamišljena kao reprezentativni centar kulture, sporta i javnog života, danas djeluje kao metafora zapuštenosti i odustajanja. Muzeji, galerije, pozorišta i kulturni centri suočavaju se s infrastrukturnim problemima koji se odgađaju iz godine u godinu. Od Narodnog pozorišta do brojnih muzejskih i galerijskih prostora, gotovo da nema ustanove kojoj nisu potrebne hitne intervencije kako bi se spriječilo dalje propadanje.
Istovremeno, budžeti za kulturu uglavnom se iscrpljuju na golom preživljavanju institucija. Za ozbiljne rekonstrukcije, restauracije i modernizacije gotovo da ne postoji sistemsko planiranje. Kao da se podrazumijeva da kulturna infrastruktura može trajati vječno bez ulaganja, iako svaka zgrada neumoljivo stari, a svako odgađanje obnove povećava cijenu budućih zahvata.
Možda je najveća razlika između evropskih primjera i naše stvarnosti upravo u tome što tamo postoji vizija. U mnogim gradovima napuštena hala predstavlja potencijal budućeg kulturnog centra. Kod nas ona najčešće postaje ruina. Tamo stari industrijski kompleks postaje mjesto kreativnih industrija, umjetnosti, dizajna i gastronomije. Kod nas ostaje zarastao u korov, pretvoren u improvizirano skladište ili kulisu propadanja obilježenu zahrđalim željezom, razbijenim staklima i osjećajem da je prostor napušten od društva koje više ne zna šta bi s njim.
Posljedice takvog odnosa vidljive su svakome ko Sarajevo posmatra bez lokalne sentimentalnosti. Sjećam se riječi jednog uglednog opernog soliste iz inostranstva koji je tokom gostovanja rekao da je Sarajevo prekrasan grad, bogate historije i izuzetne arhitekture, ali istovremeno zapušten. U toj kratkoj rečenici sadržana je možda najpreciznija dijagnoza našeg odnosa prema vlastitom kulturnom nasljeđu. Mi još uvijek živimo od simboličkog kapitala prošlosti, ali nedovoljno ulažemo u njegovo očuvanje.
Njemačka odluka zato nije zanimljiva samo zbog klubova. Ona otvara mnogo važnije pitanje: šta jedno društvo smatra svojom kulturom i šta je spremno učiniti da je zaštiti? Berlin je shvatio da grad bez svojih klubova gubi dio identiteta. Lisabon je shvatio da napuštene hale mogu postati generatori novog urbanog života. Brojni evropski gradovi razumjeli su da kultura nije prepreka razvoju nego njegov pokretač.
Sarajevo, nažalost, još uvijek nije pokazalo da jednako ozbiljno razumije šta gubi kada nestaju kina, propadaju galerije, urušavaju se muzeji i kada kulturne ustanove postaju taoci hroničnog nedostatka investicija.
Gradovi ne žive samo od saobraćajnica, tržnih centara i novih stambenih blokova. Njihov identitet nastaje u pozorištima, kinima, galerijama, koncertnim dvoranama, klubovima, bibliotekama i svim onim prostorima u kojima se proizvodi zajedničko kulturno iskustvo. Kada takvi prostori nestanu, ne nestaju samo zgrade. Nestaju dijelovi kolektivnog pamćenja.
Možda je upravo zato njemačka odluka važna i za nas. Ne zbog klubova samih po sebi, nego kao podsjetnik da kultura nije trošak nego investicija. Nije ostatak prošlosti nego preduslov budućnosti. Društvo koje ne štiti svoje kulturne prostore prije ili kasnije ostaje bez mjesta na kojima može prepoznati vlastiti identitet.
A grad koji izgubi svoje kulturno pamćenje prestaje biti grad i postaje tek prostor za promet robe, nekretnina i zaborava.
tačno.net
