Kapitalizam

O kapitalizmu se raspričali učeni i priučeni, doktori znanosti i oni bez ikakvog obrazovanja, uglavnom divaneći hrpu gluposti, dok se sistem lijepo – prepustivši svađu bedacima – u miru božjem razvija, temeljeći razvoj na način kao u doba ratova na ovom tlu. Uz časne izuzetke, bezočnom krađom i eksploatacijom. Reći ćemo par riječi o tzv. tranzicionom kapitalizmu, prvenstveno na svima nam dobro znanom području, pozivajući se na niz primjera koji evidentno ilustriraju kako se u njegovoj obrani (namjerno) koristi niz proizvoljnih tvrdnji, laži i gluposti. Baš kao i elita svakog sustava i kapitalisti imaju svoje lakaje – dobrovoljne, i oni koji to postaju iz neznanja ili gluposti.

(Ladislav Babić – tacno.net)

        Jedan, inače vrsni analitičar političkih prilika Regije i neizlječivi zaljubljenik u kapitalizam, zamišlja ga kao „slobodno poprište stvaranja bogatstva i nove vrijednosti“, pa kritizirajući njegove protivnike ironizira: „Ukratko, treba spriječiti uspostavu kapitalizma i održavati zabunu da je svemu kriv – kapitalizam“. Jer po njemu, kapitalizam Regije (a konkretno govori o Hrvatskoj) ni nije neki „pravi“ kapitalizam, s obzirom da njegovu uspostavu blokiraju političke elite, odnosno u njihovo ime „svemoćna država koja…, na ovaj ili onaj način, terorizira ekonomiju“, a sve u cilju održanja postojeće redistribucije političke moći, odnosno vlasti. Jest’ da se narod većinski ponaša kao stado ovaca, ali ponekad je teže naći veću ovcu od učene ovce. Bezbrojne traktate o kapitalizmu puk je već neposredno nakon kontrarevolucije maskirane nacionalističkim ratovima, jasno i jednostavno demistificirao: „Komunisti su nam lagali o socijalizmu, ali su govorili istinu o kapitalizmu!“. To reče puk koji je, što krvareći po frontama za tuđe interese, što očekujući da vidi kako će sve ispasti – ostao bez gaća. Nekako ostaje nejasno na koji bi to način citirani autor uspostavio to, navodno „slobodno poprište stvaranja bogatstva i nove vrijednosti“, pa ćemo se poučiti na primjerima najrazvijenijh kapitalističkih zemalja današnjice – koje su njemu očito uzor, ali ne uspijeva dati primjenjljivi recept kako „presaditi“ njihov kapitalizam (grcajući u krizi, koja se u nas još dublje reflektira) na ovo tlo. Daklem, sasvim ukratko – kako je to išlo?

        Englesku svakako možemo smatrati prvom kapitalističkom zemljom u povijesti. Kao takva, nastala je prvobitnom akumulacijom kapitala – procesom koji se u nas još odvija – kojom prilikom su „ovce pojele ljude“ pretvorivši ih prijevarama, manipulacijama, zapljenama, izgonom sa vlastig zemljišta u ovce pod imenom radnička klasa, bez koje bi se kao radne snage za buduće gomilanje bogatstava ono pokradeno moglo samo topiti (trošiti). Na koji je to način novoformirana buržoazija činila, bolje se vidi čitajući Dickensa negoli udžbenike ekonomje. Iskorištavajući do krvi vlastiti, ali i druge narode svijeta. Engleska (Velika Britanija) bijaše naime kolonijalna velesila, a usporedba današnje razvijenosti nekadašnje matice i njenih kolonija nedvosmisleno pokazuje tko je koga iskorištavao. Bajke o gradnji cesta, pruga, luka i infrastrukture u kolonijama, razbijaju se kad se shvati da su one bile nasušna potreba za izvoz pokradenih sirovina, a ne dobrotvorni humanitarni prilog napaćenom narodu engleskih prekomorskih posjeda. Uostalom, jesu li „obojeni“ rasistički tretirali svoje bijele gospodare, ili je bilo obrnuto? Naravno da se, u takvom kolonijalnom okružju mogla razvijati znanost i umjetnost među obrazovanim stanovništvom, a postepeno – do današnjeg stupnja – povećavati i standard svih slojeva stanovništva metropole. Što privrženicima kapitalizma, a s očiglednim manjkom humanizma u duši, svjedoči o njegovoj neprijepornoj nadmoćnosti.

        SAD, bivša britanska prekomorska kolonija, netom se oslobodila svojih gospodara kad je preuzela njihove manire. Od pobjedonosnog rata za nezavisnost 1776. godine, preko nasilnog preuzimanja Texasa od Mexica, i nasilnog ujedinjenja sa južnim državama za opravdanje čega se koristi ukidanje robovlasništva – samo sekundarni razlog, dok je primarni potreba razvijenog kapitalističkog Sjevera za radnom snagom – do dana današnjega ova se zemlja ponaša kao najveća svjetska kolonijalna velesila, modificirajući oblik kolonijalizma u vojno podržavanje prihvatljivih, a svrgavanje svojim interesima neprihvatljivih vlada (usput, tek da taknem živac najnervoznijima, povucite paralelu s hipotetskim, nasilnim održanjem jedinstvene Jugoslavije, naravno – ne na miloševićevskim principima). Ne treba posebno spominjati otimačinu zemlje od starosjedilaca i genocid koji su doseljenici izvršili nad njima, stvarajući krvavu materijalnu osnovicu za kasnije tirade o savršenosti kapitalizma kao sustava. Uzor „demokracije“ i bjelodana sramota državama koje se na njega pozivaju! Svojedobna aneksija Havaja, Puerto Rica i Filipina, te učvršćenje na Kubi, samo pokazuje koliko taj „bastion slobode i demokracije“ nije bio imun ni na teritorijalne aspiracije, i brinuo o demokratskim vrijednostima drugih naroda. Kaže se kako Balkanci vole međusobno ratovati no, njihove ratove u proteklih stotinjak godina mogli bismo izbrojati i na prste obje ruke. U usporedbi sa “Amerima” gotovo da izgledamo kao miroljubiva čeljad koja se tu i tamo zavadi (doduše, s popriličnim brojem leševa kao ishodom). Dr. Zoltan Grossman je nabrojao blizu 150 američkih – što prikrivenih, što onih pod plaštoma NATO pakta, do onih sasvim otvorenih vojnih intervecija širom svijeta (uključivo i one unutrašnje, protiv indijanskih starosjedilaca), počevši od 1890. sve do one u Libiji 2011. godine. Još potpuniji spisak može se naći na Wikipediji. S kojim razlozima, mislim da ne treba obrazlagati, a shvaćaju to i obožavatelji ove paradigme kapitalizma.

        Francuska je svoj pohod ka kapitalizmu započela srcedrapateljnom parolom o slobodi, bratsvu i jednakosti (Liberté, Égalité, Fraternité), da bi već Napoleonski ratovi pokazali u kojoj se to mjeri odnosilo na „druge“. Jedna od najvećih kolonijalnih velesila svih vremena koja i danas zna vojno intervenirati u bivšim posjedima koji su nezavisnost – od Indokine do Afrike – stjecali polovinom prošlog stoljeća u krvavim ratovima protiv kolonijalnih gospodara (opirali su se odlasku iz čiste brige za tamošnje stanovništvo?), tek je još jedan primjer najrazvijenije suvremene kapitalističke zemlje koja je tijekom povijesti besramno iskorištavala prirodne resurse pripadajuće drugim narodima.

        U toj beskompromosnoj borbi za kolonijalne posjede širom svijeta, uz Englesku i Francusku, među najjačim igračima bili su Španjolska i Portugal. Njihovo prerigidno katoličanstvo usporilo je industrijski razvoj u odnosu na one zemlje koje su – u svrhu boljeg iskorištavanja radne snage – razvile tzv. protestantsku radnu etiku. Ipak, neosporno je gomilanje njihova bogatstva na račun drugih naroda, još počev od Kolumbova otkrića Novog svijeta i potonje papinske podjele svijeta između ovih dviju zemalja (Sporazum iz Tordesillasa). Naravno, sve to praćeno krvlju i genocidom nad starosjediocima.

        Njemačka, jedna od najrazvijenijih zemalja svijeta, osim spomenute radne etike započela je krajem 19. stoljeća uspostavu mnogo konkretnijeg kolonijalnog carstva, uglavnom u Africi ali i Dalekom istoku te Kini, da bi tijekom svjetske borbe za preraspodjelu kolonija (1.svjetski rat) ostala bez ičega. Osim radne etike koju im ipak valja priznati (uz izdašnu pomoć Marshallovog plana nakon 2.svjetskog rata; samo pogledajmo kojim zemljama se pomoglo!), ne u etičkom već u smislu marljivosti. Nakon dva svoja neuspjela vojna prodora u potrazi za kolonijama, koja su cijeli svijet uvukla u rat, sada na mnogo perfidniji način osvaja tržišta kao najrazvijenija zemlja EU. U kojoj su svi u svemu „ravnopravni“ – Njemačka sa više no tri puta većim BDP-om po stanovniku od Rumunjske, primjerice! Ostavljam čitateljima razmisliti o modusima praktične ravnopravnosti bogatuna i siromaha, a mogu ih provjeriti proučavajući uslove njemačkih banaka na svom i na domaćem tržištu.

        „Potkraj XVI. i na početku XVII. st. kao kolonijalna sila nametnula se Nizozemska. Na polovici XVII. st. ona je prisvojila većinu portugalskih kolonija, među kojima Javu, Ceylon i druge otoke jugoistočne Azije, i time dosegnula vrhunac kolonijalne moći.“  Nizozemska i britanska Istočnoindijska te nizozemska i francuska Zapadnoindijska kompanija gospodarile su svjetskim trgovačkim putevima crpeći iz kolonija sirovine koje su postala osnova njihova ubrzanog razvoja, a na koji su mogle nakalemiti i svoju protestantsku radnu „etiku“ kao stimulans stanovništvu svojih metropola.

        Švedska, u 17. vijeku postaje jedna od vodećih evropskih sila, svojedobno u uniji sa Danskom i Norveškom, da bi ova poslijednja od 1814. bila primorana skoro cijelo stoljeće biti u uniji sa njom. Od sedamnaestog stoljeća počinje se formirati i švedsko kolonijalno carstvo, osnivanjem tzv. Nove Švedske u Sjevernoj Americi. Bavila se i trgovinom robljem, kao većina zapadnoevropskih zemalja.

        Japan, jedna od najrazvijenijih zemalja Zapada (kome pripada u društvenopolitičkom i ekonomskom smislu), zemlja siromašna sirovinama, još od 16. stoljeća pokazuje aspiracije prema Koreji i Kini, da bi – nakon skoro dva i pol vijeka izolacije – ušla u rat sa Rusijom rezultat čega je bila kontrola Sahalina, pripojila Koreju, u prošlom vijeku izvela invaziju na Mandžuriju, potom Koreju i Kinu – jednom rječju, pokazujući karakteristični kolonijalni mentalitet iskorištavanja tuđih sirovina i eksploatacije naroda, uz kolonizatorima uobičajeno vršenje masovnih ratnih zločina.

        Ovo je tek najšturiji podsjetnik na povijest samo nekih najrazvijenijih kapitalističkih zemalja Zapada, s ciljem da se uvidi na koji način su – mačem i ognjem – stvarali materijalnu bazu za današnji stupanj razvijenosti, na što su onda kalemile takozvanu protestantsku radnu etiku, koja i danas mnogima služi kao opravdanje uspješnog razvoja ovih država. A metodu je većina kolonizatora pravdala širenjem civilizacije (točnije – kršćanstva) na „necivilizirane“ narode svijeta koje treba privesti „uljudbi“! Max Weber je ustvrdio da je upravo spomenuta etika odredila duh kapitalizma. Tvrdi u djelu „Protestantska etika i duh kapitalizma“ kako je:

„U tom… sustavu želja za ostvarivanjem profita i stjecanjem bogatstva temeljni pokretač… korijene takvog vrijednosnog određenja pronašao je u protestantskim crkvama, prvenstveno kalvinizmu. Protestantska je etika za razliku od primjerice katoličke, koja naglašava onosvjetska bogatstva, naglašavala ovosvjetovne vrijednosti poput rada, odricanja, ali i stjecanja bogatstva radom i odricanjem od luksuza… Za razliku od ostalih društava u kojima se na stjecanje bogatstva gledalo s moralnom osudom, protestantizam je stjecanje profita pretvorio u etičku vrijednosti samu po sebi.“

Po njemu, takav odnos prema radu je odigrao bitnu ulogu u razvoju zapadnjačkog kapitalizma. Daklem, orobi prekomorske narode, vlastito eksploatirano radništvo snabdi „mrkvom na štapu“ koju će slijediti (spomenutu etiku) i eto ključa za zemlje Regije kako uspostaviti paradigmatski kapitalizam kojem se kao uzoru mnogi dive. S tim, što već osnovna, neizrečena premisa na kojoj počiva ta „etika“ – porobljavanje i eksploatacija – pokazuje da se o nikavoj etici ne radi! Pogledajmo kako je sagledava jedan anonimus, njen pobornik:

„Utemeljenost ove radne etike nalazi se u predanoj, iskrenoj i jednostavnoj pobožnosti koja je usmjerena poštovanju samo jednog, iskonskog boga, utjelovljenog u Isusu Kristu. Ona proizlazi iz kršćanskog nasljeđa, koje potiče pobožnoost u osobnom životu, te prakticiranju vjere unutar crkvene zajednice. Jedna bitna teološka postavka protestantske radne etike je “svako zanimanje može biti na slavu bogu ako se obavlja poštenim, predanim i upornim radom”. Pojednostavljeno, takva pobožnost potiče štedljivost, a kao posljedica takvog predanog i poštenog rada i nastavno na to štednje i društvene odgovornosti, stvaraju se osnove i društveni uvjeti koje dovode do akumulacije kapitala. Taj kapital, ako se racionalno i odgovorno koristi, i dalje ulaže, vodi u blagostanje pojedinca i društva.“

„Pojednostavljeno“, kako on vidi u svojoj zaluđenosti: moli se bogu, uporno radi na njegovu slavu, štedi, budi odgovoran, i tako ćeš stvoriti „osnove i društvene uvjete koji dovode do akumulacije kapitala“! Ništa o ovcama koje su pojele ljude, o robovlasništvu, prekomorskim posjedima, eksploataciji svog radništva, vojnim intervencijama, svrgavanjima nepoćudnih režima, ništa o „iskrenom pobožnom odnosu“ prema pripadnicima naroda koji je stoljećima pljačkan,… Jednom riječju, notorna budalaština!

        Daklem, uvođenje kapitalizma bilo je posvuda brutalno vršeno na račun vlastitih i tuđih građana; prvobitna akumulacija kapitala provodila se u suštini na isti način kao u zemljama Regije – lopovlukom, otimačinom i silom. Jesu li bivši cvjećar i danas najbogatiji Hrvat, švercer jugoslavenskih dinara u BiH a potonji „poduzetnik“, i hrvatski naftni magnat a bivši vodoinstalater, došli do svog bogatsva slijedeći miris radne etike ili njušeći plijen koji privlači grabljivce, to je poznato većini a napose njima. Na podjednak su se način iz virtualnog svijeta „Alicine zemlje čudesa“ kao ćarolijom ispilili bezbrojni tajkuni – bivši šoferi, instalateri, kriminalci i sirotinja – širom tranzicijskih zemalja, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. To je ta prvobitna lopovska akumulacija kapitala, o kojoj ne treba pitati autora s početka teksta, niti ekonomiste odgojene da opravdaju sustav kojemu služe, već Dickensa, Krležu, Thomasa Manna i slične nepristrane kroničare vremena i društvenih prilika. Očekuje li spomenuti autor, da sada – kada je narod pokraden, a oteta imovina će se vratiti na „sveto nigdarjevo“ – amenujemo osnovicu za razvoj kapitalizma kakav on, u svojoj neljudskosti i nepoznavanju zakonitosti povijesnog razvoja zaziva? Ili je možda očekivao da se čistim, kirurškim metodama, bez krvi i nanesenih krivica izvrši transplantacija njemu odličnih zapadnih modela na tlo Balkana? U kojoj je „zemlji nedođiji“ to uspjelo, teško da bi mogao argumentirati.

        Spomenuti analitičar boluje od još jedne predrasude koju nam naivno, u neznanju ili svrhovito podvaljuje: o kapitalizmu kao „slobodnom poprištu stvaranja bogatstva i nove vrijednosti“. Gdje on valjda zamišlja kako će se u skladu sa iluzijom, isključivo temeljem ponude i potražnje te sposobnosti pojedinaca, odvijati ekonomski život. Ovo, u osnovi nehumano, socijaldarvinističko gledište – „nevidljive ruke tržišta“ po ugledu na živi svijet darvinističke borbe za opstanak – posve suprotno i zahtjevima Biblije kojom se poput „opijuma za narod“ isti zavađa, u ljudskoj praksi nikada nije realizirano. I najrazvijenije kapitalističke zemlje tu slobodu modificiraju, ograničavaju i sputavaju u skladu sa vlastitim interesima ili situacijom na tržištu. Tako se pojedine privredne grane čas privatiziraju da bi se drugi tren opet nacionalizirale, a pojedine se – kako bi lakše parirale konkurenciji – podupiru poticajima, potporama ili carinskim mjerama. Primjer poslijednjeg je nedavni spor EU i SAD oko američkih zaštitnih carina na čelik. Ekonomije država članica se zaštićuju uvoznim i izvoznim kvotama. Evropska unija, sasvim suprotno fantazmi o slobodnom tržištu, provodi politiku poticaja u poljoprivredi. Dok se nacionalizacije i agrarne reforme koje provode nerazvijene zemlje protiv monopolističkog položaja multinacionalnih kompanija koje ih bezdušno izrabljuju, prikazuju kao komunistički, protuprirodni blud prema „slobodnom“ tržištu (tako se danas gleda i na reforme iz 1946. godine, u bivšoj Jugoslaviji), dotle najrazvijenije kapitalističke zemlje to isto čine sa pojedinim privrednim granama u skladu sa prilikama i vlastitim potrebama. Tako se maštarija o „slobodnom poprištu stvaranja bogatstva i nove vrijednosti“ pokazuje kao floskula, svijesno ili nesvijesno upućena masama da bi se opravdao kapitalistički sustav.

        Zašto se ovako bezočne i drske laži lansiraju, i s kojih razloga nailaze na uspjeh kod masa? Temeljni razlog je onaj koji je uočio i Weber, razradio ga Marx i koji je toliko očit da ga ne treba posebno elaborirati: „želja za ostvarivanjem profita i stjecanjem bogatstva temeljni je pokretač kapitalizma“, čemu treba dodati i poznatu Machiavellijevu doktrinu – da „cilj opravdava sredstvo“! Ona je u prirodi većine ljudi koji nisu uspjeli evolutivno prevladati svoju biološku sebičnost (stoga i tolika potreba sa socijaldarvinističkim „objašnjenjima“); ona – sa prethodno obrazloženim temeljem – tvori aksiom kapitalističke ekonomije. Prigovor koji se čuje, kao „tko je toliko lud da bi poslovao bez profita“, samo je prozirno prikrivanje pomanjkanja humanizma i nerazumijevanja ekonomije. Ekonomija u svojoj suštini treba služiti ne profitu, već podizanju standarda cijele ljudske zajednice – cijelog ljudskog roda. Priđemo li joj na taj način, u današnjim društvenim uvjetima svakako još uvijek utopijski (ali, „utopije su često samo prerano sazrele istine“!; Lamartine), onda možemo shvatiti da u cjelini te djelatnosti nema gubitnika – cjelokupna ljudska zajednica je na dobitku! Gubitak mogu iskazati samo pojedinci – pojedine grane djelatnosti – ali pravedno društvo bi ih nastojalo kompenzirati. Uostalom, zar kapitalizam ne šalje gubitnike u stečajeve, na burze rada, na ulicu pa i u smrt? Ne mora to biti klasična preraspodjela sredstava od dobitnika ka gubitniku, niti klasična uravnilovka koju zamišljamo krajnje negativno (a upravo se pokušava u hrvatskim društvenim djelatnostima uvesti ista plaća za isti posao!), no ni to ne može biti negativnije od hrpe egoističnih milijardera koji svoj novac ne žele preusmjeriti u takve svrhe, dok istovremeno milijuni ostaju bez posla ili umiru od gladi, bolesti i u ratovima za interese kapitala. Upravo tada profit zaista postaje odvratan, kao isključivo sredstvo zadovoljenja vlastitih potreba i vladavine nad ljudima, a to nije samo karakteristika ekonomskih elita. Na toj točki lomi se sav humanizam zagovornika kapitalizma (o kojem oni, u skladu s Machiavellijem, niti ne razmišljaju) i iskazuje njihovo licemjerje kad vitlaju kojekakvim svetim spisima koji na njega upravo i pozivaju (čak i papa Francisko javno kritizira bezdušnost liberalnog kapitalizma!). Većina ljudi, onih izvan vladajućih ekonomskopolitičkih elita, podjednako socijalnoevolutivno nerazvijeni, ne posjeduju kolektivnu svijest (komunisti su to zvali „klasna svijest“) o vlastitom položaju unutar ekonomskog sistema, i svom zajedničkom interesu bez obzira na djelatnost kojom se bave. Stoga su i generalni štrajkovi vrlo rijetki (posebno u Regiji), a većina zaposlenih samo se pretvara u pasivne promatrače nemoćne borbe nezaposlenih, bez i najmanje namjere da ih praktično podrže, ni ne razmišljajući da su možda upravo oni slijedeći na redu. Mogli bismo parafrazirati pastora Niemöllera:

Kada su “poduzetnici” otpustili susjeda,
ja sam ćutao;
jer nisam radio u toj firmi.

Kada su otpustili moju ženu,
ja sam ćutao;
jer nisam radio u toj firmi.

Kada su mi otpustili sina,
ja se nisam pobunio;
jer nisam radio u toj firmi.

Kada su otpustili mene,
tek onda sam progledao
no, bilo je prekasno.

        Licemjerno izigravanje vjerskih principa koje im dozvoljava da, u potpunoj koliziji sa svetim spisima, istovremeno „vjeruju“ i iskorištavaju bližnjega i daljnjega, s logičkog stajališta dopušta da i njih iskorištavaju – kako bližnji tako i daljnji. Stoga takvo licemjerje i rezultira borbom za svakodnevno preživljavanje, za opstanak u svijetu koji se diči razumom i humanizmom. Zato ih i autor s početka teksta, a posebice oni čije stavove zastupa, mogu prevoditi žedne preko vode, braneći sustav ironijom: „Ukratko, treba spriječiti uspostavu kapitalizma i održavati zabunu da je svemu kriv – kapitalizam“. Nije, nego Turci i mali Mujo koji ih poslušno slijedi! U čemu ima puno istine, samo ako pravilno identificiramo aktere ove dosjetke.