Novovrijeme.ba
Neurolog i autor Oliver Sacks napisao je brojne radove o pacijentima s često neobičnim stanjima. Rođen je 9. jula 1933. godine u Londonu u Enleskoj. Jedno je o četvero nadarene djece u porodici, a studirao je fiziologiju i medicinu te neurologiju. Neki od njegovih naslova su: “Buđenja”, “Viđenje glasova”, “Čovjek koji je ženu zamijenio šeširom”…
Bio je najmlađi od četvero djece u porodici medicinara. Otac Samuel bio je ljekar opće prakse, a majka Muriel jedna je od prvih žena hirurga u Engleskoj. Prve godine života proveo je u toplini porodičnog doma, ali su ga već kao šestogodišnjaka poslali u internat da bi ga zaštitili od stalnih bombardiranja kojima je London tih godina bio izložen jer je Drugi svjetski rat bio u jeku. Četiri godine kasnije Sacks se vraća kući i upisuje lokalnu srednju jezičku školu. Tad se javlja i njegov interes za hemiju i medicinu, a majci povremeno asistira pri disekcijama.
Baš kao i njegova strarija braća i sestre, Sacks je pokazao oštar intelekt briljirajući tokom studija, pa je sebi osigurao stipendiju na Queens Collegeu Univerziteta u Oxfordu. Godine 1954. stekao je diplomu psihologa i biologa, a 1958. i ljekara, nakon čega je kratko radio kao hirurg u Birminghamu.
U pokretu
Sacks je 1960. godine otputovao u Kanadu, odakle roditeljima šalje telegram obavještavajući ih o svojoj odluci da ostane u Sjevernoj Americi. Do američkog juga putovao je stopirajući, da bi konačno stigao u San Francisco i tu se skrasio. Istraživao je sredinu, eksperimentirao s lijekovima, a družio se s lokalnim i gradskim pjesnicima. Usprkos svom avanturističkom duhu, Sacks je ostao odan nauci radeći u bolnici “Mt. Zion” te u tom periodu biva odobrena njegova specijalizacija na UCLA-i. Njegova svestranost omogućila mu je bogatu karijeru, pa je 1965. godine stigao u New York gdje se zaposlio na medicinskom koledžu “Albert Einstein” u Bronxu. Radio je na različitim klinikama ove oblasti, a upravo ga je to iskustvo ponukalo da se prihvati pera.
Kasnih 1960-ih godina Sacks je našao izdavača za knjigu “Migrene”, u kojoj je opisao vlastita migrenozna iskustva, ali i studije slučajeva pacijenata s kojima se susretao na klinici. Usprkos prigovorima i pokušajima klinike da obustavi izdavanje knjige, Faber je 1970. godine pustio “Migrene” u javnost, a Sacks je promptno bio otpušten! Ne namjeravajući, Sacks je postigao uspjeh. “Migrene” su ustanovile formulu koja će se koristiti i u budućnosti kao jedinstven spoj kliničkih opservacija, vještine pričanja dostojne jednog romanopisca ili pjesnika te duboko lična, ljudska empatija koja je rijetko svojstvena medicinskoj literaturi.
Buđenja
Kad je počeo poučavati na koledžu “Albert Einstein”, počeo je raditi i kao savjetnik neurolog u bolnici “Beth Abraham”. Ovdje se bavio neobičnom grupom pacijenata: ljudima čiji su pokreti i govor onemogućeni ili otežani, ljudima koji su se, doslovno, nalazili u zaleđenom stanju. Brzo je prepoznao ovo stanje kao Encephalitis lethargica, odnosno kao bolest pospanosti koja je od 1916. do 1927. godine dostigla razmjere epidemije širom svijeta. Tretman ovih pacijenata uključivao je tad eksperimentalni lijek L-dopu, koji ih je “oživljavao” i ublažavao njihove simptome. Njihov oporavak, međutim, pokazao se privremenim, pacijenti su se uskoro vraćali u svoja stanja pospanosti ili su se javljala druga slična imobilizirajuća stanja.
Godine 1973. Sacks je objavio novu knjigu i nazvao je “Buđenja”. Filmske radnike je knjiga inspirirala da 1982. godine snime dokumentarni film “A Kind of Alaska”, koju je napisao nobelovac dramaturg Harold Pinter. Godine 1990. knjiga je postala osnovom hvaljenog filma istog imena, u kojem je Olivera Sacksa glumio Robin Williams, a Robert de Niro jednog od njegovih pacijenata. Film je nominiran za tri nagrade Akademije, uključujući i nagradu za najbolji film.
Pjesnik laureat medicine
Jednom je u “The New York Timesu” nazvan pjesnikom laureatom medicine, Sacks je od 1970-ih nastavio voditi svoj dvostruki život naučnika i autora, dokumentirajući jedinstvena medicinska otkrića s duboko filozofskim pristupom i često vrlo izraženim književnim darom. Godine 1985. objavio je knjigu “Čovjek koji je ženu zamijenio šeširom”, a u kojoj je sabrao prethodno objavljenje eseje o poremećajima i stanjima, od Touretteovog sindroma, preko autizma do sindroma fantomskog uda i sljepoće za lica, stanja od kojeg je Sacks i sam patio. Među njegovim najpoznatijim i možda najreprezentativnijim radovima je knjiga “Čovjek koji je ženu zamijenio šeširom” koja je prevedena na više od 20 jezika.
Ostali zapaženi Sacksovi radovi su “Viđenje glasova” (1989), gdje opisuje jezik znakova i njegovu ulogu u kulturi gluhih; “Antropolog na Marsu” (1995) donosi priče sedmero pacijenta koji su se izborili sa svojim invaliditetima; “Muzikogilija” (2007), koja raspravlja o slučajevima neuroloških poremećaja s muzičkom komponentom. Objavio je i autobiografske radove: “Ujak Tungsten: Sjećanja hemijskog dječaštva” (2001) i “Dnevnik Oaxaca” (2002).
Jedinstvena ličnost
Godine 2007. Sacks napušta mjesto u bolnici “Beth Abraham” i postaje profesor neurologije i psihijatrije u medicinskom centru Columbija univerziteta. Ova ustanova naglasila je poštovanje prema Sacksu osmislivši interno odličje i dodijelivši mu ga, a ustvari valjano prepoznavši njegova dostignuća koja nadmašuju samu umjetnost ili samu nauku. Nastavio je predavati i objavljivati, a primio je i brojne počasti i nagrade za svoj rad. Godine 2008. postao je zapovjednik Reda britanskog carstva. “Sve što sam pisao smatram raskrsnicom prve i treće osobe, biografije i autobiografije, takoreći”, tad je izjavio.
“Oko uma” objavio je 2010. godine, u njoj govori o mnogim senzornim poremećajima i o tome kako su pacijenti naučili da se nose s njima. Također je opisao i vlastito iskustvo gubitka vida što je rezultiralo rijetkim oblikom tumora oka od kojeg se liječio od 2005. godine. Suočavajući se s vlastitom smrtnošću napisao je članak “Kad ljudu umru, ne može ih se zamijeniti”. “Ostavljaju praznine koje ne možemo popuniti, zato što je to sudbina – genetska i neuralna – svakog ljudskog bića, da bude jedinstvena osoba, pronađe vlastiti put, živi vlastiti život i umre vlastitom smrću.” Ovo vjerovanje u jedinstvenost pojedinca suština je Sacksovog empatičnog pisanja o poremećajima i invaliditetima. Bez sumnje, ovo je njegova najveća zaostavština.
Svoju autobiografiju naslovio je “U pokretu”, a objavljena je u aprilu 2015. godine. U ličnom eseju “Sabat”, objavljenom u “The New York Timesu” 10. augusta 2015. godine, napisao je: “I sad slab, kratkog daha, moje nekad čvrste mišiće otopio je tumor, pronalazim svoje misli sve više, ne superprirodnim ili spiritualnim, već više onim što se misli ‘živjeti dobrim i vrijednim životom’, ustvari postići smisao i smiraj u sebi. Pronalazim svoje misli kako plutaju do sabata, dana odmora, sedmog dana sedmice i, možda, sedmog dana nečijeg života. Kad čovjek može osjetiti da je njegov posao završen i kad može, mirne savijest, otpočinuti.”
Umro je u svom domu u New York Cityju 30. augusta 2015. godine.
