Fra Mile Babić: ”Današnji religiozni fundamentalisti sve znaju, bolje i od samoga Boga, jer su Boga pretvorili u svoga slugu, u svoga idola”

U Sarajevu će se na Franjevačkoj teologiji od 9. – 10. lipnja održati ”Conciliumova konferencija”, izvanredan susret najzvučnijih teoloških imena današnjice pod naslovom ”Teologija u postkonfliktnom društvu – religija i identitet”. Konferencija je popraćena s tri obljetnice: S pedesetom godinom izlaženja tog prestižnog teološkog časopisa, s petom godinom izlaženja njegovog izdanja za Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku i stotom obljetnicom početka Prvog svjetskog rata. To je bio više nego dostatan povod za razgovor Alena Kristića s fra Milom Babić, odnedavno članom Internacionalnog uredničkog vijeća ”Conciliuma” i profesorom na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

(Piše: Alen Kristić – autograf.hr)

Teološki časopis ”Concilium” nastao je prije pedeset godina u ozračju oduševljenja Drugim vatikanskim koncilom. Što je ”Concilium” značio nekoć, a što znači danas s obzirom na baštinu Koncila kojom se osjeća obvezan?

”Concilium” su pokrenuli teolozi zaslužni za teološki razvoj koji je doveo do Drugoga vatikanskog sabora i koji su nastojali teološka dostignuća Sabora dalje aktualizirati i produbljivati. Karl Rahner, Edward Schillebeeckx i Hans Küng razmišljali su o strukturi budućeg teološkog časopisa pod sadašnjim imenom. Značajnu ulogu imao je nizozemski izdavač Paul Brand. Prvi broj časopisa izašao je u siječnju 1965. godine. U njemu su surađivali gotovo svi najznačajniji katolički teolozi iz cijeloga svijeta. Autor prvoga članka u prvome broju bio je Yves Congar (glasoviti francuski dominikanac), a drugoga Joseph Ratzinger, koji je kasnije postao papa (Benedikt XVI.). Osnivači časopisa su sljedeći katolički teolozi: Johann-Baptist Metz, Anton van den Boogaard, Paul Brand, Yves Congar, Hans Küng, Karl Rahner i Edward Schillebeeckx. On se od početka do danas zalaže za slobodu teologije i teološkog istraživanja, time za obnovu Crkve i neizravno cijeloga svijeta. Časopis dosljedno razvija temeljne poruke Koncila: vjernost kršćanskom izvoru – Isusu Kristu i svome vremenu, drukčije rečeno, suvremeno naviještanje i svjedočenje Isusova evanđelja.

 

Što za Katoličku crkvu, pa i našu regiju, znači pokretanje domaćeg izdanja ”Conciliuma”, tim više što ne tretira samo usko crkvene nego i općedruštvene teme kao što su trgovina ljudima, korupcija ili ekologija?

 

”Concilium” je značajan po tome što ističe da je Crkva radi evanđelja, a ne radi sebe i da je radi svijeta, a ne radi sebe. Tijekom povijesti Crkva je bila u napasti da postane moćna, bogata i slavna. Rijetko je tim kušnjama odolijevala. Crkva je radi čovjekova spasenja, a spasenja nema izvan ljubavi, a Bog je ljubav (Nulla salus extra Deum/Caritatem). Vrhunac kršćanskoga humanizma je istaknut u Mt 25,40, gdje stoji: ”Ono što ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili”. Ono što ste učinili gladnom, žednom, golom, bolesnom i utamničenom čovjeku, meni ste učinili. Ono što ste učinili strancu, čovjeku koji ne pripada vašoj kulturi, religiji, naciji, stranci, politici i slično, meni ste učinili. Takvu konkretnu i praktičnu ljubav je zastupao i prakticirao Isus iz Nazareta. A domaće izdanje ”Conciliuma” razbija uže i šire egoizme naših ljudi te tako pridonosi humanizaciji cijele regije.

Član ste Internacionalnog uredničkog vijeća ”Conciliuma”. Što Vam to znači, tim više što ste kao mlad teolog, još za bivše Jugoslavije, upravo nadahnuti ”Conciliumom” pokrenuli časopis ”Jukić”, što je izazvalo burne reakcije tadašnje crkvene, ali i političke nomenklature?

Prije dvije godine izabran sam u uredništvo časopisa koji čitam od 1968., kad sam postao student na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. To je bila i godina studentske revolucije u Europi. Iz ”Conciliuma” i iz studentske revolucije naučio sam i postao svjestan da je temeljna čovjekova sloboda – sloboda savjesti. Nijedna institucija na ovoj zemlji i nijedno ljudsko stvorenje nemaju pravo dovoditi u pitanje tu temeljnu čovjekovu slobodu. Na slobodi savjesti se temelje sloboda misli i sloboda govora. Nadahnuti time, franjevački studenti u Sarajevu, koji su bili članovi Zbora Jukić, pokrenuli su zbornik ”Jukić”, koji objavljuje tekstove u duhu te temeljne slobode i sveopćega humanizma. Protivnici slobode misli i govora na svim stranama osuli su paljbu na prvi broj” Jukića” koji se pojavio 1971.

 

Ove će se godine u Sarajevu na Franjevačkoj teologiji od 9. – 10. lipnja održati ”Conciliumova konferencija” pod naslovom ”Teologija u postkonfliktnom društvu – religija i identitet”. Što bi trebala poručiti religioznim i političkim akterima naše regije, ali i Europe općenito, tim više što se zbiva u Sarajevu, gradu u kojem je prije 100 godina počeo Prvi svjetski rat i u zemlji u kojoj je bila moguća tragedija Srebrenice?

Znakovito je da se međunarodna konferencija održava upravo u Sarajevu, koje je u vrijeme posljednjega rata postalo simbol obrane slobode – bilo je pod opsadom 44 mjeseca. U njemu je ubijeno 11.541 osoba. Za vrijeme rata probijen je i tunel spasa. Sarajevo je poznato po atentatu koji je bio povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Sarajevo je također glavni grad BiH, zemlje u kojoj je počinjen genocid u Srebrenici 1995. U Sarajevu i danas žive pripadnici triju monoteističkih (abrahamskih) religija: židovstva, kršćanstva i islama. U konferenciji ne sudjeluju samo teolozi nego i filozofi, sociolozi i veliki pisci kao što su Dževad Karahasan i Aleksandar Hemon. Konferencija želi odgovoriti na pitanje: kako nastaje nasilje i kako ga je moguće spriječiti te je li moguće nasilje učiniti nemogućim zauvijek. Konferencija se održava pod pokroviteljstvom Grada Sarajeva, a otvorit će je gradonačelnik dr. Ivo Komšić.

Uoči i tijekom konflikata religije se u pravilu uvijek iznova pokazuju nemoćnima da potaknu na nenasilje i mirotvorstvo, ali moćnima da zaoštre mržnju i sakraliziraju zločine. Što bi se to moralo promijeniti u složenom odnosu religije i identiteta kako bi religijsko postalo okosnicom ne ubilačkih nego mirotvornih identiteta?

Jesu li religije bile u službi mira ili u službi sukoba? Sjetimo se povijesti kršćanstva, koje je za vrijeme cara Konstantina proglašeno dopuštenom religijom (religio licita) 313. godine. Ali nakon toga kršćanstvo postupno postaje državnom religijom, što se dogodilo za cara Teodozija 380. Kad je kršćanstvo postalo religijom Rimskoga Carstva, ono je većim dijelom bilo u službi carstva, nego u službi Isusova evanđelja. Čim su se pojavile dvije kršćanske konfesije u istoj državi došlo je do konfesionalnog rata, jer su obje željele postati državnim konfesijama. Tako smo imali Tridesetogodišnji rat 1618. – 1648. u kojem je sudjelovalo 40.000 katolika iz Hrvatske. Iako nakon Francuske revolucije dolazi do odvajanja politike od religije, pojavljuje se novi idol – nacija, kojem kršćanstvo većim dijelom služi. U pluralističkom društvu dolazi do komercijalizacije kršćanstva. Da bi se vratilo svome mirotvornom izvoru, Isusu Kristu, kršćanstvo ne smije služiti ni caru, ni naciji ni kapitalu, nego ispovijedati i svjedočiti ljubav prema Bogu i bližnjemu. A ljubav prema bližnjemu uključuje svakoga koga susrećemo.

Više sam puta iznio tezu o bezočnosti regionalne teologije. Na kojim mjestima, naspram kojih problema i pred licem kojih žrtava bi iznova morao biti ”kršten” regionalni teološki diskurs da bi postao društveno-politički diskurs humanizacije s onu stranu ”religioznog bezboštva”? 

Ne smije nijedna religija apsolutizirati samu sebe, obožavati samu sebe, sebe pretvarati u lažno božanstvo, u idola. Religija je sredstvo spasenja i nije apsolutna, samo je Bog apsolutan, koji je jedan za sve i koji nije nacionalni bog nego Gospodar cijele povijesti. Religija ne smije obožavati nijednu instituciju (ni naciju, ni kulturu, ni politiku, ni kapital) i nijedno stvorenje na ovom svijetu. Umjesto straha od drugih i straha od stvarnosti ona je tu da širi povjerenje u druge ljude i u cijelu stvarnost, u cijelo Božje stvorenje. Ljudski život, naime, može uspjeti samo u ljubavi, a ljubav možemo dobiti kao dar od druge osobe, dar koji izvire iz njezine slobode. Prema tome, ljubav se ne može ni iznuditi ni kupiti. Zato kršćanstvo govori o primatu drugoga, a ne o primatu našega ega. Već je Friedrich Nietzsche govorio da je TI starije od JA. Današnji religiozni fundamentalisti sve znaju, bolje i od samoga Boga, jer su Boga pretvorili u svoga slugu, u svoga idola. Propast religija dolazi iznutra, a ne izvana, kako to tvrde religiozni fundamentalisti. Važno je da naša regionalna teologija više ne širi bezbožnost u ime Boga.

 

Što bi regionalne religiozne institucije morale promijeniti u svojoj samopercepciji, ustroju i praksi da bi (o)živjele vlastiti mirotvorni potencijal, što jest društveno-politički poželjno, ali bi predstavljalo i refleks njihovog institucionalnog obraćenja? Dapače, je li to uopće moguće bez njihovog javnog i bespoštednog priznanja konkretne sukrivnje za nacionalističko ludilo 1990-ih i postratno-tranzicijske traume?

Sve religije trebaju cijelo svoje pamćenje, svoje sveukupno znanje uskladiti s istinom. Pomirenje se može temeljiti samo na istini, a ne na laži. Sjetimo se da je veliki Nelson Mandela osnovao u Južnoafričkoj Republici nakon sukoba Komisiju za istinu i pomirenje. Svako ideologizirano znanje je puno laži i zla koje vode u nasilje. Kod nas se pišu knjige ili u ime lijeve ili u ime desne ideologije, ali ne u ime istine. Čak se pišu knjige i u ime religije kao ideologije. Proglasiti laž istinom, a zlo dobrom najveća je perverzija u povijesti čovječanstva. Zločince iz svoje nacije proglašavati svecima i herojima izraz je te izopačenosti. U bit kršćanstva spada priznavanje svojih grijeha, a što je grijeh prosuđujemo tako što se mjerimo mjerilom koje se zove Isus Krist, koji je bit, norma i kriterij kršćanstva. Bez priznavanja svojih grijeha, svoga zla i svoje laži, bez toga radikalnog obrata nema napretka.

Papa Franjo je probudio nadu u mogućnost drugačije Crkve. Što bi značilo kreativno preuzeti njegove poticaje u našoj regiji na razini crkvenog diskursa i prakse?

Svu nesreću današnjega svijeta papa Franjo je izrazio jednom rečenicom u svojoj apostolskoj pobudnici ”Radost evanđelja” (Evangelii gaudium) koja glasi otprilike ovako: u današnjem svijetu vlada ekonomija novoga idolopoklonstva novca. Time je rečeno da je u današnjem svijetu novac postao glavno božanstvo kojem se svi klanjaju. Novac je lažno božanstvo, božanstvo smrti, jer poziva ljude na uzajamnu mržnju i ubijanje. U ime novca, novoga idola kojem se svi klanjaju, brat ubija brata, sestra sestru, muž ženu i žena muža, otac sina i sin oca. U ime toga lažnog božanstva vode se ratovi između naroda i država. To klanjanje novcu vodi nas u planetarno nasilje, u planetarno zlo i planetarnu propast. Danas ljudski život služi uvećanju profita. Profit je postao važniji od života. Profit se na svjetskoj razini povećava, kao i broj siromašnih. U profitu nisu sposobni uživati ni oni koji ga posjeduju. Oni, naime, koji vole profit ne vole život i ne znaju se radovati životu. Svako posjedovanje čini čovjeka sebičnim, a robovanje sebi i svojoj sebičnosti je najgore ropstvo na ovoj Zemlji. Uostalom, to je Isus rekao u Mt 6,24: ”Ne možete služiti Bogu i bogatstvu”. Život se umnaža u nesebičnom davanju, a ne u pljački i otimanju. Sve ono što guši radost života štetno je, te nije dobro ni istinito. Isusovo evanđelje je opredijeljeno za radost života, a protiv prezira života, za ljubav prema životu, a protiv straha od života.

 

Što ćemo sa strahovima koji nas drže u okovima?

U današnjem svijetu vladaju različiti strahovi od svega i svačega. Vladaju i bolesni, patološki strahovi. Papa Franjo tvrdi da je primjetan porast patologije straha i očaja. Iz bolesnih strahova nastaju agresija i depresija, ubojstva i samoubojstva u današnjem svijetu. To papa Franjo naziva psihologijom groba. Ta psihologija se očituje u sljedećem: umjesto da ljudi svoj život nastoje učiniti boljim i radosnijim, da ga kvalitativno i kvantitativno umnažaju, oni razmišljaju kako ga uništiti na tehnički što savršeniji način. Umjesto da volimo život, mi, današnji ljudi volimo smrt. Zato je to poziv svim ljudima da izaberu ljubav prema životu kao svoju fundamentalnu opciju.