Kultura

Enciklopedija Bošnjaka: Muharem Omerdić, pisac, kulturni historičar, poliglot, prevodilac, znanstvenik, univerzitetski profesor

Radi aktuelnosti nekih izjava, donosimo dio teksta koji se može pročitati na facebooku:

„Proklinjem zvani Kuran, odnosno čitav spis Muamedov, koji laže kad govori da ga je arhangel Gavrilo njemu sneo. I čitavo učenje i zakone i potajena kazivanja i tajne i predanja i hule njegove.

(…) Iznad svega proklinjem boga Muamedova za koga kaže da je samo on bog – jedan bog iskovan, koji ne rađa niti je rođen, niti je iko bio sličan njemu, sve, dakle, što je rečeno, i tog samog Muameda i njegovog skovanog boga, proklinjem i odričem ih se.“ (Sveti Sava)

Iz „Enciklopedije Bošnjaka“ odlućili smo se da objavimo ovaj tekst:

OMERDIĆ, Muharem (Pulac kod Travnika, 1949), pisac, kulturni historičar, poliglot, prevodilac, znanstvenik, univerzitetski profesor.

Preporod

Rođen je u Pulcu kod Travnika. Osnovnu školu pohađao je 1956 – 1960. u svom rodnom mjestu. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu (1961 – 1968), a Islamski teološki fakultet u Sarajevu 1982. godine, na kojem je i magistrirao 2000. godine. Bio je direktor Gazi Husrev-begove biblioteke (GHB) 1985 – 1987. Radni vijek proveo je u Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini. Preko deset godina radio je kao imam u Jajcu i Donjem Vakufu. Nakon toga četiri godine bio je angažiran pri Starješinstvu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji kao šef kabineta predsjednika Starješinstva (predsjednik je bio prof. dr. Ahmed Smajlović).

Profesor predavač bio je u Gazi Husrev-begovoj medresi i Islamskom teološkom fakultetu (danas Fakultet islamskih nauka) u Sarajevu i na Pedagoškoj akademiji Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru.

Objavio je više od 400 radova iz područja akaida/teologije, tesavvufa/sufizma, da’ve, islamskog govorništva i vaza/propovjedništva, fikha/islamskog šerijatskog prava, lijepe islamske književnosti i islamske kulturne baštine u 61 časopisu i listu na bosanskom, arapskom, turskom, engleskom, albanskom, španskom i njemačkom jeziku. Objavio je više od 20 prijevoda s arapskog na bosanski jezik. Bio je urednik Takvima 1995 – 2014. koji danas izdaje Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Objavio je više knjiga (13 kao autor, 3 kao koautor, a 7 je u rukopisu), udžbenika (urednik 25 udžbenika i priručnika za medrese i preko 30 udžbenika za islamsku vjeronauku i mektebe), brošura (Prilozi izučavanju genocida nad Bošnjacima, Risale et-tewhid Muhammeda Abduhua, prijevod s arapskog; Život i rad po sunetu šejha Abdulaziza ibn Baza).

Tužno je napomenuti, da su se Srbi počeli doseljavati u Foču, tek, iza 1918. godine, a da, 1995. godine (tj. nakon agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu) nije u Foči živio ni jedan Bošnjak, niti je ostalo nikakvog traga da su u Foči ikada živjeli Bošnjaci-muslimani. Srbi su nad Bošnjacima u Foči i Bosni i Hercegovini počinili genocid i druge teške ratne zločine, od 1992. do 1995. godine, uz njima svojstvene poklike: „Gledao sam na sred Foče, kako hodža s krmkom loče“; „Muslimani crni vrani, došli su vam crni dani“. Srušili su sve džamije u Foči: Aladža džamija ili Hasan Nazirova džamija, sagrađena 1550/51 (i oko džamije: šadrvan /fontana/, nišan i sarkofag Hasana Nazira, Turbe Ibrahima, sina Hasana Nazira u avliji Aladža džamije, nekoliko nišana sa turbanima i česma, te Turbe Ibrahim-bega, sina Hasana Čelebije, desno od ulaza u avliju Aladža džamije, op. a.), na desnoj obali Ćehotine, do temelja je srušena, iako je džamija bila pod zaštitom UNESCO-a. Nažalost, povodom rušenja Aladža džamije UNESCO se nije ni oglasio; Careva (Sultan Bajezidova) džamija na brežuljku iznad Pazarišta, sagrađena 1500/1. godine; Atik Ali-pašina (Musluk) džamija (iz 1546) u istoimenoj mahali, Dev Sulejman-begova džamija (iz 1633/34), sa desne strane glavne ulice, koja vodi iz centra čaršije u Donje Polje; Defterdar Memišah-begova džamija (iz XVI stoljeća), poznata još i pod imenom Nazorova, sa istoimenom mahalom, situirana kraj puta koji vodi uz obalu Drine; Kadi Osmanova (Šehova) džamija (iz 1593/94) ispod Pazarišta kraj Donje čaršije, Mustafa-pašina džamija (iz XVI stoljeća) ili Pilavska džamija po porodici Pilav koja je tu stanovala, Džamija Mehmed-paše Kukavice u Gornjoj čaršiji (iz 1751), Ali Čohodareva džamija u kotlini rijeke Ćehotine, Mumin-begov mesdžid u istoimenoj mahali (iz XVI stoljeća) zapaljen, Šejh Pirijin mesdžid (iz XVI stoljeća) na jugu šehera Foče, Medresa Mehmed-paše Kukavice uz istoimenu džamiju u Gornjoj čaršiji u Foči (iz 1772), Nakšibendijska tekija na padini Crnog Vrha u Foči zapaljena. Srušili su Emin Turhan-begovu džamiju u Ustikolini (iz 1448/49), džamiju u Slatini, džamiju u Jeleču (iz XV stoljeća), džamiju u Izbišnu. Zapalili su džamije u Šadićima, Vikoću, Godijenu, mesdžid u selu Šuljci, mesdžid u seli Susješno, a teško oštetili džamije u Kratinama i u Jabuci. (Vidi više: Muharem Omerdić, Prilozi izučavanju genocida nad Bošnjacima (1992 – 1995), El-Kalem, Sarajevo, 1999)

Još od ranije (tokom Drugog svjetskog rata i nakon rata, op. a.) stradali su: Hamza-begov mesdžid u Ortakolu, Džafer-begova (Čelebijina) džamija u Ortakolu, Sultan Fatimin mesdžid u Sultan Fatiminoj mahali; Hadži Osmanova džamija, na obali Drine, poznata i kao Čečova džamija, po porodici Čeča, koji su stanovali u toj mahali; Hadži Seferov mesdžid sa istoimenom mahalom u Ljuboviću, Mustafa-pašina džamija, zvana i Pašina džamija, stradala 1947. godine.

„Zastanimo tu nad još jednom gorkom čašom: Odveli su ga u spaljenu Foču, nazvali su je tada Srbinje, i raspisala se evropska štampa – posebno Le Mond, Figaro i Liberation u Parizu – da Srpska pravoslavna crkva (SPC) u Bosni podržava etničko čišćenje. Navedeno je bilo i ime patrijarhovo, pa je SPC podnela tužbu u Parizu protiv tih listova. Mučno i tužno. Na suđenju u Parizu svedočili su mnogi, među njima istoričar Paul Garde (vodeći francuski slavist, op. a.) i srpski vizantolog Ivan Đurić (povjesničar/bizantolog, književnik i sveučilišni profesor doktor I. Đ., op. a.). Branio je SPC vladika Atanasije Jevtić (veliki obožavatelj Slobodana Miloševića, koji se zalagao za stvaranje „Velike Srbije“ i koji je bio prvi rektor srpsko-pravoslavne „Duhovne akademije ‘Sveti Vasilije Ostroški“ u etnički očišćenoj Foči, op. a.) i to tako ‘dobro’ da se suđenje završilo sudskom osudom SPC. Ne, kazao je sudija, fakta su fakta, a francuska se istina ne može ućutkati.“ (Mirko Đorđević, Kišobran patrijarha Pavla, Beograd, 2010, str. 129)

Presuda Suda u Parizu: SPC je suodgovorna za masovna stradanja civilnog stanovništva, odnosno za etničko čišćenje i genocid u Bosni i Hercegovini. Smatramo, da je to prvi i jedinstven slučaj u Evropi, pa, čak, i u svijetu, da je za jednu crkvenu instituciju službeno, u sudskom postupku potvrđeno sudioništvo u najtežim djelima protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva.

A Dragan Veselinov, profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu i ministar u Vladi Zorana Đinđića, piše: „Sveti Sava je danas jedna od najzloupotrebljavanijih istorijskih ličnosti u našem uređenju, našim političkim borbama. Njegovim navodnim likom koji se veštački kroji se u stvari štite neprogresivna rešenja koja osobito nameće crkva i pojedini politički krugovi, posebno velikosrpski nacionalistički krugovi. Sveti Sava nije bio Srbin, niti je bio velikosrbin, niti je ikada za sebe rekao da je patrijarh ili nadbiskup ili ashiepiskop svih srpskih zemalja. Nikad nije rekao da je pravoslavac…

(…) Sveti Sava nije u suštini ono što se danas uči u školama. Sveti Sava nije stvorio prosvetu, nije izgradio nijednu školu, nije stvorio nikakav školski sistem, nije opismenjavao narod. Nije opismenio ni svog oca Stefana Nemanju. Sveti Sava nije ni književnik ni teolog. On je bio hrišćanski nacionalista. (…) Prosveta je budistički izraz koji se u našim krajevima počeo upotrebljavati negde od 18. veka, osobito u Vojvodini. Sava nije ni znao za reč prosveta. (…) Sava je bio odličan profesor. Ali on je predavao ‘patricističku’ verziju hrišćamstva – to znači, to vam saopštavam i u to nema sumnje, a ko sumnja ubiću ga. Odmah ide anatema. E to je problem pravoslavnog hrišćanstva što ne trpi sumnju i rivalitet. Odmah napada.“ (Dragan Veselinov, Moj Bog, pitajte popa)

I na koncu, šta možemo očekivati mi, bh. centrični građani države Bosne i Hercegovine, od današnjih bh. političara, kada predsjednik srpske političke stranke SNSD-a Milorad Dodik kaže da „Bošnjaci u Potočarima u zemlju spuštaju prazne tabute“, kada predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH Dragan Čović slavi zločinca Daria Kordića i ostale zločince iz Udruženog zločinačkog pothvata, kada živite u državi u kojoj je visoki predstavnik Christian Schmidt nametnuo ustav po kojem jedan hrvatski glas vrijedi tri i po puta više od jednog bošnjačkog glasa; kada Dodik i Čović negiraju državu Bosnu i Hercegovinu automatski se uključe (ili ih uključe) Žarko Papić, Ivana Marić i Enver Kazaz i pišu o nekom trećem; kada živite u državi u kojoj pojedinac iz vrha vlasti, koji kupi bošnjačke glasove, kaže da je kompetentan biti ministar vanjskih poslova, vanjske trgovine, sigurnosti, odbrane, finansija, pravde, civilnih poslova, ljudskih prava i izbjeglica; kada većina Bošnjaka ne može da shvati u kakvom se položaju nalaze (a mnogi su isuviše „pametni“ pa se izjašnjavaju kao „ostali“), što potvrđuju i posljednji prijevremeni izbori za načelnike i gradonačelnike Srebrenika, Bihaća i Tuzle, mi se pitamo: Da li su Bošnjaci, uopće, zaslužili da budu ravnopravni u Bosni i Hercegovini?

Muharem Omerdić je saradnik Islamske enciklopedije u Turskoj u kojoj je objavio šest svojih autorskih priloga vezanih za Bošnjake i kulturnu baštinu u Bosni i Hercegovini, a urednik je radova za ovu Enciklopediju više od 20 bosanskohercegovačkih autora.

Dobitnik je Povelje „Hasan Kaimija“ (2015) za životno djelo i priznanja i nagrade „Muderris Derviš-efendija Spahić“ za doprinos na polju vjersko-prosvjetnih aktivnosti, koja se dodjeljuje 12. rebiul-evvela (trećeg mjeseca hidžretskog kalendara) povodom rođendana poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Nagrada je uručena u Sultan Ahmedovoj džamiji u Zenici.

Profesor Omerdić živi u Sarajevu.

FB: Nazif Veledar

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close