Balvani su doveli do Oluje

Ispričavam se ako mi je slučajno promaknulo, ali po dostupnim medijskim izvorima, Oliver Frljić za ponedjeljak, 17. kolovoza, zasad nije najavio nikakvu umjetničku ni performersku aktivnost.

A šteta, mogao je u samo nekoliko dana nakon svoje posljednje akcije proširiti svoju regionalnu slavu, jer se povod, štono bi se reklo, jednostavno “nudi” za problematiziranje, kazali bi oni kojima aktualni intendant riječkoga HNK baš i nije simpatičan – eto idealnog materijala za provociranje javnosti i bildanje imidža umjetnika aktivista. Sigurno bi se našlo i nabrijanih huligana koji bi svojom sofisticiranom “ubij-zakolji” argumentacijom osigurali neplaćenu reklamu čitavom pothvatu.

Ako već ne u Hrvatskoj, gdje se zapravo – ako ćemo inzistirati na naglašenoj polemičko-kontroverznoj noti samog performansa – zapravo i nema kome adresirati neki performans slične vrste, onda, recimo, ispred zgrade u kojoj stoluje predsjednik Srbije Tomislav Nikolić koji današnju Hrvatsku – ako je suditi prema njegovim nedavnim izjavama – vidi kao obnovljenu ustašku državu. Bolju adresu teško je zamisliti.

Naime, bilo bi potpuno promašeno i deplasirano ovdašnjim Srbima nabijati na nos 25. godišnjicu prvih krajiških barikada, budući da ni jedna stranka ili udruga manjinske provenijencije ne brani niti zastupa politički diskurs kojim se tada pravdao taj čin (ma koliko to možda neki s ovdašnje desnice priželjkivali u niskom startu za obračun s “mrskim neprijateljima”). Bilo bi to nedopustivo šovinističko generaliziranje, otprilike negdje na mentalnoj razini onih koji su barikade i podizali u predvečerje rata – performans s barikadama bi pred vratima današnjih srbijanskih vlasti imao daleko više smisla, reklo bi se, i društvene koristi, od polemike do moguće katarze…

No, tko sam ja da makar spekuliram što bi jedan Frljić mogao činiti i da propitujem je li mu i koliko stvarno stalo do ratnih žrtava, neovisno o nacionalnosti, iako se čovjek s višegodišnjim prognaničkim stažem od rujna 1991. mora osjetiti obezvrijeđenim i poniženim kad se u kontekstu priča o Domovinskom ratu i “Oluji” to razdoblje nekako preskače, kao da su svi ti ljudi u prvoj godini rata izišli iz svojih kuća i stanova iz neke vrste obijesti, ili možda po zasluzi i sudu neke više instancije, netko s jednom, netko s dvije vrećice ili putne torbe, a većina i bez toga.

Kao da “Oluji” i progonstvu desetaka tisuća stanovnika fantomske Krajine (nad čijom sudbinom može likovati samo netko kome su humanost i empatija strani pojmovi) nije prethodio egzodus 1991., uz stradanje, teroriziranje i obezvrjeđivanje ljudi koji se, budimo realni, bez “Oluje” vjerojatno još godinama ne bi vratili kućama.

Nevinost izbjeglica

Da ne govorimo o naravi same paradržave čije se postojanje o pričama o “Oluji” danas često uzima zdravo za gotovo, kao da se radilo o međunarodno priznatoj državi s demokratskim legitimitetom, pa se automatski i nekritički poistovjećuje civilne žrtve “Oluje” sa sudbinom te paradržave kojom su ustvari vladali lokalni šerifi i četnički vojvode, zaslijepljeni logikom nacionalizma, a ne zakoni pravne države, zbog čega ih u njihovu bestijalnom odnosu prema zarobljenim i rijetkim nesrbima koji su ostali na okupiranim područjima nisu sputavali bilo kakvi obziri ili međunarodne konvencije…

Prije nego što smo izbjegli iz Drniša, ja sam, recimo, kao pravi štreber, doduše još uvijek ne vjerujući da ćemo stvarno morati otići, doslovno poslušao upute Crvenog križa i uredno stavio u ruksak sve što su savjetovali. I bateriju i ne sjećam se koje točno kekse, i gazu i flastere, jednu presvlaku donjeg rublja… Dakako, već drugog dana, nakon što smo izbjegli, nisam imao što obući, jer su savjeti Crvenog križa bili doličniji pripremi za odlazak na izlet u prirodu, nego – pokazalo se – za četverogodišnje nedobrovoljno izbivanje iz kuće.

Potrajao je, naime, taj život u potpunoj neizvjesnosti, nerijetko i oskudici, zbog čega mi je, primjerice, bilo slabo kad bi razrednica u splitskoj Gimnaziji, gdje sam nastavio školovanje, sazvala roditeljski sastanak. Ne zato što sam naročito strepio od toga što profesorica ima kazati roditeljima o mojim ocjenama ili školskim nestašlucima, nego sam se pribojavao hoće li mi otac imati što obući baš toga dana, jesu li mu jedine “pristojne” hlače čitave i oprane, što je problem koji moji tadašnji splitski kolege iz razreda nisu mogli ni zamisliti.

Pojavom prvih barikada, a bilo je to tog 17. kolovoza 1990. godine, kad su se na cestama oko Knina, Obrovca i Benkovca (potom i u okolici Gračaca, Korenice i Donjeg Lapca) pojavili naoružani civili, potom i balvani koji su prekinuli prometne veze sjevera i juga Hrvatske i ubrzali odlazak tisuća preplašenih turista, nama klincima, tada u životnom razdoblju bez prevelikih odgovornosti, sve je to izgledalo kao dio svekolike društvene egzotike koračanja prema višestranačkom sustavu i toliko spominjanoj demokraciji (u proljeće te godine održani su i prvi višestranački izbori), kao da je blagostanje u njoj samo po sebi zajamčeno. Barem smo tada tako vjerovali.

Pričalo se o tim barikadama, nekakvim likovima koji pred Kninom legitimiraju vozače. Za nas mlađariju sav je taj nacionalistički folklor bio na neki čudan način pomalo intrigantan, iako smo uočavali i neke stvari koje to nisu bile – recimo, prve podjele po kafićima na temelju nacionalne pripadnosti.

U tome je već bilo nečega zloslutnog, ni blizu zabavnog kao u susretima sa živopisnim seljacima u selima oko Drniša kad bismo se uokolo vozikali biciklima (da, i tako se živjelo prije interneta i PlayStationa!). Sjećam se, nešto prije prvih barikada, zatekli smo se u Kričkama. T. nije mogao a da malo ne “proljudika” s babama koje su skupljale pokošenu travu uz cestu. I tako, riječ po riječ, malo vrijeme, malo težak život, eto nas i na politici…

– Baba, za koga ćete glasat?

– Za HDZ, za koga bi drugog.

– Za Tuđmana ćete glasat? Nećete za Raškovića? – provocira naš Frljić prije Frljića.

– Al’ je to Tuđmanova stranka?! Kvragu i ti i on! Nisam polud’la za njega glasat… Mene si naša, vraže jedan…

Ushit Miloševićevaca

Tako je u našim adolescentskim glavama izgledala stvarna ratna prijetnja. Još ranije, u srpnju 1989. godine, mi mulci kratili smo ljetna sparna popodneva igrajući briškulu ispred portuna “dvice”, druge zgrade u Fenčevini. Oko nas se mota mali K.O., hvali se pustim igračkama, ustvari drangulijama bez kojih ni danas ne može proći ni jedan dernek ili seoski sajam, koje mu je tata kupio kod Lazarice, u Kosovu, gdje se održavala velika dvodnevna proslava 600. godišnjice Kosovske bitke.

– Vidi, i ovaj bager mi je ćaća kupio. I mač, i sve ovo…

– Što ti je još tata kupio? – kao da je slutio malu senzaciju, provocirao je Z.

– Šajkaču. Šajkaču s kokardom… – bez ustezanja je uzvratio klinac.

– Mrš u kuću, šta pričaš gluposti! – oglasio se prijekornim tonom njegov stariji brat, koji je dotad šutio i čekao svoj red da upadne u igru. Ne sjećam se svih detalja, ali mislim da ga je usput i ćušnuo po glavi…

Naravno, poruke koje su se već tada mogle čuti od budućih predvodnika pobune krajiških Srba nisu bile dječja igra. “Slobo, slobodo, čekamo te”, “Ovo je Srbija”, “Oj, Lazare, nisi imo sreće, da se Slobo pored tebe kreće, da zamijeni Vuka Brankovića”, “Ne damo te, zemljo Obilića, ne damo te bez krvoprolića”, “Ne damo te, zemljo Dušanova”… samo su neki od transparenata i skandiranja koji su se mogli čuti na tom dvodnevnom okupljanju nekoliko desetaka tisuća ljudi, od kojih mnogi sa šajkačama. Bio je to početak sezone mitinga, koji su tobože u ime obrane nacionalnog identiteta i integriteta slali ratoborne poruke i podgrijavali tenzije koje su brzo eskalirale.

Sudeći po ratobornoj predigri, budućim predvodnicima oružane pobune krajiških Srba nije trebao niti “alibi” za svoje mračne planove, pa tako ni izglasavanje ustavnih amandmana po hitnom postupku 25. srpnja 1990., otkad su Srbi izgubili status ravnopravnog “konstitutivnog naroda” te postali “nacionalna manjina”. No, kako to ističe i povjesničar dr. Slavko Goldstein, “vodstvo krajiških Srba nije se ni pokušalo ozbiljno boriti političkim sredstvima novonastajuće demokracije za status svog naroda, kojem u Hrvatskoj pripadaju sva građanska prava, jer tu živi već 400 godina”.

Umjesto političke borbe, što bi blagotvorno djelovalo i na sve glasniji hrvatski nacionalizam potaknut osamostaljenjem, “vodstvo krajiških Srba u potpunosti se oslonilo na smutljivog demagoga Slobodana Miloševića i sudbinu svog naroda stavilo je u službu miloševićevske agresivne politike”, kako primjećuje dr. Goldstein.

Inače, prema posljednjem predratnom popisu stanovništva SFRJ, na područjima koja je kasnije obuhvaćala Republika Srpska Krajina bilo je uoči rata 1991. godine 258.330 Srba, 205.107 Hrvata i 72.944 hrvatskih državljana drugih nacionalnosti – Bošnjaka, Mađara, Jugoslavena i drugih…

Vatra Martićevaca

A onda se povijest nekako ubrzala; 17. listopada 1990. “martićevci” su otvorili vatru na policijsku patrolu benkovačke policije kod Obrovca, pri čemu je ubijen pripadnik MUP-a Goran Alavanja. Pamtim i vijesti s početka ožujka 1991., o prvom vatrenom okršaju hrvatske policije s pripadnicima JNA u Pakracu, svi se sjećamo “krvavog Uskrsa” i pogibije policajca Josipa Jovića 31. ožujka na Plitvicama (s druge strane je smrtno stradao Rajko Vukadinović), pa masakra 12 policajaca u Borovu Selu s početka svibnja. Krajem lipnja govorili smo o napadu srpskih pobunjenika uz podršku JNA na policijsku postaju u Glini.

Počela je i vukovarska ratna epopeja, prvim minobacačkim napadima na grad… Tri mjeseca kasnije imao sam status prognanika. Prvi slučajni susreti i telefonski razgovori s poznatima počinjali su pitanjem: “Jesu tvoji svi živi i zdravi?” Tadašnji ravnatelj splitske Gimnazije kazao mi je da bih možda trebao malo pričekati s pohađanjem nastave, jer vjerojatno ćemo se “brzo vratiti u Drniš, pa možda nema potrebe da žurimo s upisom”…

S balkona prognaničke sobice u vojnom hotelu u Duilovu, na vratima je stajalo 602, bio je poluoblačan, ali ugodan jesenski dan. Gledam kako se nekakav kamion parkira u rikverc, podižu ceradu, pun je nekakve robe. Humanitarna pomoć. U trenutku se sjatila gomila ljudi, bilo kakav red se brzo raspada.

Čini mi se da prepoznajem drniškog svećenika, nisam siguran, dijele nekakvu odjeću, ako dobro vidim. Gužva se otima kontroli, netko je izgleda prije reda uzeo neki komad robe, padaju teške riječi. Svećenik pokušava primiriti situaciju. Naguravanje traje, pao je i pokoji udarac, eno ih, potukli su se, neki stariji muškarci, opipljiva nervoza u trenutku se pretvara u nelagodu… I nije utjeha što je “glava na ramenima”, i što ipak nismo doslovno gladni. Jer, poniženje se tada dostavljalo u dnevnim dozama.

I sve se to događalo prije “Oluje”. Koju sam, razumljivo, dočekao sa zadovoljstvom kakvo ti samo sloboda može donijeti, ali nipošto se ne radujući zbog ojađenosti koja je sada sjela na rame nekom drugom.
Istina, taj “drugi” je očito imao dovoljno vremena da sroči i na odlasku iz tvog stana pred “Oluju” ostavi na stolu rukom pisanu poruku: “Budite dobri domaćini!”, kao da će se, je li, brzo vratiti, sugerirajući uz očitu ironiju da bi valjda tebi (a ne njemu!) trebalo biti neugodno što se vraćaš odakle su te silom protjerali. Što ti je monopol na poziciju žrtve…

Nije na razini umjetnika performera, ali priznat ćete, čovjek je imao smisla za provokaciju.

HRVOJE PRNJAK
SNIMA BOŽIDAR VUKIČEVIĆ / CROPIXslobodnadalmacija.hr

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close