Đulić: Ovoj politici i vlastodršcima trebaju ovce i stada

Mostar je, kažu jedni, još uvijek debelo podijeljen grad. Drugi će reći kako se namjerno pravi takva slika da bi grad na Neretvi ostao grad slučaj. U cijelom tom političkom galimatijasu, kao što bi posvuda bilo, trpe obične ljudske potrebe i djelatnosti koje su tu da ih zadovolje, kultura prije svih.

Sead Đulić, jedan od osnivača i lidera mostarskog Teatra mladih 1974, nije sklon ustvrditi da se, o najvećem hercegovačkom gradu, elita mnogo potresa što postoji ova neprirodna i neprijatna podjela.

RSE: Vi u Mostaru niste imali izbore duže od osam godina, osim na pozorišnoj sceni. Narodno pozorište igra Ćopićevo “Odumiranje međeda”, da li da se publika prisjeti ili kiselo nasmije?

Đulić: Ima tu i jedno i drugo, a ima i ono treće, da mladi ljudi, koji su prije osam ili devet godina stekli punoljetstvo, prvi put vide kako to izgleda glasati i birati svoju vlast.

RSE: Znači i edukativnu funkciju to ima?

Đulić: Ima i edukativnu funkciju, naravno, uz svu gorčinu koju nosimo i osjećamo.

RSE: Vlast u Mostaru je bezmalo pa nepromijenjena, već deset godina. Da li to sugeriše kako se odnosi prema kulturi, o kojoj se mi ovdje najviše zanimamo, ne mijenja?

Đulić: Odnos je u stvari stalno gori, mijenja se na gore. Ovdje, sve što se desi u kulturi i umjetnosti, zapravo je incident jer to nije rezultat promišljene strategije razvoja kulture i ulaganja u kulturu. Ili jedan ludi entuzijazam pojedinaca koji prkose jer na taj način jedino mogu opstati. Ako im se uzme još i pravo na rad, onda su mrtvi, a zapravo to ova vlast i hoće.

RSE: Isti ovi ljudi koji su sada na vlasti, su sa tvojom kućom, i tobom naročito, prije nekoliko godina imali velike nesporazume.

Đulić: Da, to je počelo prije više od šest godina, kada im je zapravo smetao Mostarski teatar mladih jer je bio jedini subjekt, bilo čega što postoji u gradu, posebno od prije rata, koji je rušio njihov koncept da mora sve biti po nacionalnim plemenima, da se ne može zajedno. Mi smo prkosili tome i dokazivali suprotno. U našim predstavama su igrali, kako oni vole reći, Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali, a ja kažem – dobri glumci, jer jedini kriterij je bio da li je neko dobar ili ne, da li je neko dobar stvaralac ili ne.

Mi smo pokazivali da to može, da publika dolazi iz cijelog grada i da nemamo nikakvih problema, kada su velike, profesionalne predstave u pitanju. Onda se to reflektiralo i na djecu i mlade ljude koji su željeli razvijati svoje kreativne sposobnosti. I oni su dolazili i dolaze.

To im je smetalo. Nakon svih spletki, nisu znali šta će, pa su mene pokušali proglasiti lopovom, da bi me diskreditovali. Sudovi su sporo radili. Sve što je do sada presuđeno, u našu je korist. Ima još jedan proces koji treba da se završi, ali i to će sigurno biti u našu korist. Međutim, izgubili smo više od šest godina, uništeno je desetak predstava koje su bile na evropskom i svjetskom nivou jer su scenografija i kostimi uništeni.

Oni su pokušali formirati paralelni teatar. Nakon par godina se pokazalo da ne može na silu. I to je propalo, ugašeno je. Ostala je jedna velika gorčina. Na tom primjeru rušenja Mostarskog teatra mladih je bilo vrlo slikovito pokazano kako su rušili državu, kako su rušili sve dobre firme i kako su krali. To će sutra biti jedna dobra predstava.

RSE: Da li ti odnosi, koji su započeli prije šest godina, sada imaju neke reperkusije, kada su grantovi u pitanju?

Đulić: Naravno da ima jer mi ne možemo pristupiti ni jednom fondu koji ima državni predznak zbog toga što smo digli glas jer sve je stranački. Osuđeni smo na ono što zaradimo „prodajom“ ulaznica i znanja koje imamo kroz radionički proces. Tu su i međunarodni grantovi, ali su se oni godinama trudili da redovno svim ambasadama, svim potencijalnim donatorima za BiH pišu pisma, time su se bavili, kako smo mi prevaranti, nesposobni, kako smo lopovi i tako dalje. Mnogi donatori čekaju rješenja sudskih procesa da bi nam se vratili. Uprkos svemu, mi smo opstali, napravili novi prostor, nabavili novu opremu i ponovo smo i na sceni BiH, na regionalnoj sceni, pa i šire. Oni će proći.

Ne možemo graditi razvojnu politiku kulture na incidentima: Đulić

RSE: Ima dosta Mostaraca koji tvrde kako ponekada u podjelu grantova zaluta onaj čudni ključ, nacionalni, ako je uopšte čudan. Konkretno, da će u najvećem broju slučajeva više grantova dobiti kuće sa hrvatskim predznakom.

Đulić: To je već odavno i ustaljena praksa i na žalost, to je i najveći dio sadašnje opozicije prihvatio kao nekakav mentalni sklop razmišljanja o svemu. Ako je državni nivo, onda se razmišlja Banja Luka, Sarajevo i Mostar, podrazumijevajući nacionalno. Ako je FBiH, onda se razmišlja o Sarajevu i Mostaru. Sve ono što se da u Sarajevu, valjda se podrazumijeva da je to bošnjačko, pa onda valja balansirati u Mostaru, sa hrvatskim institucijama i udrugama. Meni ne valja ime, ne valja mi adresa, na krivom sam mjestu. Niko me ne pita kako razmišljam, šta radim i ko su ljudi oko mene. To je strašno.

RSE: U svakom slučaju, u kulturi uopšte nije blistavo stanje, bez obzira odakle je i kako dolazili. Da li postoji mogućnost malo većeg aktivizma vas iz kulture? Prošle godine po svuda se vrtio jedan neobični projekt – Ajmo na fuka – zajednička predstava Narodnog pozorišta Mostar i HNK Mostar. Meni se odmah učinilo, čim je toliko interesovanje, i medija i festivalskih menadžera, da to sugeriše kako je u pitanju istinski kulturni incident.

Đulić: Jeste, ali treba znati da je to počelo kao ideja troje ljudi, troje prijatelja, pa su oni ubijedili svoje kuće da se to prihvati. Takvih incidenata je bilo i ranije, i prije pet i prije deset godina u Mostaru. Desilo se da su sazreli uslovi i okolnosti da to malo više ide. Govorilo se o nekim škakljivim temama. Međutim, ne možemo graditi razvojnu politiku kulture na incidentima.

Uzmite jedan primjer, sve u sportu je organizovano, ima svoje saveze i svoja udruženja, sve je povezano, na federalnom, na entitetskim nivoima, na državnom. To sve funkcionira. Svaki pokušaj da se obnovi bilo koje uvezivanje na nivou, pa čak i FBiH, a da ne govorim na državnom nivou, kada je kultura u pitanju, je obustavljeno, zaustavljeno. Nije imalo šansi da se napravi.

Mi nemamo udruženje dramskih umjetnika. Imali smo nekad kulturno prosvjetnu zajednicu koja je bila asocijacija kompletne kulture na nivou države, u svim državama nastalim raspadom Jugoslavije. To je opstalo svugdje, samo u BiH nije. Mi smo imali sjajnu zajednicu profesionalnih pozorišta BiH, toga nema. Imali smo savez KUD-ova i organizacija BiH, koji je bio briljantan. Na kraju, prvi teatarski festival, prije pedesetak godina, su amateri organizovali iz tog saveza. Sve je to zaustavljeno da ne bi kultura bila ta koja prosvjećuje, koja otvara vidike, koja mobiliše ljude da vide bolje i dalje. Ovoj politici i vlastodršcima trebaju ovce i stada.

RSE: Da malo provjerimo kako se to dešava na terenu. Kada god sam posljednjih nekoliko godina pitao nekog iz Mostara, rekao mi je kako su ljudi u zabludi kada smatraju da je publika u Mostaru podijeljena. Oni uopšte ne razmišljaju o nacionalnim predznacima, ako je atraktivan kulturni događaj u pitanju.

Đulić: Onaj mali procent standardne publike, koja prati kulturne događaje i umjetnost, nije podijeljena, ali to je do tri procenta građana Mostara.

RSE: Ovdje nisam mislio na organizovane odlaske grupe ljudi, nego na spontane odlaske na izložbe i koncerte. Jednostavno, pređeš preko mosta i odeš kod komšije da vidiš šta je on to izložio.

Đulić: Oni koji prate te događaje i koji su redovni u svemu tome, nemaju problema sa tim. Ide se da se vidi ono što je zanimljivo. Nije daleko ni Kosača, ni Narodno pozorište. Potpuno je normalno sada da direktori osnovnih škola vode djecu i u Pozorište lutaka i u Kazalište lutaka jer na taj način djeca vide više predstava. Mogu da govorim u ime našeg teatra. Mi surađujemo i idemo u sve škole i dolaze nam sva djeca i svi mladi ljudi. Nemamo nikakav problem.

Problem je u vrhu, u onima koji kreiraju, koji odlučuju. Ako direktor ili ravnatelj škole ide da pita, onda vjerovatno neće doći na „drugu“ stranu. Ako ne pita, ako sam odlučuje, onda će i djeca doći i te kuće će doći kod njih.

Tako će biti sve dok malo više ljudi snažnije ne progovori, a počelo se govoriti. Počelo se na neki način protestovati, ne mislim izlaskom na ulice, nego javno, kroz razne tribine, istupe i saopštenja. Mislim da se stvara kritična masa koja će njih, ili prisiliti, ili jednostavno pomesti.