Zoran Milivojević: Proganjanje samoga sebe

Ljudi osećaju krivicu nakon što u nekoj situaciji, zbog nekih okolnosti, podlegu iskušenju i učine nešto ružno, a kada kasnije sami ocene da su veoma loše postupili.

Autor: Zoran Milivojević

Osećanje krivice možemo objasniti time da se osoba unutar svoje ličnosti „podeli” na jedan deo koji osuđuje i na drugi deo koji trpi osudu i doživljava krivcu. Tada unutrašnji dijalog obično započinje rečima: „Kako sam mogao da …?”, „Zašto sam …?” Deo ličnosti koji optužuje obično zovemo savest, a samo osećanje „pečenje savesti”.

Osećanje krivice je povezano sa nekim određenim postupanjem u nekoj određenoj situaciji. Ono je zato korisno jer pomaže osobi da odbaci negativno ponašanje i da donese odluku da se nikada u budućnosti neće ponašati na dati način. Iz tog razloga osećanje krivice je manje, više prolazno osećanje. A da li je moguće da neko sebe celog života, stalno zbog nečega proganja?

Efektan način da neko ne samo bude hronično nezadovoljan sobom, već i da sebe prezire ili, čak, mrzi, jeste da usvoji ego ideal. Do toga dolazi kada neko počne da veruje da bi kao osoba mogao da bude dostojan poštovanja i ljubavi, samo kada bi postao neka idealna, tačno zamišljena osoba. Reč ideal dolazi od reči ideja što ukazuje da je neko zamislio kakav tačno treba da bude da bi mogao da bude zadovoljan sobom. Kako su ideali koji se tiču lepote, visine, boje očiju, bogatstva, talenta, statusa, itd najčešće nedostižni, usvajanjem ego ideala osoba je sebe osudila na hronično nezadovoljstvo sobom, samoprezir i trajni doživljaj niže vrednosti.

Drugi način koji dovodi do toga da ljudi sebe proganjanju je da veruju da imaju prava da se dobro osećaju „samo ako” i „samo dok” ispunjavaju neki uslov. Na primer: samo dok su najbolji, samo dok rade nešto korisno, samo dok veruju da su jake ličnosti, samo dok ih svi ljudi oko njih prihvataju, itd. Posledica toga što neko veruje da vredi samo ako radi nešto korisno, jeste da počne da se oseća bezvrednim čim za neko kraće vreme prestane da radi. Zato stalno osećaju prisilu da rade, a doživljavaju bezvrednost kada prestanu da rade. Kao da iznutra bičuju sami sebe: ili sebe nagone da rade ili se proganjaju da ne vrede.

Bilo da osoba veruje „Ja bih bio vredno ljudsko biće kada bih …” bilo da veruje „Ja sam vredno ljudsko biće samo dok…” ona uslovljava prihvatanje same sebe ispunjenjem uslova koje je sebi postavila. A uslovno prihvatanje sebe jeste zapravo neprihvatanje sebe: „Ne vredim, ali ću vredeti kada ispunim uslov.”

Rešenje jeste da prestanemo da vezujemo prihvatanje sebe i vlastitu vrednost sa ispunjenjem nekih uslova. Sebe i decu treba da naučimo da se prihvatamo bezuslovno, a da odbacujemo ona ponašanja i postupke koji su loši. Loši su postupci, a ne ljudi.

 

 

Izvor Politika

 

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close