Postoje kulture u kojima svetost postoji i igra određenu ulogu. Ona je u antropologiji određenih vjera stupanj između običnog normalnog čovjeka i božanstva i u nekima od njih postoje cijele hijerarhije načina postojanja i djelovanja čovjeka koji ga čine svetim, tj. odabranim među ljudima, na taj način da se on u određenom stupnju izdigao do božanstva. Postoje, također, kulture u kojima nema takvog poimanja ljudskog načina postojanja i u kojima između božanstva i čovjeka postoji samo jedan odnos, a taj je da je Bog tvorac svega i gospodar, da je on izvor svakog, pa i ljudskog zakona i da mu je čovjek dužan biti potpuno pokoran u onom smislu u kojem je rečeno.
Čak i za Božijeg poslanika, da je samo Božiji rob i Njegov poslanik ljudima, tj. prenosilac Njegove volje i naredbe ljudskom rodu. U takvoj kulturi i vjerovanju čovjek može biti samo odan svom Gospodaru i Stvoritelju i biti od Njega odabran kao biće koje mu je blisko svojim načinom života i postupanja. U islamu, koji je religija iz koje izvire takva kultura, stoga nema svetaca, blaženih i uopće stupnjeva odabranosti, a posebno nema niko pravo da se miješa između Gospodara i njegovog sluge, tj. između Boga i čovjeka, tu nema posredništva osim prenošenja Božije volje, i naredbe. Stoga, nama je sveta samo Božija riječ i Njegova volja, ali ništa ljudsko nije sveto u smislu da bi bilo iznad onog što izvire iz zakona ljudskog poštovanja Božije volje.
Nevine žrtve
Kako god je sveta samo Božija volja i zakon tako je sveta samo Božija riječ, a ona nam je saopćena u Objavi. Sada nam se najednom javlja neko ko tvrdi da i ljudska riječ i čin ima svetost iako je nastala izvan Božije volje, Božijeg zakona i naredbe, kao što je čini samo dobro, a kloni se svakog zla, ne ubijaj, ne čini drugima ono što ne želiš da oni učine tebi, spasi barem jednog čovjeka jer time spašavaš cijelo čovječanstvo i sl.
Sada nam se predlaže da svetost pripišemo jednom ljudskom aktu nastalom iz dubine zla, opterećenom stotinama hiljada nevinih žrtava, nastalom iz priznavanja neodržive i neprihvatljive ljudske volje da se uzima tuđa zemlja, da se ljudi protjeruju sa svojih hiljadugodišnjih staništa, da se masovno ubijaju u ime jedne apsurdne ideje da jedan narod mora imati ono što nema nijedan drugi, a to je da sav živi u jednoj državi, mada ga je Božija volja rasijala po mnogim prostorima na kojima dijeli zemlju i život s drugim ljudima.
To se dogodilo u Narodnoj skupštini Republike Srbije kada je predsjednik Vlade Republike Srbije Aleksandar Vučić izjavio, prilikom neuobičajeno dugog predstavljanja programa svoje nove, poduže očekivane vlade nastale nakon izvanrednih izbora koje je Vučić sebi priuštio računajući na već postojeću sigurnu većinu i na mogućnost da se ona iskoristi za utemeljenje dugotrajnije vladavine njegove stranke, a imajući u vidu da su neke bitne pozicije i interesi srpske politike koje je otvorila njegova vlada nedovršeni.
Tom prilikom Vučić je izjavio kako je za Srbe Dejtonski sporazum (Dayton) Sveto pismo, neka nova vrsta Biblije, neprikosnoven i nepromjenjiv u svom sadržaju i značenju. Pošto je ta Vučićeva izjava ambivalentna u više pravaca njenog mogućeg značenja, jer se može tumačiti i interpretirati na mnogo načina, kako s obzirom na njeno prilično hermetičko značenje, ali i u smislu kojim je sve adresama ona upućena, a pogotovo što je u političkom žargonu neuobičajena, jer predstavlja izdizanje jednog komada papira pripravljenog i potpisanog od grupe ljudi upletenih u jedan zamršen i nimalo častan sukob rat, koji apsolutno zahtijeva naknadna tumačenja i prave definicije, kako s obzirom na opravdanost razloga njegovog nastanka, tako i s obzirom na učinke, a time i stvarno značenje tog dokumenta, koji je već od njegovog tvorca bio označen kao privremen i s jednim jedinim zadatkom, a to je da prekine nemogući i nečasni rat istrebljenja jednog naroda i zaustavi daljnji njegov razvoj koji je vodio u totalni genocid nad tim narodom, svakako je neobičan način govora o materiji kao što je zaključenje jednog ugovora o prekidu ubijanja.
Jasno je da jedan rat koji je nastao bez ikakvog stvarnog političkog, ekonomskog, kulturnog ili bilo kakvog drugog razumljivog, prije svega pravnog razloga, tj. da rat koji nije imao povoda u stanju prava i položaju Srba u Bosni i Hercegovini, ne samo da nije smio ni nastati, a da je već, ako je nastao zbog kriminalnog ponašanja određenih ljudi, trebao biti silom obustavljen, a njegovo teškim besmislenim žrtvama plaćeno zakasnjelo prekidanje nije uopće nešto što daje povoda da se dokument zakasnjele savjesti svijeta označava kao akt svetosti. To je akt za žaljenje.
Potpisivanje Dejtonskog sporazuma je bio izbor manjeg zla
Svetost ima određeno značenje i to u prvom redu znači nešto visoko moralno i što znači čin, djelo, misao koja u sebi nosi dobro za sve ljude, a ne samo za jedne, a pogotovo kad je to dobro duboko upitno i kad dolazi nakon najtežih zločina počinjenih u njegovo ime. Zbog značenja tog pojma i granica njegove upotrebe normalno se postavlja, u prvom redu, pitanje šta ta formula o svetosti jednog iznuđenog dokumenta kratkoročne namjene i dvojbenih, a velikim dijelom i poraznih posljedica po veliki broj ljudi, uopće znači.
Odmah zatim se postavlja i pitanje o tome kakvu ulogu svetost uopće ima u politici kada se zna da je politika maksimalno profana oblast ljudskog djelovanja, puna obmana, laži, prevara i nadigravanja i kada ona često pribjegava nasilju koje nema ni zrna morala u sebi, što dokazuje i sam povod postizanja sporazuma u Dejtonu koji je sveden, kako je to sam Holbruk (Richard Holbrooke) rekao, samo na izbor manjeg zla, između manje lošeg mira u odnosu na previše loš rat.
I, na kraju, postavlja se pitanje šta je zapravo predsjednik srpske vlade htio time reći, šta je htio zabraniti kao misao ili djelo, a na šta obavezati sve učesnike sporazumijevanja i javnost koja vodi računa o tome šta i kakve stvarne učinke imaju takvi sporazumi koji su iznuđeni silom i ogromnim patnjama stotina hiljada nevinih ljudi, patnjama koje nisu prestale nakon što je, navodno, sveto slovo potpisano i time dobilo značenje dokumenta međunarodne politike, pogotovo kad se zna da su se u nekim bitnim aspektima prilike koje je stvorio takav sporazum znatno pogoršale, a patnje ljudi uvećale.
Žalosni događaj
Ono što je iz svega moguće zaključiti je da je Dejton za Bošnjake i sve građane koji su pristalice demokratske građanske Bosne i Hercegovine žalosni događaj koji u sebi nema ama baš ništa sveto i kojeg bi bilo, ne samo dobro nego i nužno, što prije prevazići i umjesto jedne apsurdne improvizacije koja više liči na organizirani kaos nego na neko uređeno stanje, stvoriti ponovo jednu normalnu demokratsku državu. S druge strane, ta svetost može imati značenje o kojem govori premijer Vučić, ali samo za Srbe.
Samo se tada postavlja pitanje u kojem smislu ova svetost može i treba da bude shvaćena i interpretirana, odnosno šta je to u sadržaju tog Dejtona što bi za Srbe trebalo i moralo da bude sveto. Prema našem mišljenju, sveto bi bilo i moglo biti samo da Srbi konačno priznaju da je nad njihovim vjekovnim susjedima počinjen genocid i da sve njegove posljedice valja zajedno ispraviti, naravno u onom što je još moguće, da je pravo BiH da bude demokratska zemlja više i svetije od svakog drugog prava.
Prekid ubijanja jedino pozitivno
Prekid ubijanja jedini je pozitivni sadržaj Dejtona i kod toga se mora stati u definiranju njegovog značenja.
Dejton je nastao ne zbog toga što je to bio najbolji, najlogičniji i najprirodniji način da se jedan rat kakav je bio rat protiv Bošnjaka zaustavi i nije nipošto bio jedini način, jer je mnogo prirodnije i bolje bilo da se, umjesto da im mir pravi drugi, same strane u sukobu sporazumiju i prekinu nenormalno nasilno ponašanje, nego zbog toga što je u same uzroke i zbivanja oko rata bila od početka duboko uključena međunarodna politika, koja nakon svega što se događalo i posebno pokolja nad Bošnjacima koji je izvršen u rejonu navodno od UN-a i šest država garanta zaštite, zaštićene enklave Srebrenica, nije mogla više trpjeti taj rat jer je on bio nepodnošljiv i nije mogao imati drugi nego nasilan kraj.
avaz.ba
