Thomas Mann (Lübeck, 6. juni 1875. – Zürich, 12. august 1955.), njemački književnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1929. godine.
***
Vaši despoti utuvili su vam u glavu da je sloboda jedna zastarela koještarija. Verujte mi, sloboda će, bez obzira na blebetanje nadrifilozofa i uprkos svim ćudima istorije, večno biti ono isto što je bila pre dve hiljade i više godina: svetlost i duša Zapada; a ljubav, slava istorije, pripadaće onima koji su za nju umrli, a ne onima koji je gaze tenkovima.
Tomas Man (maj 1941.)
Sva ili gotovo sva beletristička dela Tomasa Mana prevedena su na srpski i(li) druge varijante “BHS” jezika, i to je odlično; zastrašuje, međutim, gigantska rupa u prevođenju i izdavanju njegovih esejističkih, nadasve političko-publicističkih tekstova, kao i poražavajuća činjenica da je od više hiljada stranica njegovih dnevnika kod nas objavljen samo jedan tom, doduše, jedan od ključnih (onaj koji pokriva 1933. i 1934, dolazak nacista na vlast i Manov egzil u Švajcarskoj). Uz malo paranoje, čovek bi mogao pomisliti da ta rupčaga nije nastala tek slučajno: kao da je nekome bilo u interesu da budemo uskraćeni za onu važnu dimenziju Mana kao mislioca i “propovednika” ljudske slobode, borca protiv tiranije gluposti, a bogme i gluposti tiranije…
U tom se moru neprevedenih Manovih tekstova sve do pre koju nedelju ljuljuškala i kolekcija od pedeset i pet govora koje je pisac Budenbrokovih pisao u svojoj novoj domovini Americi, a držao na programu BBC radija na nemačkom, prevashodno za slušaoce u piščevoj (samo)porobljenoj i podivljaloj nemačkoj Otadžbini. Napokon je i ta nepravda otklonjena, pojavljivanjem knjige Nemačkim slušaocima (preveo Tomislav Bekić; Književna opština Vršac, 2007).
Man se svojim bivšim zemljacima počeo obraćati u oktobru 1940, kada se Hitlerova mašinerija činila nepobedivom, kada su mnogi mislili da joj ništa neće – barem ne efikasno – stati na put, da bi poslednje obraćanje u ovoj seriji usledilo 10. maja 1945, takoreći u “nultom danu” jedne nove Istorije, upravo nastajuće na zgarištu jednog strašnog sveta u koji su – do kraja ili skoro do kraja – verovali i oduševljeno mu klicali milioni Nemaca. Da je Man od samog početka bio ogorčeni protivnik “hitlerovske bagre” (njegov izraz), nije nikakva tajna: s neskrivenim gađenjem je pratio njihovo narastanje i marširanje k vlasti; trenutak Hitlerovog ustoličenja dočekao ga je u inostranstvu, i rešio je da se nikada ne vrati u takvu Nemačku. Sve je to, kažem, dobro poznato, no ono što zadivljuje čitaoca ovih njegovih radijskih govora Manova je apsolutna uverenost u neizbežnost poraza i sloma hitlerizma, podjednako snažno ispoljavana i u onim trenucima kada nasuprot nezaustavljivoj meljavi jedne nadrealno nabujale i perfektno podmazane mašinerije Zla nije de facto stajalo ama baš ništa na svetu osim velike Britanije (ispravno ćete razumeti ono malo “v”!), čvrste i zadivljujuće, ali saterane u svoj ostrvski ugao, danonoćno zasipan bombama. No, koren te Manove uverenosti u nemogućnost trijumfa Zla nije u nekakvoj drčnosti agitatora i propagandiste koji optimističkim floskulama “podiže moral” postojećim i potencijalnim borcima za “našu stvar”, nego proishodi iz samog njegovog najdubljeg uverenja da, doduše, “ne mora baš uvek na zemlji da pobedi dobra stvar, ali jedna tako loša stvar, jedna tako neprihvatljiva stvar kao ona koju zastupa nacistička Nemačka, ne može da pobedi”. I ta će Manova tvrda vera ostati nepokolebanom do kraja: nacistički ološ i otpad biće neminovno poražen – naravno, uz ogromne žrtve – jer ne može bitidrugačije, jer ništa osim toga ne bi bilo održivo, ako hoćemo da ostanemo ljudska stvorenja.
Kakav je jezik Mana kao radio publiciste? Naravno da tu nema gracioznosti Lote u Vajmaru ili otmenosti Tonija Kregera, no njihov pisac je i u ovom, “prinudnom” svojstvu izvanredan: koncizan, jasan no nikako prost, konsekventan, principijelan, neumoljiv. Njegov je govor izričaj čoveka koji dobro zna i u šta veruje i protiv čega se bori. I koji nije voljan da nepotkupljivu trezvenost usitni za bolećivost “izgnanog Nemca” koji tužno gleda kako Otadžbina pati… Naprotiv, u svom govoru upućenom Amerikancima nemačkog porekla on upozorava upravo na opasnost takve emotivne zamke: da zapadnu u “podeljenu lojalnost”, da olako kupe priču kako je ta zemlja na stravičnoj stranputici ipak “otadžbina”, pa kakva god bila i šta god činila, zaslužuje neku vrstu odbrane i pomoći; ne – jedina je pomoć nestanak Zla koje je izrodila, ako treba, svim onim ratnim sredstvima koja je sama tako rado upotrebljavala protiv slabijih od sebe.
Ovo je važno mesto Manovog diskursa: on se ni najmanje ne “uvlači” svojim slušaocima u Nemačkoj i drugde, ne “zavodi” ih limunadičnim pričama koje bi možda voleli da čuju, mada ima mnogo razloga da veruje da su mnogi od njih, živeći u toj strašnoj Tvrđavi Mržnje, prihvatili i interiorizovali bar deo nacističkih stereotipa. Naprotiv, Man ih stalno podseća na njihovu saodgovornost za buduću propast i sadašnju sramotu Nemačke, jer oni su ti koji su izabrali Hitlera, voleli ga i sledili… Tolika poslušnost i slepilo “ne mogu proći nekažnjeno”, rezignirano, ali i nedvosmisleno tvrdi Tomas Man. Tu će savezničko bombardovanje brojnih nemačkih gradova, sa stotinama hiljada izginulih civila – hm, ima li civila u zemlji–kasarni?! – za jednog Nemca, pa bio to i Man, svakako biti najteže iskušenje, a on će mu se othrvati elegantno i razumno, ne sporeći užasnost tog kataklizmičnog postradanja, ali ni trenutka ne prestajući da podseća Nemce šta je do toga dovelo, čega je to posledica.
Kad smo već kod jezika: Tomas Man, taj najsuptilniji majstor nemačkog jezika, nimalo nije “tankoćutan” kada govori o zatočnicima Zla: za njih ima samo one reči koje im jedino i pristaju. Evo kako je, između ostalog, u ovim govorima opisivao Adolfa Hitlera: individua, nesrećno stvorenje, čudovište, protuva, analfabetski brbljivac, ludi zlotvor, neopisivi subjekt, ništarija, bednik, stupidni nikogović, fanatični idiot, jadni pametnjaković, ogavna duša, glupavi narodoubica. Uf! Kakav srpski cinik s početka XXI veka mogao bi primetiti da Man očigledno nije konsultovao “političke analitičare” koji bi mu objasnili da nije lepo tako se izražavati o uvaženom g. Hitleru, političkom neistomišljeniku… Ekstremistička posla, šta ćete! A možda je i taj Man bio nekakav “fašista sa obrnutim predznakom”, ko zna?!
Razume se da ova knjiga nije literarno remek-delo u ravni Čarobnog brega, ali jeste jedno izvanredno, lucidno, u svakom smislu upravo zadivljujuće intelektualno svedočanstvo (koje je, avaj, do iritantnosti neprijatno pokvareno užasnim lektorsko-korektorskim brljotinama KOV-a, koje se mogu dostojno opisati samo kao kriminalna nebriga). Tamo gde ništarije povedu glavnu reč (svojom “mešavinom brutalnosti i drečave plačevnosti”), intelektualac ne sme da ćuti, ni da okleva, ni da cinculira, kamoli da im podilazi. Sve što treba da učini je da ih dostojno portretiše.
Man je to (u)radio sigurnom rukom Majstora.
Sloboda, politički shvaćeno, pre svega jeste jedan moralno- unutrašnjopolitički pojam. Jedan narod koji nije u sebi slobodan i nije pred samim sobom odgovoran, ne zaslužuje ni spoljašnju slobodu; takav narod ne može da govori o slobodi, i kad koristi tu zvučnu reč, onda je koristi na pogrešan način. Nemački pojam slobode bio je uvek usmeren samo prema vani; on je mislio na pravo biti nemački, samo nemački i ništa drugo, ništa više od toga; on je bio jedan protestni pojam autocentrirane odbrane od svega što bi moglo da uslovi ili ograniči nacionalni egoizam, da ga obuzda ili, ne daj Bože, stavi u službu čovečanske zajednice. Jedan tvrdoglavi individualizam prema vani, u odnosu prema svetu, Evropi, civilizaciji, slagao se u svojoj unutrašnjosti sa začuđujućom merom neslobode, nezrelosti, tupog podaništva. On je bio jedno militantno ropstvo, a nacionalsocijalizam čak je potencirao tu nesrazmeru između spoljašnje i unutrašnje potrebe za slobodom u slobodarsko varvarstvo.
(“Spolja i iznitra”, Nemačkim slušaocima str. 176)
***
Thomas Mann (Lübeck, 6. juni 1875. – Zürich, 12. august 1955.), njemački književnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1929. godine.
Paul Thomas Mann je autor koji se svojim stvaralaštvom javlja krajem 19. vijeka da bi svojom fikcionalnom prozom obilježio književnu produkciju kako njemačkog govornog područja tako i književno stvaralaštvo šireg, evropskog književnog kruga u prvoj polovini 20. vijeka.
Svoj prvi značajniji proboj u književne krugove Thomas Mann bilježi objavljivanjem pripovjetke Gefallen 1894. godine da bi 1898. godine uslijedilo objavljivanje i njegove prve zbirke pripovjedaka Der Kleine Herr Friedemann. Novellen. U to doba intenzivno radi i na svojem prvom romanu Buddenbrooks. Verfall einer Familie koji objavljuje 1901. godine. Nakon rada na tom romanu započinje s dugogodišnjim prikupljanjem i oblikovanjem materijala za svoje duže pripovijetke Tonio Kröger i Tristan, kao i za dramu Fiorenza, a 1903. godine objavljuje i svoju drugu zbirku pripovjetki pod naslovom Tristan. Sechs Novellen.
1905. godine Thomas Mann zasniva obitelj, oženivši Katharinu Pringsheim, djevojku iz ugledne i bogate münchenske jevrejske obitelji, s kojom će imati šestero djece. U Mannovu životu nakon ženidbe slijedi razdoblje koje će sve do 1914. godine obilježavati njegova, naposljetku i uspješna, nastojanja da se situira i u građanskom životu. Riječ je o razdoblju relativne slave i blagostanja, s nizom gostovanja na kojima čita iz svojih djela, odlascima u lječilišta i na odmore tako da je, izuzme li se željeznička nesreća, koju je bez većih posljedica preživio 1906. godine, ovo razdoblje bilo razdoblje bez upadljivih izvanjskih događaja. To, međutim, ne znači da Mann zanemaruje svoju spisateljsku djelatnost, naprotiv, u to doba dovršava svoj jedini izlet u dramsko stvaralaštvo, dramu Fiorenza, nadalje piše svoj drugi duži roman Königliche Hoheit, kao i niz kraćih pripovjednih tekstova poput primjerice Schwere Stunde, Wälsungenblut i Der Tod in Venedig. To razdoblje ujedno obilježava i Mannova sve veća esejistička produkcija unutar koje je potrebno izdvojiti dva priloga, Ein Nachwort i Bilse und ich, kao njegove najvažnije poetske samorefleksije u njegovom ranom razdoblju u kojima poduzima ozbiljne pokušaje elaboracije svoje umjetničke pozicije.
Izbijanjem Prvog svjetskog rata Thomas Mann se svojom esejističkom produkcijom pridružuje nacionalom valu oduševljenja ratom, pri čemu vrhunac njegovog nacionalno-konzervativnog političkog stava predstavlja po završetku rata objavljena zbirka esejističko-političkih priloga pod naslovom Betrachtungen eines Unpolitischen. No Mann takav politički stav odbacuje u doba Weimarske Republike te se postupno priklanja demokratskim političkim uvjerenjima, što ga dovodi u sukob sa sve snažnijim nacionalsocijalističkim pokretom, da bi početkom tridesetih godina postao ogorčeni protivnik nacionalsocijalista. Posljedica toga bit će njegova egzilizacija koja će trajati sve do pedesetih godina dvadesetog vijeka.
Stvaralaštvo Thomasa Manna od kraja Prvog svjetskog rata pa sve do egzila obilježava rad kako na kraćim proznim i esejističkim tekstovima, tako i na opsežnijim djelima poput romana Der Zauberberg i pripovijetke Mario und der Zauberer. Ein tragisches Reiseerlebnis. No i u egzilu Mann ne odlaže svoje pero, već između ostalog dovršava dvadesetih godina započeti četverodijelni ciklus romana Josip i njegova braća, piše roman Lotte u Weimaru, kao i pripovjetku Zakon. Nakon Drugog svjetskog rata objavljuje romane Doktor Faustus, Izabrani, kao i svoj posljednji veliki roman Bekenntnisse des Hochstaplers Felix Krull.
Krajem juna 1952. godine Mannovi odlaze na svoje prvo putovanje po Evropi nakon okončanja Drugog svjetskog rata. Na putovanju Manna sustiže glasina da je simpatizer sovjetskog režima, pa se iz predostrožnosti s obitelji stalno nastanjuje u Švicarskoj. I nadalje neprestano zaokupljen koncipiranjem svojih djela, publicističkih priloga, prijemima i javnim predavanjima, Thomas Mann u julu 1955. godine obolijeva od tromboze da bi svoje pero definitivno odložio 12. augusta te iste godine u züriškoj kantonalnoj bolnici.
