Kultura

Zašto političari nisu potpisali Deklaraciju o zajedničkom jeziku? (2)

Zašto političari nisu potpisali Deklaraciju o zajedničkom jeziku? (1)

Zašto političari nisu potpisali Deklaraciju o zajedničkom jeziku? (2)

        Jesu li političari kreature smanjene inteligencije, ili imaju evolucijom ugrađeni detektor stanja socijalne okoline, koji ih alarmira da se moraju prilagoditi, inače – adio politička karijera, najbliža ako već ne definiciji lezilebovića a ono barem nemoralnih karijerista koji cijeli život uzgajaju vlastitu guzicu, što ližući tuđe, a što uvjeravajući ljude kako je to slasno, te je preporučljivo da i oni ližu njihove. Majmun radi što majmun vidi, kaže se, što lijepo korespondira s uvjerenjem mnogih da su im oni daleki preci, mada je moguće kako svojim ponašanjem to i potvrđuju. Stoga birači svojih predstavnika u vlasti mogu istrpjeti glad, žeđ, siromaštvo, maltretiranje i iskorištavanje, uzajamno se razumijevajući razgovarati s prekograničnim susjedima, ali ne daj bože saopćiti im da pričaju varijantama zajedničkog jezika, srpskohrvatskim ili hrvatskosrpskim imenovanim u lingvističkoj nauci. U jednom intervjuu poznata jezikoslovka Snježana Kordić kaže: „Moram istaknuti da svi ti nazivi (misli na znanstvenu jezičnu nomenklaturu) obavezuju samo lingviste, a ne i obične ljude, oni mogu zvati jezik kako god žele, a i ne moraju ga nikako zvati.“. Ja bih tu tvrdnju, glede obavezivanja, ponešto problematizirao. Naime, u privatnoj komunikaciji govornici jezika smiju jezik zvati kako žele, ali problem je u tome što se država (politika, ona „kurva“) – koja nije govornik jezika! – uzdigla ponad nauke, što znači ponad istine, te obavezuje ljude da u službenoj komunikaciji koriste neznanstveno ime jezika! To je vrlo daleko od zamisli individualne slobode osobe, već znači pritisak politike na ljude da se služe – što oni usrdno i čine (a što to ne rade kad im država naredi?) – naturenim nazivljem. Primijetit će poneko, zar to nije isto kao kad se „naturalo“ danas prezreno nazivlje? Nije, baš kao što školsko naučavanje da je Zemlja lopta a ne ravna ploča nije naturanje, već podučavanje znanstvene istine koju pojedinci mogu po vlastitoj „pameti“ i ignorirati. Nametanja određenih rješenja mimo zakona ili naučnih spoznaja obično se pravdaju tzv. „političkom voljom“, koja može ali ne mora korespondirati s voljom naroda (uglavnom tendenciozno pretpostavljenom), već naprosto prečicom inaugurirati volju vladajućih elita. Sam termin čini se da vuče porijeklo od diskrecijskog prava prava gospodara da prema vlastitom nahođenju odlučuje o bitnim pitanjima podređenih, a u politici obično označava „stupanj slobode u vezi s primjenom zakonskih odredaba ili zakona koji nije izrijekom ograničen“, čak i njihovim zaobilaženjem. Termin nema nikakvog naučnog opravdanja. Uostalom, uopće nije problem u nazivlju, što se samo vješto koristi za indoktrinaciju prosjeka nesposobnog uvidjeti i prihvatiti suštinu – da se radi o zajedničkom jeziku, s varijacijama nedovoljnima – po lingvističkim kriterijima – da ih smatramo posebnim jezicima. Nacija kao povijesna kategorija zavladala je nad istinom i ljudskošću kao vječnim kategorijama! Država, njen samozvani advokat, uzela si je pravo postati arbitrom nad znanošću, za što smo mislili da je iščezlo pojavom prosvjetiteljstva i Kantove konstatacije: „Prosvjetiteljstvo je čovjekov izlazak iz samoskrivljene nezrelosti“. Zrelost srodnih naroda koji se međusobno kolju, kako to protuslovno zvuči! Evo što kaže prof. dr. Christian Voß, pročelnik Katedre za južnu slavistiku na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu, inače protivnik definicije pluricentričnosti razmatranih jezičnih varijanti:

„Uz ovo imamo i važan vanjezični kriterij za standardni jezik, takozvanu obvezatnost, dakle obvezujući karakter norme. Pravila standardnog jezika moraju biti kolektivno prihvaćena, a ova konstelacija nam je u suštini samo poznata iz moderne teritorijalne nacionalne države s obrazovnim monopolom i monopolom vlasti. Ovaj kriterij naposljetku vodi do toga da o statusu jezika ne odlučuju lingvisti i stručnjaci za jezičnu politiku, već političari i državnici.“

Drugim riječima, odlučuju jezički diletanti izabrani od drugih diletanata! Ne svjedoči li o njihom neznanju, da ne kažem gluposti, i činjenica o vlastitoj povijesti o kojoj malo znaju:

„Starčevićeva nastojanja da se u Hrvatskoj uzme ekavica nisu pobijedila jer su prevladali hrvatski vukovci, koji su se zalagali za Karadžićev ijekavski izbor jata. Rezultat je, dakle, bio: Karadžićev ijekavski izbor jata nije prihvaćen u Beogradu zato što tamo nisu htjeli mijenjati svoj ekavski izgovor, dok su u Zagrebu, gdje su izvorni Zagrepčani također ekavci jer su kajkavci, ipak prešli na ijekavicu. A da je bilo po Anti Starčeviću i Vuku Karadžiću, Hrvati bi danas govorili ekavicom, a Srbi ijekavicom. Zato Friedman kaže da je ‘ironija sadašnje situacije’ to što je ijekavicu u 19. st. izabrao i zastupao Vuk Karadžić i što se ona tada više identificirala sa srpskim nego s hrvatskim intelektualnim kretanjima, a danas je obrnuto.“, (Snježana Kordić, „Jezik i nacionalizam“)

„Tempora mutantur“ (vremena se mijenjaju), rekli bi neki, al’ mi se čini da se mijenjamo mi, svaljujući krivicu na vremena koja sami oblikujemo. Da je narod spreman prihvatiti svakojake gluposti koje im serviraju političari, zar ne govori preziranje riječi radnik, ćirilice kao jednog od hrvatskih povijesnih pisama, ili ogoljevanje najvećih literarnih bardova do nacionalistima jedino bitnog, etničkog identiteta, namjesto prihvaćanja cjelovitosti njihova djela, svjetonazora i života. Što je lako shvatljivo, znamo li da su političari čuvari sustava formiranog interesima ekonomskih elita, kojih su političari eksponenti. Jasno je da nacionalšovinističkim kapitalizmima regije (dajem hrvatski primjer) ne može odgovarati ljevičarstvo i jugoslavenstvo jednog Krleže, ili jugoslavenstvo Andrićevo, kao ni činjenica da je potonji

„…ijekavicu i ekavicu naizmjence koristio od svojih gimnazijskih dana, ijekavske tekstove objavljivao je u vrijeme kada svi viđeniji hrvatski pisci pišu ekavski (Krleža, A. B. Šimić, Ujević, Krklec…),..“,

pa se oni čiste od „kompromitirajućih“ detalja koji se prešućuju, ali se ipak ne mogu suzdržati jagme za jednim nobelovcem kako bi ojačali svoje nacionalističke pozicije, dok se piscu (Andriću) živo fućkalo za takve bezznačajnosti. Koliko je genije moralno ponad svojatatelja, svedoči i njegovo odbijanje biti uvršten u „Antologiju novije hrvatske lirike“:

„…Ne bih nikad mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zato što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju. Iz Vašeg pisma vidim da Vam je poznato da sam bio jedan od osnivača i urednika Književnog juga koji je zastupao najšire gledište jedinstva obuhvatajući ne samo srpsko-hrvatsku nego i slovenačku književnost. To je bilo 1917. godine; godine 1933. ja ne mogu zastupati drukče gledište. To su razlozi, čisto književne i načelne prirode, zbog kojih žalim što mi nije mogućno učestvovati u Vašoj Antologiji

Kako iznosi Ivan Lovrenović u tekstu „Ivo Andrić, paradoks o šutnji“:

„O svome jugoslavenstvu Andrić 1971. godine Ljubi Jandriću govori ovako: ‘Ja sam za slogu i bratstvo bio celog svog dugog veka. Ja sam bio za jugoslovenstvo još onda kad je Austro-Ugarsku trebalo oterati s našeg ognjišta. Mi, sarajevski gimnazijalci, bili smo protiv hegemonizma bilo koje vere i bilo kojeg naroda. (…) Ne bih voleo da liči na hvalu kad kažem da sam bio predsjednik naprednjačke srpskohrvatske omladine u Sarajevu. Mi nismo bili unitaristi, kako bi to nekom moglo da izgleda; pre bi se moglo reći da smo bili panslavisti i internacionalisti. (…) Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1941. godine, kad je Komunistička partija Jugoslavije u sve, pa i u to, unela marksističko shvatanje. Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1948, a i danas sam – i pre ću da umrem takav nego da pod starost menjam uverenja!'“

Eto zašto je ovaj „polutanski“ pisac „čovjek za sva vremena“, dok je sav taj politički, intelektualni i laički moralni šljam koji se cjenka s jezikom, pismom i literatima, koji strahuje svojim potpisom potvrditi znanstvenu činjenicu da ne ugrozi vlastiti položaj, tek potrošna roba svog izopačenog doba, izopačenost kojega nije stvorila njih već upravo obrnuto. Ljudi stvaraju vremena, a ne vremena ljude. Kad pak profesor Voß tvrdi:

„Problem Deklaracije o zajedničkom jeziku koju podržavaju eksponirani protivnici postjugoslavenskog nacionalizma i intelektualci cijenjeni u međunarodnim krugovima je u konačnici njezina velika podudarnost s ultranacionalističkim srpskim pozicijama… Primjena pluricentričnog modela na bivšu Jugoslaviju jača tako poziciju onih koji lingvističkim kriterijima delegitimiraju ili čak poriču postojanje susjednih nacija.“,

treba posumnjati jeli uopće pročitao „Deklaraciju“, jer rečenoga u njoj nema ni u tragovima. Narodu koji bira i glasa za nekompetentnu lažljivicu (da se zadržim u svojoj avliji) koja obećava za svog mandata ulazak države među najrazvijenije evropske, kao i mjesečni prihod od 8000 koji će ostvarivati sjedeći kod kuće i radeći – ni bog ni ona pojma nemaju što – lingvistika je iznad njihovih intelektualnih sposobnosti. Ta gomila je sposobna arlaukati na nogometnim utakmicama, predizbornim mintinzima ili na koncertima profašističkog pjevača, ploditi se i množiti, te potplaćena šljakati, ali misaone operacije prepušta drugima – najčešće moralno i intelektualno sasvim nekompetentnima. Treba prestati guditi narodu, jer on nije drugo negoli smjesa svega i svačega, prosjek čega je derivat svih frakcija, bliže „nižnjima“ negoli „višnjima“, koji mu ustvari poboljšavaju statistički položaj. Demokracija koja se velikodušno nudi stoga ni ne može biti bolja no jeste. Uz sve primjedbe, od kojih se najznačajnija sažima u konstataciju da je vrlo daleko od prave demokracije (vladavine naroda!), valja istaknuti oči bodeću. Radnici čine većinu svakog društva, među njima pak oni sa srednjom i nižom stručnom spremom. Naći takvog radnika među vladama i parlamentima svijeta je vjerojatno teže nego naći izgubljeni milijun na cesti. Ponovimo, demokracija nije vladavina u ime naroda, nego vladavina naroda! Sva statistička istraživanja, pa tako i ona sociološka, vrše se na reprezentativnom uzorku – onom koji preslikava svojstva cjeline – i njega treba znati izabrati kako bi se dobili valjani rezultati. Nije li u najmanju ruku čudno (naravno da nije, već je sramotno!) da vlade i skupštine svojim sastavom barem približno ne reprezentiraju narod koji navodno predstavljaju?

        Politika je kurva, stara je izreka koja najbolje definira tu ljudsku djelatnost (mada bi, idealno – ili idealistički? – shvaćeno, ona trebala biti humanistička, etička djelatnost, od čega vrlo malo tragova ima u njoj). Što li su onda ljudi (većinom) koji se bave kurvinskim poslom? Desetine hiljada članova Partije zasnovane na principima nekompatibilnima s nacionalšovinističkima, prešlo je bez problema, ikakve griže savjesti ili kajanja, u novodržavne „stranke opasnih namjera“, a potom i opasnih djelovanja, na najočitiji način sebe javno definirajući moralnim ništarijama („kurvama“), samo što ih poimence ne smiješ tako spomenuti jer su ustrojili zakone koji im štite kurveraj, naplaćujući istinu rad „duševnih boli“ ljudi bez naznake duše. Rijetko od političara očekujte istinu, jer oni se vladaju u skladu s pragmom, kontinuirano zvjerajući uokolo, skenirajući mnijenje stvarno vladajućih (ekonomskih elita) čiji su tek eksponenti koji čiste teren za njih, i svoje izborne baze odavno prilagođene njemu, uvijek nam upućujući gomilu obećanja i praznih riječi („gleda te u oči i sere“, kaže narod, i sam do grla uronjen u govna) s jedinom svrhom da im ne nastrada guza, te da zadrže ili ponovno budu birani na funkcije s kojih uživaju slasti i gomilaju „masti“ sebi i najbližima. Pogreška se naplaćuje gubljenjem položaja, privilegija, totalnim ekskomuniciranjem iz političkih krugova (što se nastoji izbjeći prijelascima iz stranke u stranku, neovisno kakav svjetonazor gajile jer je njihov prilagodljiv okolini i trenutku), a u najgorem slučaju – kad se narod revolucionarno osvijesti – i gubitkom života. Pa, očekujete li onda da u posvemašnjoj močvari taj jad ljudskog roda smogne hrabrost javno priznati da podjednako dobro razumije – misli se na lingvističko, a ne političko razumijevanje – ljude s kojima unutar i van svojih granica komunicira? Ma, ‘ajte, ‘ote spat! Osim ako već ne spavate dubokim snom sanjajući na zajedničkom jeziku, što nipošto nemojte priznati kad se probudite. Jer bi vas mogli tretirati nenormalnima. Svoj toj „domoljubnoj“, političkoj i laičkoj čeljadi teško je provariti svakome pristupačne znanstvene činjenice (1, 2) o jeziku kojim se svakodnevno služe, a ne znaju o njemu više no gospodin Jourdain – da cijeli život govori u prozi („O, Gospode! Onda ima već četrdeset godina kako govorim u prozi, a tek sad to saznajem! E, baš vam mnogo hvala što ste mi to objasnili.“). Smijući se Molièrovom junaku izlaze iz kazališta horde kvaziobrazovanih političara, inteligenata i laika, utjelovljenja regionalnih klonova gospodina Jourdaina.

Dodatak

        Nevjerojatno kako daleko se u prošlost vraća nacionalistička bratija da bi dokazala svoje nebuloze, pritom preskačući period jezičnog ujednačavanja koje počinje već i prije Bečkog književnog dogovora, Vukovom i Gajevom jezičnom reformom regionalnih (srpskog i hrvatskog) štokavskih dijalekata, a nastavlja se u bivšoj državi pružajući ravnopravnost upotrebe varijanti. Tako, primjerice, Bakir Izetbegović ističe „da su Bošnjaci ostali vezani za svoj jezik, iako su od kraja 15. do početka 20. vijeka stvarali književna djela i na orijentalnim jezicima, koji, osim na nivou upotrebe pojedinih riječi i naziva, nisu nikada ušli u šire mase i nisu utjecali na čistoću maternjeg bosanskog jezika.“, nekako „slučajno“ zametnuvši da su u bivšoj državi stvarali književna djela na zajedničkom policentričnom jeziku! Njima je zajedništvo naroda i jezika trn u oku kojeg se ne mogu riješiti, zaludivši i narod koji je postao netrpeljiv prema svim varijacijama termina srpskohrvatski (hrvatskosrpski) i jugoslavenski, koji potiču još davno prije osnivanja bivše države. Međutim, Ljudevit Gaj još 1844. godine kaže:

„Ta n. p. sav svèt znade i priznaje, da smo mi književnost ilirsku podigli i uveli; nu nama još niti izdaleka nije na um palo ikada tvàrditi, da to nije sèrbski već ilirski jezik; pače ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, što mi Hèrvati s bratjom Sèrbljima sada jedan književni jezik imamo. Još nam je tàrn u oku onaj izraz: Jugoslavjaní. Neznamo bo, što hoće, da tim izrazom naznači onaj g. izjasnitelj, kojemu sèrbske stvari nisu ilirske. Jedà li je kod njega ponjatje »Jugoslavjan« širjega ili užje ga smisla od ponjatja „Ilir“ ili mu je to svejedno? ili možebiti nezna g. izjasnitelj, da je to rëč par force i za nevolju skovana? Istina i mi smo ju upotrěbljavali, nu, kako rekosmo, od nevolje; ali odkad nam se nebrani služit se izrazom, koi u narodu i dogodovštini živi, i koi je po razděljenju slavjanskih granah od svih i najučeniih muževah za našu granu priznat i primljen neimamo razloga, da primamo ime, koje nigdè temelja neima, a još k tomu niti neodgovara ponjatju »Slavjan“; jer ako se mi Iliri Jugoslavjani zovemo, naravno je, da bi se Rusi Sěveroslavjanini zvati morali; a što su onda Česi i Poljaci? da li oni nisu Slavjani? Mislimo, da će ih g. izjasnitelj kao Slavjane priznati, a kao takovim valjalo bi takodjer ime naděnuti, nu kakovo to neznamo, jer nama su na sěveru a Rusorn su na zapadu. Dakle mislimo, da će najbolje biti, da pristane i g. izjasnitelj k obće priznatomu i obće poznatomu razdèljenju Slavjanah.“, („Danica Ilirska“, tomovi X-XI-XII, izdanje „Liber“ Zagreb, 1971.)

Jasno je vidljivo iz citata da Gaj ne prihvaća upotrebu termina Jugoslaven namjesto njime usvojenoga Ilir, ali ne radi netrpeljivosti spram njega, već iz razloga što svojim terminom nastoji obuhvatiti sve slavenske narode – što bi trebalo još više dići inače povisoki tlak nacionalistima regije. Što se pak „ilirskog jezika“ tiče, sve govori prva rečenica citata pa je nema potrebe komentirati.

        Napredak se sastoji u prevazilaženju prošlosti temeljem novih spoznaja, objedinjavanja nekad odjelitih elemenata i njihovim inkorporiranjem u sveđ se nadograđujuću zgradu znanja, a ne temeljem iracionalnih maštarija. To su shvatili narodi koji upotrebljavaju portugalski, engleski, njemački i ine jezike u svojim policentričnim varijantama, ne pateći od kompleksa manje vrijednosti koji bi suzbijali na način iskompleksiranih naroda regije, nastojećih sebe prikazati većima no jesu. Uostalom, velikima ih mogu napraviti samo djela pojedinaca, ma kakvim jezikom govorili ili pisali.

Ladislav Babić

diogenpro.com

Integralni tekst:
Zašto političari nisu potpisali Deklaraciju o zajedničkom jeziku?

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close