Zašto političari nisu potpisali Deklaraciju o zajedničkom jeziku? (1)
Nekako su se među narodom, političarima, intelektualcina i lingvistima smirile frustracije i tenzije oko jezika kojim se govori na štokavskom području bivše države (Hrvatska, Srbija, BiH, Crna Gora). Svi govore kako su govorili otkad su živi, lijepo se uzajamno razumiju, gledaju filmove bez titlova s ma koje strane „bivše“ dolazili, pjevaju i plešu uz pjesme izvođača raznih nacionalnosti, ni ne razmišljaju o jeziku kojim pričaju ili na kojem čitaju knjige, časopise i tekstove s internetskih portala. Jedino kad ih priupitate kojim to jezikom govore, listom će odgovoriti: hrvatskim, srpskim, bosanskim, crnogorskim, ne mareći što „glupavi“ stranci ne vide neke bitne razlike među njima, što ih znanost kategorizira samo u varijante zajedničkog, policentričnog jezika, i što
„Ljudi sa prostora bivše Jugoslavije, koji žive u inostranstvu, obično za jezik koji se govori u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, kažu naš jezik. Oni osećaju da je to jedan jezik“, Omer Karabeg,
a jedan od najčitanijih hrvatskih pisaca komentira ovako:
„Meni je potpuno normalo što Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci, koji žive u inostranstvu, zajednički jezik zovu naš jezik. Na Haškom sudu ga zovu BHS jezik (Bosanski-hrvatski-srpski jezik). Kada sam prije deset godina to prvi put čuo, rekao sam da je BHS naša jezična budućnost. U stvari, to je naša i prošlost, i sadašnjost, i budućnost. Mi ćemo nastaviti govoriti tim jezikom koliko god se oni trudili da ga zagade i osakate. Veseli me njegova vitalnost. On se stalno obnavlja i mi se savršeno razumijemo – koliko god nas uvjeravali kako se naši jezici nepovratno udaljavaju.“, Ante Tomić
Pretražimo li listu potpisnika prije oko dvije-tri godine objavljene „Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koju je potpisalo preko devet hiljada građana širom „bivše naše zajedničke“, uvidjet ćemo kako ju je prihvatilo niz neopterećenih i nemanipuliranih lingvista (čak 92 njih), intelektualaca (389 novinara, 265 pravnika, 37 umjetnika, 128 pisaca, 33 slikara, 36 muzičara, 38 glumaca, 15 režisera, 15 povjesničara, 317 doktora znanosti i naučnika, 97 magistara, 802 profesora, 264 inženjera, itd; neke atribucije se isprepleću, dan je samo zbirni pregled) i običnih građana koji su još uspjeli sačuvati zdravi razum, pa ne potrebuju posjetu psihijatrima kao većina njihovih sugrađana iz fragmenata raspadle države. Pritom prvenstveno mislim na korak pred smrt „osviještene“ lingviste, koji su nekad pjevali drukčiju pjesmu. Jasno, vladajuća dupeta su se promijenila, pa se većina prešaltava na novi okus lizaljke. Međutim, zalud ćete među potpisnicima tražiti političare koji drmaju stvarnošću krhotina, njih naprosto nema. Odnosno, tek se jedan „zajebant“ – našlo se i takvih među potpisnicima, u društvu s najvećim i najpoznatijim lingvistom današnjice Noamom Chomskym – šegačio da je političar, no ipak nalazimo i potpis jednoga (od Hrvata tretiranog izdajnikom) koji se deklarirao kao pravnik, možda shvaćajući da je termin političar teška diskvalifikacija – Željka Komšića. O čemu to govori? Odgovor treba tražiti temeljem konstatacije „vlast je slast“, osnovne paradigme kojom se vodi domaća i strana družina političara, zanimanja za koje ne treba baš nikakva stručna sprema jer se oni apriori smatraju kvalificirani za tupljenje narodu, što većina njega – već prilično tupih mozgova – bespogovorno prihvaća, mada ne bi pripustila potpunog laika da im popravlja televizor, uvodi struju u novoizgrađenu kuću ili operira srce. Ne fali samo desnih i ekstremno desnih, ni traga od lijevih i kvazilijevih političara koji bi zdravim razumom javno prihvatili (svjedočeći tome potpisom) navode o zajedničkom jeziku, kojim razgovaraju unutar državnih atara, ali i s najbližim susjedima – vidi vraga, bez prevoditelja. Čak se i predstavnici manjina suzdržavaju potpisivanja (Pupovac je podržao Deklaraciju, ali se izvukao od potpisivanja primjedbom da „ne želi biti teret potpisnicima“), već oštre svoje jezike u raspravi o pismu (ćirilica, latinica) koje s jezikom ima tek toliko veze koliko hoću li svoju izjavu sačuvati u obliku prikladnom papiru, magnetofonskoj traci ili memoriji računara. Zato ne fali svekolika dreka o Deklaraciji koja je kao atentat na samobitnost „s/h/b/c naroda“, podjednako razumljivo kao što je „ubojita“ ćirilica „ubijala u Vukovaru“. Zašto je tome tako?
Nije da kapitalni politički somovi nemaju – što direktni, što indirektni – stav (dakako, čvrstoća kojega ovisi o razdobljima njegove upotrebljivosti) o zajedničkom jeziku. Evo nekih:
Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica Hrvatske u odlasku:
“Ja mislim da je ta jedna deklaracija sasvim marginalna stvar o kojoj uopće ne treba raspravljati jer taj nekakav zajednički jezik bio je politički projekt koji je umro zajedno s bivšom Jugoslavijom i ona se više nikada neće ponoviti”
Kao uvijek ona je deficitarna s logikom, jer „smrt“ države ni na koji logički način ne mora biti povezana sa „smrću“ zajedničkog jezika, osim ako se logika naprosto siluje ili se njome niti ne raspolaže.
Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije:
„Zato ćemo da čuvamo, branimo i štitimo ono što nam je Vuk ostavio – naš prelepi srpski jezik“
Nema veze što je Vuk Karadžić jezičnu reformu izveo temeljem istočnohercegovačke štokavštine – ijekavice.
Bakir Izetbegović, predsjednik SDA:
„Bošnjaci su, iako prvotno tokom zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu priznati kao narod, kao šesta buktinja u grbu nove državne zajednice Južnih Slavena, ustavom iz 1945. godine ponovno izgubili svoju konstitutivnost, a potom i pravo na svoj jezik. Tkz. “Novosadski dogovor“ o zajedničkom jeziku iz 1954. godine samo je potvrdio nametnute ustavne promjene. Radna grupa u kojoj su učestvovala i trojica bh. predstavnika, među njima i nobelovac Ivo Andrić, zaključila je da Srbi, Hrvati i Crnogorci govore srpsko-hrvatskim jezikom. Bošnjaci, s obzirom na to da su po ustavu iz 1945. izgubili kontitutivnost, nisu niti registrirani unutar nove jugoslovenske jezičke stvarnosti.“
Bošnjaci su u Jugoslaviji prvi put, pod nazivom Muslimani, priznati kao narod, i bili su jedan od tri konstitutivna naroda BiH! Usput rečeno, davno prije osnivanja Jugoslavije, tzv. Bečkim književnim dogovorom 1850. godine, usvojena su neka načela za normiranje budućeg zajedničkog jezika temeljem štokavštine.
Milo Đukanović, predsjednik Crne Gore:
„On smatra da, ako je Crna Gora nezavisna i ako je svaka od država sa srpsko-hrvatskog govornog područja svoj državni jezik nazvala imenom države, to treba da uradi i Crna Gora.“
Nema sumnje, rukovodi se jakim argumentom: „Kud svi Turci, tu i mali Mujo!“. Ako svi švercaju cigarete, zašto ne bih i ja?! Pametnome dosta.
Andrej Plenković, hrvatski premijer:
“Kako ja to da potpišem? Ko će tome u Hrvatskoj dati podršku?”
Piši kako govoriš, govori kako pišeš – to ti je najkraći savjet. A tko je dao podršku, vidi listu potpisnika.
Nina Obuljen Koržinek, hrvatska ministrica kulture:
“Pitanje zajedničkog jezika je politička konstrukcija koja je nastala 1945. u zajedničkoj državi, socijalističkoj Jugoslaviji, a koje nikada nije ni sprovedena u stvarnosti. Nazivan je hrvatsko-srpskim jezikom, ali smo svi u školama učili i pisali hrvatski. Ne razumijem šta je danas cilj jedne ovakve inicijative.”
U hrvatskim školama u svjedodžbe je upisivan je jedan od naziva: hrvatskosrpski, hrvatsko-srpski, hrvatski ili srpski jezik, a svi smo govorili kako i danas govorimo širom bivše naše. Nije važno ime nego suština, a znanost ne bi bila znanost da i imena ne dodjeljuje dosljedno. Eto, tvoje je ime Nina, a i da se zoveš Mirjana, Slavica ili Ljerka – to ništa ne bi promijenilo tvoju suštinu, kao što ni proizvoljno imenovanje zajedničkog jezika hrvatskim, srpskim, bosanskim ili crnogorskim ne mijenja njegovu bit. Što je cilj deklaracije? Obrazovati javnost i ministre koji su u svom obrazovanju propustili najvažniji dio: raspoznavanje suštine od forme. Krajnja je drskost, još k tome od doktorice društvenih znanosti, naučne spoznaje prozvati „političkom konstrukcijom“ (KGK ga naziva „političkim projektom“). A propos, nije li Hrvatska država politička konstrukcija/projekt, kao i sve države svijeta? Nijedan prirodni ili društveni zakon ne govori da se ljudi moraju udruživati u države, niti da se one trebaju organizirati u federacije ili konfederacije. Mogli su ostati povezani na nivou horde ili plemena, a moguće i individualno lutati planetom. Radi se o izboru (ipak je on „zoon politikon“ – društvena životinja, biće), a zakon je zakon a ne izbor, mada se oni donose izborom. Čak bih rekao da se radi o duboko usađenoj, nesvjesnoj težnji ljudskog roda da udruživanjem realizira svoju iskonsku bit – pripadnost čovječanstvu, a horde, plemena i narodi su samo prijelazne etape na putu praktične realizacije te spoznaje. Eto, mogli bismo pojednostavljeno reći da su narodi samo varijacije zajedničkog, općeljudskog entiteta – čovječanstva – kao što su h-s-b-c jezici samo varijacije zajedničkog jezika naroda štokavskog jezičnog područja.
Svu tu gomilu državotvornih bilmeza – i njihovih fanova – koji su na vlast došli ako baš ne silom, a ono voljom intelektualno deficitarnih podanika (termin u osnovi označava čovjeka koji se podvrgava bilo vlasti, bilo svjetonazoru drugih osoba, bez suvišnog zamaranja moždanih vijuga), smjestio je na pravo mjesto Noam Chomsky, odgovarajući na pitanje ima li nešto što bi dodao Deklaraciji. “Chomsky je odgovorio da nema ništa interesantno što bi dodao onome što je već napisano u tekstu Deklaracije o zajedničkom jeziku, koju potpisuje.“
Ladislav Babić
Integralni tekst:
Zašto političari nisu potpisali Deklaraciju o zajedničkom jeziku?
