Kultura

Zašto političari nisu potpisali Deklaraciju o zajedničkom jeziku? (1)

Zaštopolitičari nisu potpisali Deklaraciju o zajedničkom jeziku? (1)

        Nekako su se među narodom,političarima, intelektualcina i lingvistima smirile frustracije i tenzije oko jezikakojim se govori na štokavskom području bivše države (Hrvatska, Srbija, BiH, CrnaGora). Svi govore kako su govorili otkad su živi, lijepo se uzajamno razumiju,gledaju filmove bez titlova s ma koje strane „bivše“ dolazili, pjevaju i plešu uz pjesme izvođača raznih nacionalnosti,ni ne razmišljaju o jeziku kojim pričaju ili na kojem čitaju knjige, časopise itekstove s internetskih portala. Jedino kad ih priupitate kojim to jezikom govore,listom će odgovoriti: hrvatskim, srpskim, bosanskim, crnogorskim, nemareći što „glupavi“ stranci nevide neke bitne razlike među njima, što ih znanost kategorizira samo u varijantezajedničkog, policentričnog jezika, i što

Ljudi sa prostora bivše Jugoslavije, koji žive u inostranstvu, obično zajezik koji se govori u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, kažunaš jezik. Oni osećaju da je to jedan jezik“, Omer Karabeg,

a jedan od najčitanijih hrvatskih pisaca komentiraovako:

Meni je potpuno normalo što Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci, koji živeu inostranstvu, zajednički jezik zovu naš jezik. Na Haškom sudu ga zovu BHS jezik(Bosanski-hrvatski-srpski jezik). Kada sam prije deset godina to prvi put čuo, rekaosam da je BHS naša jezična budućnost. U stvari, to je naša i prošlost, i sadašnjost,i budućnost. Mi ćemo nastaviti govoriti tim jezikom koliko god se oni trudili daga zagade i osakate. Veseli me njegova vitalnost. On se stalno obnavlja i mi sesavršeno razumijemo – koliko god nas uvjeravali kako se naši jezici nepovratno udaljavaju.“,Ante Tomić

        Pretražimo li listupotpisnika prije oko dvije-tri godine objavljene „Deklaracije o zajedničkomjeziku“, koju je potpisalo preko devet hiljada građana širom „bivše naše zajedničke“, uvidjet ćemo kakoju je prihvatilo niz neopterećenih i nemanipuliranih lingvista (čak 92 njih), intelektualaca (389 novinara, 265 pravnika, 37 umjetnika,128 pisaca, 33 slikara, 36 muzičara, 38 glumaca, 15 režisera, 15 povjesničara,317 doktora znanosti i naučnika, 97 magistara, 802 profesora, 264 inženjera,itd; neke atribucije se isprepleću, dan je samo zbirni pregled) i običnih građanakoji su još uspjeli sačuvati zdravi razum, pa ne potrebuju posjetu psihijatrimakao većina njihovih sugrađana iz fragmenata raspadle države. Pritom prvenstvenomislim na korak pred smrt „osviještene“lingviste, koji su nekad pjevali drukčiju pjesmu. Jasno, vladajuća dupeta su sepromijenila, pa se većina prešaltava na novi okus lizaljke. Međutim, zalud ćetemeđu potpisnicima tražiti političare koji drmaju stvarnošću krhotina, njih naprostonema. Odnosno, tek se jedan „zajebant“– našlo se i takvih među potpisnicima, u društvu s najvećim i najpoznatijim lingvistomdanašnjice Noamom Chomskym – šegačio daje političar, no ipak nalazimo i potpis jednoga (od Hrvata tretiranog izdajnikom) koji se deklarirao kao pravnik, moždashvaćajući da je termin političar teška diskvalifikacija – Željka Komšića. O čemu to govori? Odgovor treba tražiti temeljem konstatacije„vlast je slast“, osnovne paradigme kojomse vodi domaća i strana družina političara, zanimanja za koje ne treba baš nikakvastručna sprema jer se oni apriori smatraju kvalificirani za tupljenje narodu, štovećina njega – već prilično tupih mozgova – bespogovorno prihvaća, mada ne bi pripustilapotpunog laika da im popravlja televizor, uvodi struju u novoizgrađenu kuću ilioperira srce. Ne fali samo desnih i ekstremno desnih, ni traga od lijevih i kvazilijevihpolitičara koji bi zdravim razumom javno prihvatili (svjedočeći tome potpisom) navodeo zajedničkom jeziku, kojim razgovaraju unutar državnih atara, ali i s najbližimsusjedima – vidi vraga, bez prevoditelja. Čak se i predstavnici manjina suzdržavajupotpisivanja (Pupovac je podržao Deklaraciju, ali se izvukao od potpisivanjaprimjedbom da „neželi biti teret potpisnicima“), već oštre svoje jezike u raspravi o pismu(ćirilica, latinica) koje s jezikom ima tek toliko veze koliko hoću li svoju izjavusačuvati u obliku prikladnom papiru, magnetofonskoj traci ili memoriji računara.Zato ne fali svekolika drekao Deklaraciji koja je kao atentat na samobitnost„s/h/b/c naroda“, podjednakorazumljivo kao što je „ubojita“ ćirilica „ubijala u Vukovaru“. Zašto je tome tako?

        Nije da kapitalni političkisomovi nemaju – što direktni, što indirektni – stav (dakako, čvrstoća kojegaovisi o razdobljima njegove upotrebljivosti) o zajedničkom jeziku. Evo nekih:

KolindaGrabar Kitarović, predsjednica Hrvatske u odlasku:

“Ja mislim da je ta jedna deklaracijasasvim marginalna stvar o kojoj uopće ne treba raspravljati jer taj nekakav zajedničkijezik bio je politički projekt koji je umro zajedno s bivšom Jugoslavijom i onase više nikada neće ponoviti”

Kao uvijekona je deficitarna s logikom, jer „smrt“države ni na koji logički način ne mora biti povezana sa „smrću“ zajedničkog jezika, osim ako se logika naprosto siluje ilise njome niti ne raspolaže.

Aleksandar Vučić,predsjednik Srbije:

Zato ćemo da čuvamo,branimo i štitimo ono što nam je Vuk ostavio – naš prelepi srpski jezik“

Nema veze što je Vuk Karadžić jezičnu reformu izveo temeljemistočnohercegovačke štokavštine – ijekavice.

BakirIzetbegović, predsjednik SDA:

Bošnjaci su, iako prvotno tokom zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu priznati kao narod,kao šesta buktinja u grbu nove državne zajednice Južnih Slavena, ustavom iz 1945.godine ponovno izgubili svoju konstitutivnost, a potom i pravo na svoj jezik. Tkz.“Novosadski dogovor“ o zajedničkom jeziku iz 1954. godine samo je potvrdio nametnuteustavne promjene. Radna grupa u kojoj su učestvovala i trojica bh. predstavnika,među njima i nobelovac Ivo Andrić, zaključila je da Srbi, Hrvati i Crnogorci govoresrpsko-hrvatskim jezikom. Bošnjaci, s obzirom na to da su po ustavu iz 1945. izgubilikontitutivnost, nisu niti registrirani unutar nove jugoslovenske jezičke stvarnosti.“

Bošnjaci su u Jugoslavijiprvi put, pod nazivom Muslimani, priznatikao narod, i bili su jedan od tri konstitutivna naroda BiH! Usput rečeno, davno prije osnivanja Jugoslavije, tzv. Bečkim književnimdogovorom 1850. godine, usvojena su neka načela za normiranje budućeg zajedničkog jezikatemeljem štokavštine.

MiloĐukanović,predsjednik Crne Gore:

Onsmatra da, ako je Crna Gora nezavisna i ako je svaka od država sasrpsko-hrvatskog govornog područja svoj državni jezik nazvala imenom države, totreba da uradi i Crna Gora.“

Nema sumnje, rukovodi se jakim argumentom: „Kud svi Turci, tu i mali Mujo!“. Ako svišvercaju cigarete, zašto ne bih i ja?! Pametnome dosta.

AndrejPlenković, hrvatski premijer:

“Kako ja to da potpišem? Ko ćetome u Hrvatskoj dati podršku?”

Pišikako govoriš, govori kako pišeš – to ti je najkraći savjet. A tko je daopodršku, vidi listu potpisnika.

NinaObuljen Koržinek, hrvatska ministrica kulture:

“Pitanje zajedničkog jezika je političkakonstrukcija koja je nastala 1945. u zajedničkoj državi, socijalističkojJugoslaviji, a koje nikada nije ni sprovedena u stvarnosti. Nazivan jehrvatsko-srpskim jezikom, ali smo svi u školama učili i pisali hrvatski. Nerazumijem šta je danas cilj jedne ovakve inicijative.”

U hrvatskim školama u svjedodžbe je upisivan je jedan od naziva: hrvatskosrpski, hrvatsko-srpski, hrvatski ilisrpski jezik, a svi smo govorili kako i danas govorimo širom bivše naše.Nije važno ime nego suština, a znanost ne bi bila znanost da i imena nedodjeljuje dosljedno. Eto, tvoje je ime Nina,a i da se zoveš Mirjana, Slavica ili Ljerka – to ništa ne bi promijenilo tvoju suštinu, kao što niproizvoljno imenovanje zajedničkog jezikahrvatskim, srpskim, bosanskim ili crnogorskim ne mijenja njegovu bit. Štoje cilj deklaracije? Obrazovati javnost i ministre koji su u svom obrazovanjupropustili najvažniji dio: raspoznavanje suštine od forme. Krajnja je drskost,još k tome od doktorice društvenih znanosti, naučne spoznaje prozvati „političkom konstrukcijom“ (KGK ga naziva „političkim projektom“). A propos, nije li Hrvatska država politička konstrukcija/projekt, kao i sve državesvijeta? Nijedan prirodni ili društveni zakon ne govori da se ljudi moraju udruživati u države, niti da seone trebaju organizirati u federacije ili konfederacije. Mogli su ostatipovezani na nivou horde ili plemena, a moguće i individualno lutati planetom.Radi se o izboru (ipak je on „zoonpolitikon“ – društvena životinja, biće), a zakon je zakon a ne izbor, madase oni donose izborom. Čak bih rekao da se radi o duboko usađenoj, nesvjesnojtežnji ljudskog roda da udruživanjem realizira svoju iskonsku bit – pripadnostčovječanstvu, a horde, plemena i narodi su samo prijelazne etape na putupraktične realizacije te spoznaje. Eto, mogli bismo pojednostavljeno reći da sunarodi samo varijacije zajedničkog, općeljudskog entiteta – čovječanstva – kaošto su h-s-b-c jezici samo varijacije zajedničkog jezika narodaštokavskog jezičnog područja.

Svu tu gomilu državotvornih bilmeza – i njihovih fanova – koji su na vlast došli ako baš ne silom, a ono voljom intelektualno deficitarnih podanika (termin u osnovi označava čovjeka koji se podvrgava bilo vlasti, bilo svjetonazoru drugih osoba, bez suvišnog zamaranja moždanih vijuga), smjestio je na pravo mjesto Noam Chomsky, odgovarajući na pitanje ima li nešto što bi dodao Deklaraciji. “Chomsky je odgovorio da nema ništa interesantno što bi dodao onome što je već napisano u tekstu Deklaracije o zajedničkom jeziku, koju potpisuje.“

Ladislav Babić

diogenpro.com

Integralni tekst:
Zašto političari nisu potpisali Deklaraciju o zajedničkom jeziku?

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close