Kultura

THE LEGENDS NEVER DIE

Ernest Hemingvej

THE LEGENDS NEVER DIE

HEROES

Ja čujem glas tvoj, tvoj čujem sad ja glas.

 To glupa neka pest oborila je nas,

                                                                                                                   ti pao si i s tobom razdrti su pali

                                                                                                                   djetinjstva našeg bijeli stjegovi.

   Stjegonošo tužni mrtve radosti,

                                                                                                                   tvoj čujem sad ja glas.

                                                                                                                  M. Krleža

Che Guevara

Bilješka o Hemingvejevom romanu Starac i more

Pecati ili biti upecan? Odgovor bi nam mogli dati oni koji su imali buran život. Takav je i nobelovac E. Hemingvej. Preživio je rane od udara granate, tri saobraćajne nesreće, trovanje antraksom, upalu pluća i šumski požar. Preživio je  dva pada aviona, i to u roku od dva dana. Njegovi suvremenici su govorili da je imao više života nego mačka. Kakva dramaturgija od života. Sad bi naš veliki Zuko Džumhur uskliknuo: Hej, hej, Hemingvej.

Svojroman  “Starac i more” napisao je satoliko emocija, nostalgije i topline, da bi ribari sa Kube na toj toplini mogligrijati ruke jedno cijelo stoljeće. U uvodu romana se pripovijeda o bijediribarskog života u tome dijelu svijeta. Život ribara je prije svega – suza. Ali čitajući ovaj roman, mi ćemobrzo uvidjeti da to i ne mora biti tako strašno ukoliko ta suza ostane čista.Čista kao biser. Ovaj roman je, sasvim sigurno, taj biser. Jedan dijamant možetrajati duže od jedne prestonice ili jedne carevine. Uvjeren sam da će i našdijamant Edin Džeko trajati tako dugo. Čovjeku treba otprilike dvije godine dabi naučio govoriti a više od pedeset da bi naučio ćutati. Junak romana “Staraci more” je tu lekciju naučio. Ako umijete čuvati tajne, spremite se zaplovidbu. U luci već čeka brod za Kubu. Kubu, naših snova. Dok vi pakujetekofere, otvaram nasumice knjigu, au: starac je već odavno isplovio na otvorenomore. . .

U jedan mah ustade i pomokri sepreko ivice čamca i pogleda prema zvezdama i prokontrolisa svoj kurs. Sada su napredovali sporije i svetlost iznad Havane beše slabija i onje znao da sada struja skreće prema istoku. Ako više ne budem video tračkesvetlosti nad Havanom, znači onda da idemo dalje prema istoku, razmišljao je.Svjetlost iznad Havane je posljednji svjetionik ljudske civilizacije kojojstari lovac pripada, što će reći da se on otisnuo daleko na pučinu oceana –gdje prestaje moć čovjekovog poretka i ljudske organizacije života. Jedan avion prelete mu visoko iznad glave naputu za Majami i on je ugledao kako njegova senka unese paniku među jatomletećih riba.Iznenada nešto snažno i potmulo lupi u čamac, a udarac golemogrepnog peraja podiže veliki mlaz vode, koji zasu čamac. Riba je izronila napovršinu. “Blistala je na suncu, glava i leđa bijahu joj tamnogrimizni a prugena bokovima sve su se više širile i otkrivale na suncu svijetloljubičastu boju.Kljun joj je bio dug kao palica za bejzbol i šiljat kao rapir”. Samo se trenpokazala starom ribaru i onda ponovo zaroni. Potom iznenada, kao da se igra,izroni sa druge strane čamca snažnim skokom iznad vode. Napravila je elegantanšraub i onda ponovo nestala u dubinama. Nakon skoka, riba je napravila vrtlog iveliki talas koji je sa boka udario u čamac i skoro ga prevrnuo. Bila je toriba iz porodice sabljarki, pola metra duža od starčevog čamca. Počelo je. Ovoje objava rata, pomisli starac. Ocean je sve drugo, samo ne ona Karahasanova“Kuća za umorne”. Uzburkano more, koje je riba svojim skokovima napravila,polako se smirilo. Sada je ostao sam u čamcu, usred oceana. Eh, da mu je sadaotići u toplu kalifornijsku mjesečinu, gdje cvatu naranče i gdje luksuzniKadilaci jure alejama palmi i kaktusa. Pojavili su se i prvi skupocjeni i lijepolakirani Ford Mustanzi koji su simbolizirali taj spoj Divljeg zapada sa novimstilom života . To je bio Ameriken Drim koji smo svi sanjali i Amerika koju smovoljeli. Ima jedna pjesma koju je napisao Sv. Ambrozije (l644. God.) i tojAmerici, ljepotici u koju smo bili zaljubljeni, lijepo pristaje. Ovako ide:

        Od raznih želja premda Ona ohola biva,

        mom očaranom srcu Njen govor je pravi;

        Ona ljubi tek jednog, Ona ljubi uljubavi

        ličnost što je rijetka, i umna iosjetljiva.

Mislio je o velikim ligama, za njegasu to bile Gran Ligas, i on je znao da su Jenkijiiz Njujorka igrali sada protiv Tigrova iz Detrojta. Samo sepouzdaj u Jenkije, mladiću moj, govorio bi. Sjeti se velikog Dimadža. VelikiDimadžo je opet onaj stari. Poveo bih rado u lov i velikog Dimadža. Kažu ja daje njegov otac bio ribar. Možda je bio siromašan kao i mi i možda bi nasrazumio. Starac je živio u maloj ribarskoj kolibi koja je bila sagrađena odžilave kore pupoljka kraljevskih palmi zvanih “Guano”. Na mrkom zidu odpresovanog i isprepletenog lišća žilavog Guana visila je slika svetog Isusovogsrca u boji kao i slika Gospe od Kobre. Između ove dvije slike je ukucan u zidekserčić i prazno izblijedjelo mjesto.Ova znamenja su važna, jer donose sreću.Bez njih bi jaka bura odnijela krov, a možda i cijelu kuću oduvala. Kao da ječitaocu namjerno ostavljeno da odgoneta šta tu nedostaje. Po meni, tu bi seidealno uklopio stih iz pjesme Sunčani Hristos našeg velikog poete Maka, aovako ide:

            Ni život ni smrt ne pripada meni

            Ja sam tek onaj kojije u sjeni

            Onog što u vremenu se

             Ovremeni.

             Ja sam samo onaj štoiz svoje jeseni

             Iz zatoka tvari izte tvarne muke

             U ona daleka sunčanapočivališta

             Pruža ruke.      

Ovi opisi ribarskih kućica nisu plod piščeve mašte jer je kaostravstveni ribar i sam bio dio tog miljea. Hemingvej je posjedovao kolibu ujednom malom ribarskom selu na periferiji Havane. Kolibu, koja je bila sličnaovoj koju opisuje u knjizi. Ne, nije on živio oskudno i siromašno. To je, ipak,ako ne najbolji, onda sigurno jedan od najpopularnijih svjetskih pisaca.Uglavnom gradu Kube, Hemingvej je posjedovao vilu. U toj kući je ugostio punovelikih zvijezda Holivuda. Jedan od njegovih prominentnih gostiju bio je islavni glumac Gregori Pek, koji je i sam u filmu “Mobi Dik” vodio bitku savelikom morskom nemani. “Moby Dick” sam zamišljao kao prokletu, ogromnu, divljubavarsku mega kobasicu koja je otporna na topovsku đulad i harpune: govorio jeautor ovog romana, Herman Melville. Da nebi bilo zabune, ovo nije izjavioHerman Apač nego Herman Melville. ( Herman Apač je dijete njemačkih iseljenika,koje su Apači oteli i koji je među indijancima odrastao. Snimljen je i film:Herman,der Apache-ein Deutscher unter Indianern) Po ovoj Melvillovoj izjavi bi UliHenes, koji ima tvornicu kobasica, bio nekrunisani kralj oceana, karibskipirat. Onda bi lako mogli zamisliti njegov FC Bajern kao krdo slonova, kojejurca po terenu sa velikim kobasicama umjesto surli. Na svu sreću, to nijetako.

U čitavom tom okruženju, daleko na oceanu, u toku lova, starac razmišlja o sportskim takmičenjima, dakle o ljudskim aktivnostima, koje potpuno pripadaju tvorevinama kulture. Civilizacija je mašina za ubijanje i eksploataciju Prirode, na osnovu koje čovjek i dan danas živi, kao što je živio i u pradavna vremena, samo što su tada njegova oruđa bila znatno slabija. Takvim životom, životom naših davnih predaka, koji su lovili isključivo u mjeri koja im je potrebna da prežive, i koji su živjeli unutar sistema ishrane koji je uspostavljen unutar Prirode, takvim dakle, životom, živi i junak ovog romana. U borbi sa velikom ribom, on jede svježu ribu, a sve u cilju preživljavanja i održavanja svog organizma u snazi, kako bi se mogao oduprijeti snazi velike ribe koju je ulovio. Sada smo, od podneva vezani riba i ja. I nikog nema da nam pomogne.Od trenutka kada je ulovio ribu, dakle od trenutka kada je počela njegova borba s ribom, i njegova želja da je savlada, vrijeme kao da se ne mjeri položajem Sunca na nebu, nego snagom i izdržljivošću starca i njegove ribe. Sunce se rađalo treći put otkako se otisnuo na more, i riba je tada počela da kruži. Ukupno vrijeme romana je podređeno njegovoj borbi sa ribom, odnosno njegovom izdržljivošću, koja je dovedena u pitanje, a koja ga održava u životu. Sve dok je u stanju da nadjača ribu, on opstaje u životu, jer dokle ga služi snaga, dotle i traje njegov život. “Moraš nekako izmudrovati da malo odremaš u slučaju da zapliva mirno i ravnomerno. Ako ne odspavaš može ti se pomutiti u glavi.” Čovjekova potreba da spava i sanja, i da na taj način obnavlja snagu, krajnje je kosmičke prirode. Čovjek svakodnevno ima potrebu da obnavlja svoju snagu, i svakodnevno je podvrgnut ovoj svojevrsnoj amneziji, koja otpočinje njegovim tonjenjem u san, kada otpočinje slobodna igra fantazije. Sanjao je o Africi, kada je bio još mlad, i o dugim zlatno-žutim obalama, kao i o bijelim obalama koje bjehu tako svijetle da ih je bilo bolno gledati, i o visokim grebenima i o tamnim velikim brdima. Sada je već svake noći živio na toj obali, i u svojim snovima je slušao hučanje mora i gledao kako čamci urođenika plove po njemu. Mislio je o moru kao o la mar – kako ga ljudi zovu na španskom, kad ga vole. Kao o nečemu što može da uskrati ili pruži veliku milost, i kad je bilo divlje i olujno ono, ipak, nije bilo krivo. Mjesec utiče na njega kao na ženu. Kada neko u ljubavnoj ekstazi padne na koljena pred ljepotom tijela žene, on nije kleknuo pred njenim tijelom nego pred božanskom ljepotom u njenom tijelu. Tamo daleko na pučini mora, iza linije gdje se spajaju nebo i more, ribaru je potreban povoljan raspored zvijezda i puno, puno sreće. Za Galileja je nebo – knjiga u kojoj je zapisana sva filozofija svijeta, razigrana rapsodija i fantazija, poezije i znanja. Za starca je nebo mrijestilište Bogova. Za veliki podvig, on zna, potrebna mu je i milost mora, ali i naklonost Bogova. Ovaj roman, za koji je sam Hemnigvej rekao da bi ga trebalo staviti kao uvod za sve njegove knjige, i nije ništa drugo nego potraga za božanskom ljepotom i bijeg od stvarnosti. Razumljivo, jer se on kao ratni reporter nagledao strahota rata.

Zauvjek prijatelji –Fidel Kastro i nobelovac Ernest Hemingvej

U vrijeme kubanske revolucije on je ostao u ovoj lijepoj zemlji, koja je bila njegova domovina po izboru i gdje je imao svoju kuću. Da li je to bio znak podrške revoluciji i Fidelu? Nije bilo javnih istupa, ali šutnja ponekad kaže više od riječi.Ipak, danas se zna da je on jedne noći, u svojoj  kući na obali, ugostio tri misteriozna gosta. Na glavi su imali beretke sa petokrakama. Te noći, nebo iznad Kube imalo je trudove, jer je na pomolu bilo rađanje novih zvijezda. Upravo taj put do zvijezda je bio tema razgovora. I stari Latini su govorili:  trnovit je put do zvijezda. Domaćin im je predlagao da ga potraže preko čarobne ljepote snjegova Kilimandžara o kojoj je napisao knjigu. Uostalom, sve je bolje nego gorjeti u paklu rata. Veliki pisac im je savjetovao: „ Nemoj nikada misliti na rat, ma koliko potreban bio, ma koliko opravdan bio, on je zločin. I zato nikada ne pitaj, kome zvona zvone? Tebi zvone“. Dvojica njegovih gostiju mu nisu povjerovali nego su još čvršće stegli oružje u rukama. Treći jeste. Oprostili su se i ovaj TRIO FANTASTIKUS se izgubio u noćnoj tmini. U cijelom kvartu je vrvilo od obezbjeđenja i tjelohranitelja. Radilo se o nekim ekstremno važnim posjetiocima. Jedan od njih je imao na glavi šešir koji je od domaćina dobio na poklon. Do zadnjeg trena života on taj šešir nije skidao s glave i navodno su ga sahranili skupa sa njim, kao što su malteški vitezovi sahranjivani skupa sa svojim mačem. „Visoka stabla, oborit će munje“, govori jedna narodna. Tako je i bilo. Imao je svega 27 godina kada su ga ispratili kao heroja. Ta rana i danas boli ali će sjećanje na njega ostati da živi, jer: the legends never die. Danas se zna da su ta tri tajanstvena gosta u Hemingvejevoj kući bili Fidel, Če Gevara i onaj bradonja  pod šeširom. Bradonja  je van granica Kube bio potpuno anoniman. To nije bio treći čovjek iz istoimenog kultnog filma, za kojeg se kasnije ispostavilo da je Orson Vels.To nije ni Bili Kid kako je, u šali, Emir Kusturica nazvao najprominentnijeg Sarajevskog Šeširdžiju.

Trojicaveličanstvenih: komandant Kamilo, Fidel Kastro i Če Gevara

Taj bradonja sašeširom je bio komandant Kamilo (Camilo Cienfuegos) – kubanski heroj revolucijei legenda. Sa osmjehom mladog Jack Nicholsona, širio jevedrinu i optimizam. Ako su Fidel i Če simbolizirali veliko i hrabro srce kubanskognaroda onda je komandant Kamilo bio simbol njegove duše. To je bilo vrijemekada se mnogo pucalo, strasno voljelo i puno patilo. Teško smo preboljeliodlazak velikih kubanskih heroja. Metak koji je usmrtio Če Gevaru prostrelio jei naša srca. Nakon likvidacije u njegovom ruksaku je, pored ostalog, pronađenai knjiga poezije čileanskog nobelovca Pabla Nerude. Možda je bila dovoljna jošsamo jedna knjiga poezije pa da umjesto pancira zaustavi taj smrtonosni kuršum.U tako opasnu avanturu ja ne bih krenuo bez zbirke pozije peruanskog pjesnikaCaesara Valleja. Evo par stihova iz njegove pjesme „Crni vjesnici“:

Postoje udarci uživotu … ne znam!

Udarci božije mržnje:kao da pri susretu s njima

skroviti talog patnjenajednom sune

odnekud iz duše … neznam.

Malo ih je, ali ih ima… Načinju mračne

brazde na najdivljijemlicu i najsnažnijim leđima.

Možda su to pištoljibarbarskih Atila,

ili crni vjesnici štoSmrt nam ih šalje.

Postoje udarci uživotu … tako snažni. Ne znam!

Harizmatična pojava ČeGevare plijeni i osvaja. Čak su i sami novinari magazina „TIME“ nakon intervjuasa 31- godišnjim revolucionarom (1960) zaključili da Che Guevara posjeduje „osmijeh slatke melankolije koji na mnoge žene djeluje razarajuće“. Njegovpomalo neuredan stil, ekscentričnost i stav oduzimali su ženama dah. On je bezsumnje bio originalna verzija boemskog looka Johnny Deepa.

Kuba mi je potrebna dabih mogao pisati, sa ponosom govori Leonardo Padura, ugledni kubanski pisac.Herojima sa Kube bila je potrebna da bi mogli slobodno disati. Vrijedilo seboriti za tu slobodu. Fidel Kastro je nedavno, zauvijek, otplovio na druguobalu. Njegova posljednja želja je bila da se na Kubi ništa ne zove njegovimimenom. Možda je tako sročena Oporuka ujedno i priznanje da je svako rješenjebilo bolje od rata i izolacije. Jer danas, šest decenija poslije toga sukoba,koji je otpočeo u zaljevu Svinja na Kubi, nikom nije jasno zbog čega sugospodari rata i mira tada doveli Svijet na ivicu nuklearne kataklizme. Ono štose može sa sigurnošću ustvrditi je to da su ondašnji vladari Svijeta pronašliprikladno mjesto za konflikt, a to je bio taj nesretni zaljev Svinja na Kubi.Utim burnim vremenima, najpopularnijem američkom piscu koji se sticajemokolnosti našao u uzavrelom kotlu, nije bilo lako.

Do starog ribara ovarevolucionarna gibanja nisu dopirala. To je priča iz nekog drugog filma. Zastarca i njegov san o ulovu velike ribe nikakav magični šešir nije od pomoći.Ovolika morska  neman sa kojom vodiiscrpljujuću borbu ne lovi se iz šešira pomoću magije nego iz mora. Svoju šansuon vidi u dobroj kalkulaciji i strategiji. U ribolovu strategija je prije svega,čekanje. Strpljivo i dugo čekanje. U tome se krije ljepota i draž. Čekanje jeponekad strašno. Za Dostojevskog je čekanje na kaznu teže i od kazne same. Kodzaljubljenih isto kao u ribolovu, ona je lijepa i uzbudljiva. Tako pjesnikinjaD. Maksimović u  svojoj pjesmi „Strepnja“ kaže: „Ne, nemoj mi prići, hoću izdaleka da želim i volim oka tvoja dva. Jer, sreća je lijepa samo dok se čeka,dok od sebe samo nagovještaj da.“ Veliki Dimađo, njegov idol, isto je čekaodugo. Do bola dugo, sve dok se na njegovu udicu nije upecala morska sirena,fatalna blondina, filmska diva M. Monro. Strpljivo čekanje mu se isplatilo, jero njoj su sanjali i na nju su čekali mnogi. I stari ribar je bio naoružanstrpljenjem. Za njega je život plovidba između dvije obale. Bilo da je san ilijava starac je uvijek plovio po onoj tankoj liniji koja spaja more i nebo. Da bibio potpuno spreman za posljednji čin svoje životne drame, potrebna mu je jednavelika pobjeda. Jedan veliki ulov, kako bi mogao životnu pozornicu napustititrijumfalno.

Starac jena kraju savladao tu veliku ribu, upotrijebivši posljednje ostatke svoje snage. Mii ne znamo koliko snage i kakve sve mogućnosti krije u sebi svako živostvorenje. I ne slutimo šta sve umijemo. Budemo i prođemo, a ne saznamo šta smosve mogli biti i kakvim smo podvizima bili dorasli. To se otkriva u samovelikim i izuzetnim trenucima kao što je ovaj trijumf starog ribara. Ni autorove knjige nije ostao praznih ruku. Za roman “Starac i more” Hemingvej je dobioNobelovu nagradu, koju je posvetio narodu Kube. Danas, šest decenija poslije,na Kubi jedva da se šta promjenilo. Vrijeme kao da je stalo. Po ulicama se isada voze old tajmeri. Majstorski renovirani i lijepo lakirani, cakle se ipresijavaju na suncu kao patkova glava. Sve je isto kao nekad. Nad tihom lukommalog ribarskog sela, pao je prvi suton. Ribari, kao i obično, vrše poslednjepripreme da isplove. Noć je prohladna, a po vedrom nebu je razasuto bezbroj zvijezda.Žmirkaju preplašeno. Malene su i žute kao pilići. To su one iste zvijezde,pomoću kojih je stari ribar pronašao kurs da sa svojom barkom otplovi, pravo uvječnost.

Autor: Marko Raguž

Kuba – Havana

Nathalie Cardone – KOMADANTE ČE GEVARA (Do konačne pobede)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close