INTERVJU / Zanin Berbić: “Sevdalinka Je Moja Najveća Životna Fascinacija”
Zanin Berbić je bh. interpretator sevdalinki rođen 2. marta 1996. godine u Gradačcu. Završio je Srednju muzičku školu u Zenici, a trenutno studira etnomuzikologiju na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Sin je poznatog sevdalije Senada Sojke Berbića, a poznat je i kao jedan od najboljih sazlija u našoj zemlji.
U moru žanrova klasične muzike i muzike pop kulture, zašto ste izabrali studirati baš etnomuzikologiju?
Od 2003. godine, kad sam imao prvi nastup, pažnja mi je bila usmjerena isključivo ka bosanskoj gradskoj pjesmi sevdalinci. Tih prvih dana su me mnogi karakterizirali i kao čudo od djeteta, jer pored sevdalinke nisam želio ništa drugo pjevati. Kasnije, pohađajući Srednju muzičku školu u Zenici, shvatio sam da moji afiniteti prema sevdalinci nisu samo izvođačkog nego i istraživačkog karaktera. Tako da sam svoju želju da upišem Odsjek etnomuzikologije rekao svojoj profesorici Historije muzike i klavira, Emi Stojanović, koja je to podržala te me u četvrtom razredu za to intenzivno i pripremala. Drugi razlog bi bio taj što su narod i sve ono što je narodno, tj. tradicijsko, oduvijek bili moja najveća životna fascinacija. Starinske kuće, avlije, različiti predmeti kojima su se naši preci koristili, te njihovi običaji, uvijek su privlačili moju pažnju. Općenito, sve što je staro mi je zanimljivo (uži krug mojih prijatelja zna da su moja druga najveća ljubav, pored sevdalinke, stari automobili, naročito Zastava 750 poznatija kao fićo). Pošto je etnomuzikologija, grubo rečeno, nauka o narodnoj muzici, takav izbor studija se za mene ispostavio sasvim logičan.
Da li je danas izvorna sevdalinka ugrožena?
To pitanje je veoma složeno, te se o njemu može govoriti u užem i u širem kontekstu. Odgovor u širem smislu bi svakako bio da nije ugrožena. Naprotiv, veoma je uspješna. Ako posmatrate medije, naročito posljednjih desetak godina, neće vam biti teško zapaziti da sevdaha ima „na svakom koraku“. Mnoštvo je izvođača koji se hvataju u koštac s tim pjevanjem. Dakle, ne govorim o kvalitetu izvođenja nego o kvantitetu u smislu zastupljenosti. Izvođači skloni eksperimentalističkom pristupu, u posljednjih deset ili petnaest godina, naročito su doprinijeli njenoj popularizaciji. Činjenica je da su se za sevdah, posredstvom izvođača tzv. „obrada“, zainteresirali mnogi ljudi, od kojih većina do tada nije uopće imala dodira s ovim vidom stvaralaštva. To je velika stvar. Dakle, što se tiče budućnosti pjesme sevdalinke u širem smislu, ona je blistava. O njenoj ugroženosti u užem smislu bi se moglo intenzivnije govoriti. Činjenica je da je ugrožen stil izvođenja. Kad kažem stil, ne mislim na aranžmane na koje smo navikli slušajući doajene, soliste Radija Sarajeva. Prvenstveno mislim na taj specifičan način interpretacije, melizmatičko ukrašavanje izrazito „bosansko-meraklijsko“ i na sve ostale elemente stila. Malo je danas onih koji će tu pjesmu otpjevati onako po „starinski“, kako se ona u prošlosti izvodila. Ugrožen je mahom i repertoar. Malo je onih koji će „zaroviti“ u neku knjigu s ciljem da nauče pokoju staru pjesmu. Današnji sevdalijski repertoar većine pjevača mahom se sastoji od pjesama koje su već ispjevali stariji pjevači ili od pjesama pisanih u duhu sevdalinke. Pri tome, vrlo se često dešava da se izvode pogrešni ili samoinicijativno korigirani tekstovi. Možda će neki reći da je „starinsko pjevanje“ današnjoj publici dosadno. Međutim, ja sam kroz svoje iskustvo dokazao da i najravnija sazlijska sevdalinka može biti odlično prihvaćena kod publike, kad se donese iskrenom emocijom. Sve što sam rekao se svodi na činjenicu da je danas mnogo pjevača, ali je malo onih koji umiju ispričati priču.
Smatrate li da se modernim aranžmanima sevdalinka „skrnavi“ ili je to pozitivna stvar koja doprinosi promociji tradicionalnih pjesama?
U narednom izdanju studentskog časopisa Muzičke akademije u Sarajevu, Modus Musicus, bit će objavljen moj članak pod nazivom Sevdalinka između konzervatizma i eksperimentalizma. U njemu sam iznio neka od svojih razmišljanja o problemima modernog života sevdalinke, dotičući se i pitanja koje ste mi upravo postavili. Cilj je svakako bio ukazati da se „pravi put“, kojim bi trebalo ići izvođenje sevdalinke u 21. stoljeću, upravo nalazi između dvije, naslovom istaknute krajnosti. „Eksperimentalisti“, tj. izvođači obrada, mnogo su doprinijeli popularizaciji sevdalinke, no pravo sevdalijsko pjevanje se danas rijetko čuje.
Iako ste poznati kao muzičar koji obrađuje sevdalinke, je li moguće praviti autorsku muziku ugledajući se na prethodno navedenu vrstu usmene lirske pjesme?
Kao što ste rekli, sevdalinka pripada domenu usmenosti, što automatski podrazumijeva da ju je nemoguće „pisati“. Ne može se pisati nešto što ne nastaje pisanjem nego procesom usmeno-pjesničke tvorbe, ali se svakako može pisati nešto što se svojim stilskim elementima naslanja na usmenu tvorbu. Takvih pjesama ima mnoštvo. Njih se grubo svrstava u domen sevdalinke, iako svojim načinom nastanka, a u većini slučajeva i muzičko-stilskim karakteristikama, to nisu. Mislim da je i ta grubost jedan od čimbenika koji negativno utječu na opću svijest o sevdalinki, jer se danas skoro pa i ne razlikuje šta je, s jedne strane „prava pjesma“ (istinsko blago našeg naroda, nastala usmenim putem, oblikovana od strane niza neznanih pjevača, svirača, nadarenih pojedinaca), a s druge strane komponirana pjesma (nastala od strane jednog čovjeka, te se izvodi upravo onako kako je on to zamislio). Priča o komponiranoj pjesmi je, meni lično, mnogo zanimljiva kad je riječ o Jozi Penavi koji se istinski radovao kad neko za njegovu pjesmu kaže da je „narodna“ (ne znajući da je autor te pjesme upravo Jozo). Međutim, prestaje mi biti zanimljiva u većini drugih slučajeva, kad nestane ljubavi prema pjesmi, te se u sve to upetlja novac i želja za vlastitom promocijom.
Zanin Berbić u tradicionalnoj nošnji
Jasno je da ste raritet na današnjoj muzičkoj sceni i nameće se pitanje da li omladina posvećuje dovoljno pažnje tradicionalnim muzičkim žanrovima?
Kao što sam već i rekao, zainteresiranih za sevdalinku ima mnogo, a vrijeme će pokazati kojim putem će sve to ići.
Da li je danas nazadno i retrogradno biti tradicionalan? Govorim uopćeno za kulturu i cjelokupno društvo.
Biti tradicionalan ne predstavlja problem. Problem se javlja kad čovjek postane ekstremno konzervativan i isključiv u svemu, pa i u tome. Mislim da se sve svodi na to da, bilo čime da se bavite, potrebno je biti iskren, pošten, posvećen i to raditi s ljubavlju.
Da li je moguće danas živjeti baveći se sevdalinkom?
Živjeti od sevdalinke se može. Naravno, na tržištu mnogo bolje prolaze izvođači komercijalne muzike te su danas rijetki oni koji su se pjevajući samo sevdah „obogatili“. Ja sam veoma sretan što sam jedan od rijetkih koji uspijevaju pjevati isključivo sevdah, te od toga i pristojno živjeti.
Pošto na internetskim stranicama za reprodukciju video i audio sadržaja kruže snimci Vaših nastupa, možemo li u bližoj budućnosti očekivati kompilaciju sevdalinki u Vašem aranžmanu ili možda izdanje s autorskim pjesmama?
U pripremi je jedno izdanje sazlijskih pjesama u mojoj interpretaciji, ali o detaljima ne bih još.
Je li bilo teško savladati vještinu sviranja saza i od koga ste učili?
Saz je vrlo zanimljiv instrument, te ga je mnogo lakše i savladati i svirati nego većinu ostalih. Potrebno je samo osjetiti i poznavati stil izvođenja, a tehnika se stekne vremenom i vježbom. Ja sam prvenstveno samouk, te sam znanje mahom usvajao sa snimaka starijih sazlija.
Hvala Vam!
Hvala vama što ste mi dali priliku da govorim o našoj sevdalinci.
metafora.ba
Autor: Mirza Abaz
Mirza Abaz rođen je u mjesecu septembru 1996. godine u Sarajevu. Studira bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnosti naroda BiH na sarajevskom Filozofskom fakultetu. Od malih nogu pokazuje interes za jezik i književnost i nije iznenađenje što je počeo filologiju i profesionalno izučavati. Do ovog trenutka bio je vanjski saradnik i glavni urednik nekoliko web portala, a svoje tekstove objavljivao je i u printanim časopisima.
