Kultura

Psihologija zla

Simon Baron-Cohen drži da razumijevanje zla pretpostavlja njegovo izmještanje iz religijskog u svijet znanosti

Zlo očarava i uznemiruje.

Užas je njegova neverbalna refleksija, izraz na licu onog neizrecivog, slika tupe nijemosti čovjeka slomljena i onesposobljenog da drukčije p(r)okaže i amortizira silu koja ga je pogodila i slomila. Prišivanje različitih atribucija, kao oblik dijagnosticiranja prirode zla, moglo bi se odvijati unedogled a da se ni za jotu ne približimo njegovu razumijevanju.

Filozofija, religija, umjetnost … svojim su jezikom i pratećim izražajnim sredstvima pristupali fenomenu zla na način da su više dočaravali našu opčinjenost njime nego što su uspijevali objasniti ga i omogućiti nam njegovo razumijevanje.

Zlo je (postalo) banalno u mjeri da je banalizirana sama tvrdnja o banalnosti.

Simon Baron-Cohen (direktor Autism Research Centre-a, Cambridge University) drži da razumijevanje zla pretpostavlja njegovo izmještanje iz religijskog u svijet znanosti. (Religijski koncept zla ne nudi objašnjenje.) Ovo znači najprije da termin zlo, koji nema “eksplanatornu moć”, moramo zamijeniti terminom kojeg je moguće mjeriti, objasniti, razumjeti… dakle, zamijeniti ga terminom “empatija”. Znanstveni pristup – banalizirajmo stvar akademski do kraja – uključuje postupke mjerenja faktora koji determiniraju empatiju, znanstveni instrumentarij: metode, tehnike, mjerne instrumente, skale, koeficijente, terminologiju… Na liniji takvoga pristupa empatija je dvostrano usmjerena pažnja: istodobno uzimanje u obzir ne samo vlastitih nego misli, osjećanja, interesa – slike svijeta – onog drugog, razumijevanje njegovih osjećanja i reagiranje uživljavanjem. Dakle, empatija uključuje prepoznavanje i (djelatan) odgovor. Svatko od nas, a vezano za individualne razlike, nalazi se na određenoj točki skale empatije: od najviše do najniže točke, od negativnoga do pozitivnog ekstrema.

S obzirom da autora interesira ono što je negativno u vezi s empatijom, njeno odsustvo kao potencijalni okidač surovih akcija, radnji kolokvijalno označenih kao zlo, on istražuje iščezavanje empatije i kao prolaznog i kao (relativno) trajnog stanja.

Psihologija zla (Zero Degrees of Empathy – A new theory of human cruelty) knjiga je o surovosti čovjekovih postupaka, pokušaj zasnivanja (nove) teorije ljudske surovosti i znanstvenog utemeljenja razumijevanja zla kao odsustva empatije, surovog postupanja kao želje da drugi pati, prostog zanemarivanja osjećaja drugog, u konačnici – pretvaranje drugog u objekt. Propitivanje prirode ljudske surovosti, spuštanje u samo srce tame zla, proteže se u ovoj knjizi sve do pitanja o samoj ljudskoj prirodi.

Jesmo li svi sposobni za ubojstvo?

Držeći se postavki Cohenove teorije, ne bismo svi a priori trebali pasti u bed; njegova istraživanja i zdrav razum kažu nam da su za surovost sposobni samo oni čija je empatija snižena, kod kojih je – trajno ili privremeno – pogođen neuralni empatički krug u mozgu, bilo zbog gena, ranog zanemarivanja ili trenutnog zdravstvenog stanja. Većina ljudi nije sposobna za ubojstvo zbog toga što imaju prosječnu ili iznadprosječnu empatiju.

U središtu Cohenova interesa upravo je utvrđivanje genetske baze empatije – prepoznavanje gena koji utječu na procese u neuralnom krugu empatije, a koji u interakciji s okolinskim faktorima pobuđuju agresivno ponašanje.

Ključno je pitanje ove teorije: da li nulti negativni tip empatije objašnjava ljudsku surovost?

Znanstvena, neurološka istraživanja – drži se autor strukovnoga verifikacijskog koda – potvrdila su činjenicu da je u trenutku počinjenja surova djela – fizičkog ili psihičkog – neuralni krug empatije bio “ugašen”. Što je tome uzrok: genski nedostaci (Jozef Fricl je “rođen da siluje”) ili sredinski faktori (Jozefa Fricla mater je zlostavljala u djetinjstvu) poput ranog zanemarivanja i zlostavljanja koji iscrpljuju “unutarnji ćup zlata” – emotivni potencijal čije osiromašenje potkopava samopouzdanje u kasnijoj dobi i onesposobljava nas da uspostavimo obrasce trajne vezanosti i povjerenja s drugima. Dakle, za počiniti surova djela nužno je da je empatija snižena (ugašena, isključena…). A empatija iščezava kao posljedica određenih, prolaznih “destruktivnih emocija”, ali i “trajnijih psiholoških osobina”, zbog čega se, posljedično, može prihvatiti (i) kao kulturalna činjenica: stres, zlostavljanje, zapostavljanje u ranom djetinjstvu … Stres izaziva reakciju amigdale, ona aktivira hipotalamus, koji podstiče hipofizu da luči hormon ACTH, koji se krvlju prenosi iz mozga do nadbubrežne žlijezde, gdje se pokreće otpuštanje drugog hormona – kortizola (hormon stresa)…

Fenomenu empatije kao biološko-psihološkoj činjenici i analitičkoj jedinici za razumijevanje prirode zla (ljudske surovosti), Simon Baron-Cohen pridaje izuzetno veliku važnost. Konceptom empatije dovodi u pitanje i postignuća psihijatrije pred koju postavlja zadaću ponovnog promišljanja i uključivanja dijagnostičke kategorije “poremećaj empatije” u priručnike mentalnih bolesti, ali i gotovo nestvarnu terapijsku moć koju može imati kao jedan od najvrjednijih resursa na svijetu: odhumanizacije najokorjelijih zločinaca do jedinog načina pomirbe Arapa i Židova.

U osvrtu Buđenje empatije, akademikpok. Dušan Kecmanović pisao je da je ovakav Cohenov pristup jednostran u toj mjeri da dovodi u pitanje i sam njegov koncept zla. Nastojanjem da u prvi plan postavi i istraži ono što je, po njemu, zanemarivano – biološke i psihološke faktore – Cohen je, po Kecmanoviću, otišao u drugu krajnost: isključio je, ili ih tek usput spomenuo, socijalne i političke korjene zla – rat, primjerice.

Pokidane veze među ljudima jedva da je moguće ponovno uspostaviti tehnikama igranja uloga ili uštrcavanjem oksitocina u nos.

Dodatak: Simon Baron-Cohen u Bosni

Sjedio sam u obnovljenoj crkvi sv. Marije u sklopu Multimedijalnoga kulturnog centra u srednjevjekovnoj jezgri Grada prošle godine. Dva čovjeka izašla su na pozornicu.

Prvi je rekao: “Ja sam Ahmet i ja sam Bošnjak. Moj sin poginuo je u bošnjačko-hrvatskom sukobu, ubio ga je hrvatski metak. Dolazim da vam svima poželim sretne blagdane.”

Onda je drugi čovjek rekao: “Ja sam Matija i ja sam Hrvat. Moj sin također je poginuo u bošnjačko-hrvatskom sukobu, ubila ga je eksplozivna naprava koju je bacio bošnjački tinejdžer u selu kroz koje je prolazila hrvatska vojska. Dolazim da vam svima poželim selam alejkum.”

Bio sam šokiran: to su bila dva oca, s različitih političkih strana, ujedinjeni svojom tugom, prihvatajući sada jezik jedan drugog. Kako su se upoznali? Matija je prihvatio priliku koju mu je nudila dobrotvorna udruga Otvorene ruke roditelja, koja je Bošnjacima i Hrvatima nudila da besplatno pozovu jedni druge kući da izraze svoju empatiju roditeljima koji su izgubili djecu s druge strane linije podijeljenoga Grada. Ahmet je opisao kako je bio kod kuće onaj dan kada je zazvonio telefon. Bio je to Matija, tada stranac u Gradu, koji je učinio prvi hrabri korak. Obojica su otvoreno plakala preko telefona. Nijedan od njih dvojice nikada nije upoznao niti pričao s nekim iz druge zajednice, ali su obojica rekli da znaju kroz šta ovaj drugi prolazi.

Matija je rekao Ahmetu: “Mi smo isti: obojica smo izgubili sinove. Tvoj bol je moj bol.” Ahmet je odgovorio: “Ova patnja mora se okončati prije nego što bude više očeva kao što smo ti i ja, koji su spoznali užasan bol zbog gubitka sina.”

Dvojica očeva sada idu po federalnim crkvama i džamijama, podižući svjesnost za potrebu za empatijom i skupljajući priloge za dobrotvorne svrhe. Naravno, ovo je samo mali korak, ali svaka kap empatije zalijeva cvijet mira.

Autor: Zoran Ljubičić

Prometej.ba

Foto:
(Simon Baron-Cohen, CLIO, Beograd, 2012.)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close