KolumnePolitikaRegion

Triput mjeri, jednom sijeci!

Autor: Ladislav Babić

Triput mjeri, jednom sijeci!

        Za otprilike mjesec dana u Hrvatskoj slijede predsjednički izbori. „Takmiči“ se desetak potencijalnih kandidata, koji doduše – do pisanja ovog teksta – još nisu skupili deset hiljada potpisa, kako bi im kandidatura bila pravovaljana. Bez obzira na ograničene ovlasti budućeg predsjednika (koji, doduše, nije ograničen lagati čim zine, poput sadašnje predsjednice kojoj je to prirodna potreba korelativno vezana s uzimanjem zraka), jedno se može konstatirati. U državi se ama baš ništa neće promijeniti, osim eventualnog jačanja dosadašnjeg desničarenja, ili jalovog odmaka „milimetar“ u lijevo. Uostalom, za promjene su ionako mjerodavniji parlamentarni izbori. Pogleda li se podrška kandidatima, prema istraživanjima agencije „Promocija plus“ (ukoliko im se može vjerovati), mjesec dana prije „dana D“ rejting četvorice najbolje plasiranih kandidata izgleda ovako:

Kolinda Grabar-Kitarović – 28,9%

Zoran Milanović – 26,4%

Miroslav Škoro – 17,6 %

Mislav Kolakušić – 12,1%

Istraživanja potencijalnih odnosa dva kandidata koji ulaze u drugi krug (jer se čini da u prvom krugu nitko nema dovoljan broj glasova za pobjedu), u svim opcijama pokazuju pobjedu trenutno prve državne lažljivice, ali bome i pojca ublaženih thompsonovskih pjesmuljaka, nad kvazilijevim kandidatom SDP-a, Zoranom Milanovićem. I površni pogled na rezultate istraživanja jasno pokazuje da desnica u ovoj vukojebini ima golemu prednost (ukupno 58.6% glasova, naspram Milanovićevih 26.4%) nad kvazilijevim kandidatom, što jasno govori da je država desno orijentirana, o čemu nema spora. Ne ulazeći u dublje analize svjetonazora kandidata (predizborna obećanja su im ionako „na vrbi svirala“, jer ili izlaze iz domena predsjedničkih prerogativa, ili su naprosto mamac za hvatanje „girica“, što će reći prosječnog glasača), s obzirom da su mozgovi većine ionako zaštićeni neprobojnom barijerom ka dubljim analizama, slijedeća slika dovoljno ilustrira njihov Weltanschauung:

Uostalom, nisam ja predsjednički kandidat da bih se biračima obraćao biranijim riječima od idiotskih slogana kojima to čine kreature sa slike.

        Naivni „ljevičari“ će odmah graknuti o uvrštavanju Milanovića među slikom jasno atribuirane kandidate, ali stvar je posve jasna. Zoran Milanović je od ljevice toliko udaljen koliko i njegova stranka koja ga predlaže za kandidata – svjetlosnim godinama! Stranka za koju su mnogi smatrali da je mnogo demokratičniji sljednik SKJ (a takvom se predstavljala u jagmi za imovinom SKH!), odavno je samo ublažena nacionalistička replika „stranke opasnih namjera“, kako ju je prepoznao Račan, što ga nimalo nije sprečavalo da se prilagodi političkom interijeru koji je ona državi nametnula. Tako je njegova istinita i mnogo puta dokazana opaska, ostala samo floskula koju će generacije ponavljati, uvjerene da su lijevo, i da značenje ove sintagme iole dira rečenu stranku. Milanović je naprosto samo karijerist koji se zbog preuzimanja vlasti dodvorava desnici, što se moglo u izgubljenim izborima za premijersku fotelju i smatrati njegovom pogreškom, ali on i sada dokazuje da o pogreški nema ni govora. Čovjek koji se hvali ustaškim precima, koji negira značenje crvene petokrake – na ponešto drukčiji način no ranije se dodvoravajući desnim biračima – nije negoli i sam desničar, ‘ajde budimo blaži, pa ga etiketirajmo prilagodljivim neoliberalom koji s demokratskim socijalizmom, ali ni sa socijaldemokracijom blage veze nema. Ono što je jadno, a što dobro karakterizira njegovu promotorsku stranku, je da ona šuti na takve izljeve desničarenja, valjda u skladu sa sloganom njegove izborne kampanje smatrajući da je sve to „Normalno“!

        Nacionalizam i kapitalizam su doboko infiltrirani u neotporne mozgove većine građana, pa sumnjam da i većina štrajkajućuh prosvjetara, ranije štrajkajućih liječnika, medicinskih sestara, penzionera koji su se izborili za referendum i sličnih stotina tisuća glasača, iole sluti da i sami naprosto spadaju u radničku klasu, percepcija koja im se načisto gadi jer se uobraženo smatraju izdvojenim od nje, višim „stališem“, čim ne nose plave ovratnike! Ali, protiv koga li onda oni štrajkaju ako ne protiv kapitalističkih gazdi, protiv najvećeg kapitaliste koji drži ljestve i osigurava status vladajćim ekonomskim elitama – države, odnosno njene vrhuške?! Države koja im kao kapitalistički gazda određuje plaće, koeficijente, mirovine i ina davanja, muzući (eksploatirajući) ih kako to samo kapital umije. Od svih izbornih kandidata, najvjerodostojnija je (ranije spomenuta četvorka ni ne pomišlja da ispuni svoja obećanja nakon hvatanja svojih glasača na udicu) žena, doktorica znanosti, prepuna teorijskih radova kojima daje jasni uvid u situaciju, antinacionalistička, antifašistička i proradnička kandidatkinja Radničke fronte (RF), Katarina Peović, (1, 2) – koja nema ni minimalne šanse dohvatiti poziciju predsjednice države, s koje ionako ni ne bi mogla puno učiniti, ali bi dala pozitivni signal ljudima koji bez iskorištavanja tuđega, žive od vlastitog rada. Naprosto, društvo za tako nešto nije sazrelo, ono je još u periodu svoje maloljetnosti, kad im je glasanje prije nezasluženo dodijeljena privilegija, negoli ljudsko pravo. I u nje, ne ulazeći u duboke analize, također ćemo samo slikom ilustrirati kandidaturu:

        Sami izbori nisu toliko važni zbog kandidata, koliko zarad svrstavanja glasača na jednu od dvije jedino moguće strane: antEfašističku ili antifašističku, da ne ulazim u šira politička određenja kandidata i njihovih birača. Napose se treba čuvati medijskih obmana, koje se ionako već ostvaruju preferiranjem izvještavanja o najbolje rangiranim kandidatima, ostale spominjući tek marginalno. Kako će potom najširi krug birača biti upoznat s njihovim izbornim programima? Primjerice, u najnovijem izvještaju, HRT čak izostavlja rejting kandidatkinje RF. Ma kako on mali bio, strah od upoznavanja javnosti s lijevom kandidatkinjom je evidentan. To je hrvatska „demokracija“ prakticirana na državnoj televiziji.

Kako odaberete, takva će vam biti i država, a onda krivite sebe same.

        Zašto je moje predstavljanje svjetonazora kandidata svedeno na njihov odnos spram fašizma/antifašizma a ne na ekonomski, odnosno socijalni dio njihovih izbornih programa. Iz jednostavnog razloga. Svaka se „kuća“ gradi od temelja, a oni moraju odražavati humanističke vrijednosti, u nedostatku kojih će se zgradurina kad-tad urušiti – prvo moralno (što već jeste), a potom moguće i u cjelini. Povijesno iskustvo je antifašizam uklopilo u sklop neophodnih ljudskih vrijednosti koje su oblikovale suvremenu civilizaciju, kakva jeste da jeste. Da je Führer dobio rat, moguće je pretpostaviti da bi „čista rasa“ ekonomski uznapredovala, što je nikako ne bi učinilo ljudskijom, ni u očima pravih ljudi, niti u očima „boga“. Ekonomski siromašno društvo može pokazivati napredne znakove ljudskosti, bez obzira na standard kojim raspolaže. Drugim riječima, društvo zaista može napredovati u svim sferama, ako kao svoje aksiome usvoji humanističke norme ponašanja i slijedi humane kategorije, kakva antifašizam i jeste. Sve ostalo je tada samo pozitivna nadogradnja ispravno odabranih društvenih normi, baš kao što i neka znanstvena teorija napreduje samo kad počiva na skupu valjanih aksioma. Ako kandidati ne njeguju antifašizam, samim time spadaju u ljudski šljam koji sebe nudi biračima nesposobnima da ga prepoznaju. S njima se onda više nema o čemu raspravljati. Bez obzira koga dresurom preparirani narod izabrao na predsjedničkim i idućim parlamentarnim izborima, potrebno je kandidate i stranke koje ne održe svoja izborna obećanja (uključujući i RF te njenu kadidatkinju, u SF okolnostima njezina izbora) zgaziti do tla – što je već davno trebalo učiniti – kako se nikad više ne bi digli, sem kao marginalne stranke i ličnosti kakve postoje u svakom sistemu. Lično ću birati kandidatkinju RF, svijestan njenih nikakvih šansi, ali ne mogu si dozvoliti da manje zlo percipiram kao dobro! Zlo je samo zlo, bilo ono veće ili manje, a vlastiti ljudski dignitet mi je važniji od uređenja ma koje države. Uvjeren sam da će tek manjina glasača shvatiti, da su od izbora pred glasačkom kutijom beskrajno važniji oni koje su održali u sebi, prije izlaska na glasanje. Pa, kao što rekoh u naslovu, „triput mjeri, jednom sijeci“ (to naročito zapamtite za parlamentarne izbore, jer za promjenu sustava ka samoupravnom još niste spremni), da vas pogreška ne bi koštala godine i godine vlastitog sjeckanja od strane „demokratski izabranog“ pobjednika!

Ladislav Babić

magazinplus.eu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close