Postoje tri isključive etnonacionalističke istine o proteklom ratu, ali postoje i kompetentni ljudi koji nametnute stereotipe smatraju političkim lažima i mitomanijama s kojima BiH neće moći preživjet
Da je istina prva žrtva svakog rata, zna se otkako je svijeta i vijeka. Problem je u tome što laž maskirana u ratnu istinu nastavlja da živi još godinama, decenijama, pa i stoljećima, prerastajući često u mit. A mitovi znaju biti izvor novih sukoba. O tome su napisane brojne knjige. Za pretenzije ove kolumne više nego dovoljna ilustracija je protekli rat u Bosni i Hercegovini, vjerovatno jedan od najinspirativnijih ratova za autore koji se bave bestijalnom političko-medijskom transformacijom laži u važeću istinu. U moralnom smislu, rat je Bosnu i Hercegovinu pretvorio u ogromnu močvaru, koja se račva u stotine rukavaca obmana, laži i poluistina. Naš bratoubilački pokolj međunarodna zajednica je definisala kao “tragičan nesporazum”. Ta infantilna definicija je van svake pameti, ali ona savršeno precizno odslikava ulogu Evrope u krvavim događajima koji su se ovdje desili devedesetih godina prošlog vijeka. Uvriježeno je mišljenje da postoje tri istine o ratu u Bosni i Hercegovini – srpska, hrvatska i bošnjačka, i da nikada nećemo doći do jedne i jedinstvene istine. Istaknuti franjevački intelektualac i novinar Drago Bojić efektno je obezvrijedio ovu etnonacionalističku dogmu, rekavši kako nije tačno da živimo sa tri istine. “Mi živimo sa tri laži, jer svi bježimo od suočenja sa vlastitim ratnim zločinima. Crkva to sljepilo podržava, kao što podržava insistiranje na razlikama. Podržava se mitomanija, kako srpsko-pravoslavna, tako i hrvatsko-katolička i bošnjačko-muslimanska. Cilj nacionalističkih elita iz devedesetih ostao je isti, samo se ostvaruje u drugačijim uvjetima. Istina je u građanskom identitetu i tamo je treba tražiti”, kaže Bojić.
Može li iko ozbiljan reći da, recimo, Vehid Šehić, istaknuti građanski aktivista iz Tuzle, nije “pravi” Bošnjak samo zato što spada među ljude koji nisu po volji bošnjačkim nacionalistima. Šehić je, naravno, sto puta veći Bošnjak i sto puta veći Bosanac od njegovih osporavatelja. A evo kako on vidi protekli rat: “Činjenica je da mi u BiH, kao ni naši susjedi, nismo spremni, pa čak i ne želimo da se suočimo s činjenicama o onome što se dešavalo tokom rata. Ovdje se na jednoj strani govori o agresiji na BiH, a na drugoj o građanskom ratu. Nesporna je činjenica da je na ovu državu izvršena dvostruka agresija, kako iz Beograda, tako i iz Zagreba. Nesporna je takođe činjenica da je ovdje bio i građanski rat, da su ovdje tri vojske ratovale između sebe i svaka sa svakom. To je nesporno, ali nijedna strana neće da prizna obje te činjenice. Ovdje se na rat gleda iz prizme etničke pripadnosti, što mogu da prihvatim kada tako govore žrtve koje su najviše pogođene, ali je apsolutno nedopustivo da tako govore oni koji upravljaju ovom državom, jer bi oni svoje stavove trebalo da zasnivaju na činjenicama. Ovdje se uvijek govori – uhapšen je Bošnjak, uhapšen je Srbin, uhapšen je Hrvat. Ne, uhapšen je čovjek za kojeg postoji sumnja da je počinio ratni zločin. Kod nas u BiH ima poslovica – bolja je istina koja trenutno škodi, nego laž koja godi. Mi ne smijemo živjeti u lažima.”
Svako ko na rat iz devedesetih gleda izvan jednog, drugog ili trećeg etnonacionalističkog stereotipa, svako ko kritikuje nacionalizam vlastitog naroda, osuđen je na prezir većine. To je na svojoj koži osjetio i univerzitetski profesor politologije iz Mostara Mile Lasić, autor niza knjiga, “beskrajno usamljen u svojoj neovisnoj intelektualnoj poziciji”. Ganjali su ga, kaže, i hrvatski i bošnjački etnonacionalisti stilizirajući ga po potrebi u “hrvatskog izdajnika”, ali i u “ustašu u jagnjećoj koži”. Njegovo razumijevanje i tumačenje minulog rata mnogima se ne dopada: “Imamo najmanje tri isključive istine o proteklom ratu (i o svim prijašnjim ratovima na našem tlu), to jest tri politike nasilja prema sumornim istinama o našim ulogama u njima. Oni nisu nikad bili samo odbrambeni, oslobodilački ili domovinski, nego su bili i pljačkaški, posebice posljednji koji je de facto bio tranzicijsko-pljačkaški, koji je ove zemlje i narode odveo iz kakvog-takvog socijalizma u neoliberalni kapitalizam, ili ovo što živimo je ipak feudalizam. BiH je beskrajno zaostala u kulturološko-političkom smislu. Ona je danas višenacionalna zemlja, takvu su je oformile njezine visoke kulture, u prvom redu vjerske razlike, pa ne može više ni nazad u vrijeme Ahdname i potonjeg milet sustava, nego mora naprijed, u zakašnjelu modernizaciju i političku modernu, u drugu liberalnu revoluciju, a za to nema dovoljno ni volje ni pameti. Ovdje nema pretpostavki za ozdravljenje, jer su protagonisti rata postali vlasnici mira, kao i proračuna na svim razinama, prebogati i osioni gospodari naših sudbina. Većina građana se akomodirala, da ne kažem dala korumpirati čim je pristala na političke laži kao istine pa i ne vide da je BiH bolesna i propala država koja neće preživjeti njezin izvitopereni sustav vrijednosti ukoliko nastavi njegovati laži o sebi i svijetu oko sebe.”
Tako je govorio profesor Lasić u intervjuu Svjetlu riječi, objavljenom u novembru 2015. godine. U međuvremenu nismo postali ništa bolji. Naprotiv, država je postala još gora nego što je bila. Većina građana šutke dijeli njenu sudbinu, siromašna, politički neosviještena i korumpirana tričavim nadnicama. Onda na sve to dođu političke laži i obmane, neispunjena obećanja, prljavi poslovi širokog spektra, čiji su protagonisti neko od najviše rangiranih ljudi u pravosuđu, lokalni ministri, policijski inspektori, advokati… Nedavno smo gledali politički igrokaz pod nazivom “Uhvaćeni u laži”. Nadigla se velika buka, iako je prevara jedna od odlika našeg mentaliteta. Prevariti bilo koga, vrhunac je sposobnosti i pameti. Stranci su to uočili još tokom mirovnih pregovora u ratu. “Ti ljudi vas gledaju u oči i lažu vas”, svjedočio je jedan poznati zapadni diplomata. Volimo lagati i druge i sami sebe. “Kada dođu u Bruxelles, vaši političari govore jedno, a kad se vrate kući, rade nešto sasvim drugo”, izjavio je prije desetak dana vidno razočaran šef Delegacije EU u BiH Lars-Gunnar Wigemark, i poslije kratke stanke dodao: “A za to postoji jedna riječ…” Ta neizgovorena riječ glasi: Laž!
Gojko Berić
Oslobođenje
