Dosta ljudi čulo je za Ditu, posrnulu industriju deterdženata iz Tuzle, nekad „krunski dragulj“ kemijskog kombinata SodaSo u kome je radilo 30.000 ljudi podijeljenih na mnoštvo fabrika kemijske industrije širom regije, SodaSo banku, Institut i menadžment. Svakako, u Tuzli svi znaju za Ditu i SodaSo. Svi koji znaju za Ditu, svakako bi trebali znati i za ženu koja je vodila borbu za spas Dite
Jutros u 7 sati pročitam na facebooku status:
„Na mladima svijet ostaje. Ja noćas odradila svojih posljednih 12 sati radnog staža. 40 godina prođe u Diti. Kad se hoće onda se i može; poslije infarkta, dijabetisa, angine pektoris, samo sam rekla: „Ja hoću, ja mogu i izdržala do kraja.“
Napisala ga je Emina Busuladžić koju sam jedno godinu dana pogrešno zvao BusulaJdžić, dok se nismo dobro sjaranili. Mada, nije neka velika greška jer je „gospođa BusulaJdžić“ iz našeg prvog intervjua vrlo brzo za mene postala teta Minka.
Emina Busuladžić | Fakat je mirisalo bijelo
Nakon punog radnog staža naša Minka od sinoć je penzioner. Kakav nam je sistem, na penziju će čekati jedno pola godine, ali to je to u principu. Teta Minka je vodila borbu za spas Dite. Međutim, ta borba razlikuje se od gotovo svake druge sindikalne borbe u Bosni i Hercegovini. Prvo zato što je uspješno, a drugo jer Minka nije sindikalist. Barem ne onakav kakvi su naši sindikalisti koji sjede u Domovima sindikata, terevenče, palemude po konferencijama i ne rade ništa osim što ubiru dnevnice.
Kako je spašena Dita? Krvavo! Doslovno krvavo! Ali prvo o tome kako je Dita propala.
Izgrađena Dita, radnicima se od plaće odbijalo za kredit koji je podignut za izgradnju Dite. Prva postava radnika, među njima teta Minka, mladi kemijski tehnolog. Godine razvoja Dite, od prve licence do preko 200 vlastitih proizvoda; od praškastih i tekućih deterdženata, industrijskih deterdženata pa sve do kozmetike. Minka radila u Diti i Institutu gdje su stvarani novi proizvodu.
Kraj 1980-ih, privatizacija Ante Markovića, radnici opet kupuju Ditu. Rat, Dita kako tako radi, muškarci iz Dite na ratištu, Vlada Republike BiH donosi zakon koji društveno pretvara u državno. Dita opet nije radnička.
Poraće, razbijanje kombinata SodaSo, pljačka, propadanje, neisplaćivanje plaća, radnici kupuju po treći put svoju fabriku, većina ih prodaje pod nagovorom menadžmenta dionice trgovačkoj kompaniji Lora koja pljačka Ditu i nakon toga propada. Postrojenja se gase. Priča se završava, a radnici odlaze na biroe. Ali malo sutra! Ovi radnici nisu prihvatili takvu, nažalost klasičnu, sudbinu.
Kada su se strojevi ugasili, možda i najvažnija priča u Bosni i Hercegovini od poslije rata na ovamo tek je počela. Dok je Dita počinjala trunuti, radnici su se borili. I dok nije stala fabrika, borili su se.
Tu borbu upoznao sam baš kroz tetu Minku koja joj je bila na čelu kao aktivni sudionik. Pronašao je sasvim slučajno u videu „Dežuram za muzej“. Uradimo nakon toga intervju za Prometej, zavolim Ditu, njene radnike i počnem njihovu priču doživljavati kao svoju. I nekako mislim da nisam bio jedini. Dobar dio nas u ovoj državi doživio je Ditu kao svoju i iz čistog inata, iz čistog ponosa i prkosa, kupilo prve proizvode kada su se vratili na tržište.
Mnogo toga iz te silne radničke borbe danas kad se sluša djeluje komično i zabavno, ali tad kad se dešavalo sigurno nije bilo takvo. Svi mi koji znamo tetu Minku znamo događaj kad je nogom razvalila vrata da uđe kod direktora koji se „pravio lud“ i nije htio primiti radnike. Meni možda i najdraži detalj je teta Minka koja na sastanku ustaje da bije direktora, a muške kolege je vuku da sjedne: „Neka Minka, mi ćemo to!“ Ovo sve dok je Dita radila, bila potkradana i propadala.
Nakon stajanja proizvodnje, radnici ne odustaju. Izlaze na ulice, štrajkaju, bore se, ali bez uspjeha naravno, kao i svi drugi radnici. Gdje je nastala bitna razlika? Radnici Dite su fizički čuvali svoju fabriku! Poučeni iskustvom njihovog bratskog postrojenja, Hlor-alkalnog kombinata poznatijeg skraćeno kao HAK, koji je fizički uništen i pokraden.
Po najgoroj hladnoći, i dan i noć, bez ikakvih primanja, bez toplog zaklona, bez hrane i vode, radnici su u smjenama 24 sata, 7 dana u tjednu patrolirali, tjerali lopove, (bilo one koji kradu željezo, bilo lopove iz menadžmenta Dite). I uspjeli. Sačuvali su Ditu od fizičkog uništenja. Svo vrijeme dežurala je i teta Minka. Kasnije mi je pričala kako su neki dolazili pješke po 15 kilometara, dežurali par dana i opet se pješke vraćali kući da odmore. Neki privatnici donirali su im hranu, ali uz zahtjev da se njihovo ime ne spominje javno. Radnici su tad bili bez primanja.
Javnost je postajala svjesna ove epske borbe ljudi koji su imali jedino nadu da će njihova fabrika opstati. Ta nada ih je i držala da ne odustanu kako su svi drugi odustali. Poznavajući tetu Minku, znam sigurno da je ona dobrim dijelom pridonijela ovom inatu radnika, kao i najradikalnijim metodama borbe.
Radnici Dite, među kojima je i Minka, nisu samo patrolirali s transparentima pred institucijama. Odlično su shvatili da moraju animirati javnost, a bandu rastjerati svim sredstvima. Po najgoroj zimi, po mećavi, radnici Dite kreću u marš na Orašje, pješke iz Tuzle, 70 kilometara. Idu tražiti azil u Europskoj Uniji.
Svi mediji izvještavaju. Minkin sin u Norveškoj na njihovoj televiziji prati događaje. Radnike prate BHT, RTRS, FTV, HRT, RTS, FaceTV, BBC, CNN, Al Jazeera, novine, portali, pojedinci. Radnici krvavih nogu dolaze do Srebrenika. Pomaže im Crveni križ, previjaju rane, osiguravaju radnicima vodu i hranu. Četiri dana traje ova agonija na sve ili ništa. Ili će javnost KONAČNO podržati njihovu borbu ili će radnici fizički pokleknuti. Dolaze do Orašja, naša Minka kao šećeraš, tlakaš i srčani bolesnik – IZDRŽALA.
Radnici traže stečaj Dite. Vlasnik Lore prijeti radnicima: „Ako proglasite stečaj, ja ću dovest svog stečajnog, polupat će vas i istjerat specijalci, vas tu nema nigdje.“ Minka borbena kao i uvijek uzvraća: „Čekaj, ti misliš da smo mi budale. Mi ćemo se branit.“ U intervjuu mi govori: „Da znaš da smo se pripremili“.
Opet velike radničke demonstracije, radnici marširaju na Zgradu vlade TK koja se smjestila u bivšu upravnu zgradu Kombinata SodaSo. Tu su i radnici drugih propalih firmi. Pridružuju se građani. Uz građane, pridružuju se i politički elementi kao i elementi željni divljanja. Sukobi s policijom. Minka na čelu radnika staje ispred specijalne policije koja čuva zgradu vlade, podižu ruke da spriječe sukobe, demonstranti i radnike zasipaju kamenjem. Gori vlada TK, revolucija širom države, demonstranti marširaju na Općinu Tuzla i spaljuju je. Kreću na zgradu Tužilaštva TK, radnici među kojima je i Minka ih sprječavaju da zapale i tu zgradu. Dokumentacija i optužnice protiv uništavača Dite koji su je sjekli u staro željezo – sačuvane.
Uz podršku javnosti u Diti se otvara stečaj. Epohalna pobjeda – Lora istjerana iz Dite. Šta dalje? Svi rekli – ne može se, propala je Dita. Radnici nakon godina borbe konačno ulaze u fabriku. Blato, plijesan, voda, propast. Lopate, kolica, ljudi od 60 godina čiste fabriku. Dolaze u pomoć volonteri. Izbačena prljavština od uprave, vrijeme da se očisti prljavština iz fabrike. Dita očišćena. Razmjeri štete – katastrofalni. Odustajanje – nema.
Dokaz da vlasti mogu kad hoće, a hoće kad se boje naroda: svi skaču u pomoć Diti i njenim radnicima. U Orašju za vrijeme marša primio ih gradonačelnik HDZ-ovac. U Tuzli na vlasti SDP-ovac, preko Centralnog grijanja pomaže rekonstrukciju. Elektroprivredu vode SDA-ovci: pomogli kreditom. Preko ambasadora Njemačke koji kontaktira direktora uprave BASF-a, Dita dobiva prve vagone-cisterne sirovine. Tečni pogon pokrenut, krenuo u prodaju 3De deterdžent za suđe. Posebna je priča pokretanja praškastog pogona uz koji su suze potekle zajedno s prvim praškom Arix Tenza. Kroz sve što su prošli, radnici su postali kao obitelj jedni drugima.
Suze i Arix Tenzo: Počela proizvodnja praškastih u Diti
Radnici radili po 24 sata, neki po tri dana ostajali u fabrici bez prestanka, u nedostatku viljuškara tone i tone supstanci, materijala i gotovih proizvoda prevukli rukama. Po najvećem minusu, bez grijanja, umotani kao eskimi, održavali svoju fabriku u životu. Teta Minka, kako je znam – noćna smjena. Od 6 navečer do 6 ujutru. Stalni sastanci s odborom povjerilaca, vladom kantona, institucijama. Na uvijene administrativne prijetnje radnici uzvraćaju direktnim prijetnjama. Imaju mazut, imaju kemikalije. Niko im ne smije ništa. Dita ostaje u njihovim rukama.
Fenomenalna je priča o volonterki, nažalost nikako joj ime zapamtiti ne mogu, koja dolazi na kapiju fabrike, kao tek diplomirana inženjerka kemijske tehnologije želi volontirati u čišćenju fabrike. Portir uzima broj, vrati je kući. Niko je ne zove par dana, ona ponovo dolazi na kapiju. Sreće Minku, Dževada, Alena i ostatak te „revolucionarne ekipe“. Rado je primaju kao volontera. Djevojka radi i srcem i dušom. Kada je proizvodnja krenula, Minka se žestoko borila i izborila s bankarima u odboru povjerilaca da odobre zapošljavanje ove djevojke koja danas radi u laboratoriju Dite na kontroli kvalitete.
Već drugu godinu Dita u stečaju radi, proizvodi, izvozi, pozitivno posluje, obnavlja certifikate, isplaćuje plaće i šalje polagano svoje zaposlenike u zasluženu penziju, a nove upošljava. Sve to čekajući kupca koji će je preuzeti i nastaviti razvijati. Tko god dođe u Ditu, zna da će dobiti sposobne, ali borbene i odlučne radnike. Era divljanja nad radnicima je u Diti završila!
Bez imalo sumnje najveći uspjeh kemijskog tehnologa Emine Busuladžić jeste što je razbila dva mita i svima nam pokazala:
– Prvo, da se može! Može se kad se iskreno želi, kad se bori, kad se animira javnost koja sve to podrži. Onda nema prepreke, nema čovjeka, tajkuna ni političara, koji mogu stati na put.
– Drugo, da nismo ni mi ni naša industrija osuđeni na propast kako su nam lagali dok su nas pljačkali.
Emina Busuladžić naučila nas je da imamo snage za ponos i uspjeh, kao u najboljim danima. Pobijedila je našu verziju pljačkaškog kapitalizma najsirovijom verzijom radničkog samoupravljanja. Ne, nije ovo hvalospjev o propalom samoupravljanju SFRJ, ali jeste hvalospjev o uspjehu radničke borbe. Nisu Ditu sačuvali ekonomski eksperti, predsjednici vlada, poslanici i zastupnici, sačuvali su je radnici uz podršku građana!
Jutros je došlo vrijeme i teti Minki za zasluženu i prezasluženu penziju. Iza nje ostaje Dita, obnovljena, uskrsla kao feniks i spašena. Nakon 40 godina odgovornog rada kroz koji je odrastala zajedno s Ditom, nakon desetljeća krvave radničke borbe i jedine uspješne radničke priče iz Bosne i Hercegovine, nakon pobjede nad realnošću i nakon uspjeha za koji su skoro svi, zajedno sa mnom, mislili kako je nemoguć, teta Minka postala je penzionerka.
Prometej.ba i ja osobno želimo joj još duži i manje buran penzionerski od radničkog staža.
Dino Šakanović
