Sufijske mudrosti: “Poznavati vlastitu ništavnost”

Vrativši se s prekrasnog posjeta Turskoj, Sara je rekla: “Još uvijek osjećam utjecaj ovog putovanja. Nešto se uistinu promijenilo. Svjedočila sam prekrasnom adabu (op. pr. ljepota i suptilnost djela učinjenog prema slobodnom izboru) nekih osoba – kako se graciozno kreću kroz zbivanja bez da negativno reagiraju, a njihove reakcije na situacije uvijek su lijepe i smirene.”

(Kabir Helminski – Tekst prevela i uredila: Nika za atma.hr)

Da. Ne radi se ovdje samo o tome da se netko ponaša lijepo. Kako nečija duhovnost sazrijeva, ona iznova izgrađuje odnos između osobe i Istine. Čitavo manifestirano postojanje je Istina, a jastvo koje je jednom bilo negativno, puno dvojbi, sklono traženju pogrešaka, puno primjedbi, postaje sada svjedok čudesnom kazalištu božanskih odlika.

Na dergahu (op. pr. prostor pred vratima) Rumijevog hrama u Konyi ispisano je: Ovo je Kaaba ljubavnika; oni koji uđu postaju potpuni. Što znači postati potpun? Što se događa s jastvom? Postaje li uzvišenije i potpunije? Ili naprosto nestaje? Sufiji jako vole jednu izreku: Onaj tko poznaje sebe poznaje svog Gospodina.

Neki muršidi (ostvareni duhovni učitelji) dodaju: Onaj tko doista poznaje sebe zna svoju vlastitu ništavnost. Ovu izjavu nije lako razumjeti. Zapravo, mnogi je pogrešno razumiju. Praktična sufijska učenja obično počinju razvijanjem volje, namjere i samosvijesti iznad razine koja se smatra normalnom u svakodnevnom životu. Tako da prvi koraci na duhovnom putu zahtijevaju razvijanje jastva, a ne rastakanje jastva.

Rastakanje jastva počinje kada imamo dovoljno jastva da možemo promatrati vlastita iskrivljena mišljenja i osude, kada imamo dovoljno samosvijesti da možemo promatrati kako konstruiramo, opravdavamo i branimo lažno jastvo koje smatramo potpuno stvarnim jer nismo upoznali dublje jastvo koje može spontano živjeti u skladu s Istinom. Iskustvo življenja iz tog dubljeg jastva je ono što na što se misli kada se kaže “poznavati vlastitu ništavnost”.

Naši problemi dolaze od ideja koje stvaramo o sebi, od načina na koji razmišljamo o nečemu, jer je to što mislimo zasnovano na pogrešnim idejama. Pogrešne ideje i konstrukti zahtijevaju obranu. Neprestano uspoređivanje s drugima samo povećava naš egoizam, bilo da se on očituje kao taština, ponos, nekritičnost prema sebi ili prevelika kritičnost prema sebi. “Poznavati vlastitu ništavnost” znači ostaviti sve to iza sebe. Ne događa se odjednom, ali se može dogoditi ako osoba slijedi Put s iskrenošću i devocijom, te je posvećena prevazilaženju površnih ideja o jastvu.

Blaženstvo saznanja da ste ništa dolazi simultano sa sviješću i razumijevanjem da je sve očitovano postojanje Istina, a Istina se izražava kroz vaše “nepostojanje”. Ali da biste došli do tog stanja nepostojanja, morate se pročistiti poriva ega – u tome je kvaka. Ipak, kako Mevlana Jalaluddin Rumi kaže, “Kako ćete se ispolirati ako vas svaki dodir žulja?”

Ljudska bića, iako načinjena od tla ove zemlje, zapravo očituju Božje biće. Zemlja je ponizna, prihvaća sve smeće koje na nju bacamo, a zauzvrat nas obilno daruje svojom plodnošću. Moramo se sjećati toga i ne potpasti pod utjecaj lažnog jastva.

Sve postojanje je kazalište tevhida, drama jedinstva. Cijena ulaska u to kazalište je adab. Adab je duhovna učtivost, suština sufijskog puta, no postoji jedno još uzvišenije razumijevanje. Adab znači živjeti iz naše suštinske prirode koja zrcali Božju suštinu i odlike. Kada u tome uspijemo, ne tražimo pogreške izvan sebe, u svakom trenutku vidimo savršenstvo. Živjeti iz svoje suštinske prirode istinski je din. Din se obično prevodi kao religija, ali on zapravo označava naše ophođenje sa stvarnošću. Živjeti iz naše unutrašnje prirode, našeg fitraha, znači biti svjestan prostora u srcu u kojem se reflektira božanska inteligencija. Onaj tko je očistio površna razmišljanja i osude može čuti srce, svjedočiti očitovanju odlika u srcu i tako primjereno djelovati u svakoj situaciji. To je pravi adab, istinska duhovna učtivost u odnosu sa stvarnošću.

Odlike prihvaćanja i ljubavi razvijaju se u nama kada vidimo Istinu (Haqiqat) u ljudskim bićima, kada ih vidimo kao očitovanje Božjeg značenja i odlika. Kada druge budemo mogli promatrati na ovaj način, nećemo potpasti pod utjecaj negativnosti i ljutnje. Učit ćemo iz svake situacije.

Iz negativnih situacija učit ćemo jednako koliko i iz pozitivnih. Životna razočaranja i izdaje mogu biti jako duboki. Ali učimo od života umjesto da mu pustimo da nas porazi, učimo do te mjere da se možemo sjetiti vidjeti Istinu kako se očituje kroz svaki detalj u životu, svaki odnos, svako stanje.
Čitava egzistencija je knjiga koju treba čitati. Knjiga života napisana je s dozvolom Božanskog. Svaka stvar, svako biće, u jednom smislu je Božja riječ. Sve je očitovanje božanskih odlika ili otimanje tih odlika od strane bića obdarenih mogućnošću izbora.

Pošto je sloboda izbora ugrađena u stvarnost, imamo imamo mogućnost djelovanja na razne načine, ali božanska milost je također uvijek prisutna. Uvijek postoji potencijalna dobit, dar koji se može steći u negativnim okolnostima – potencijalni dar moralne hrabrosti, dar žrtovanja iz ljubavi, dar služenja, dar nemotivirane i neshvatljive ljubavi. Okolnosti u kojima se u životu nađemo uvijek nam nude mogućnost za buđenje i razvijanje našeg karaktera, znanja i uspavanih duhovnih kapaciteta.

Stvoreni smo s džalalom i džamalom, satkani smo od moći i ljubavi, a kroz njih i učimo. Kod pranja odjeće, namakanje i sušenje, dvije suprotne radnje, služe istoj svrsi – čišćenju. Savršenstvo “dobroga” ponekad dolazi kroz kontakt s “lošim”. Možemo naučiti dočekati s dobrodošlicom tuđu negativnost, prisjećajući se uvijek da je sve postojanje kazalište tevhida, drama jedinstva.

Kabir Helminski

Tekst prevela i uredila:Nika za atma.hr

Izvor: www.sufism.org

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close