-TopSLIDEKultura

Stenogrami Skupštine srpskog naroda: Konstitutivnost u multietničkim društvima služi kao paravan za čežnju za etnički čistom teritorijom i dehumanizacijom drugih etnija!

ČITAJUĆI STENOGRAME SKUPŠTINE SRPSKOG NARODA: Konstitutivnost u multietničkim društvima služi kao paravan za čežnju za etnički čistom teritorijom i dehumanizacijom drugih etnija!

Na Skupštini srpskog naroda poslanici se skupljaju, kako kažu, u prijelomnom vremenu za srpski narod u BiH kada je u pitanju njegovo bitisanje. Svako malo se podsjećaju da su tvorci nove historije srpskog naroda, kao i pripadnika svih naroda kojima je stalo do očuvanja zajedničke države Jugoslavije, kao što napominje predsjednik Skupštine Momčilo Krajišnik na 2. sjednici Skupštine srpskog naroda, održanoj 21. novembra 1991. u Sarajevu.

Stvari će se, međutim, lako promijeniti. Na 42. sjednici Radovan Karadžić će naglasiti da je važno ostvariti prvi strateški cilј – “da se ratosilјamo neprijatelјa iz kuće” – “a to je Hrvata i muslimana, da ne budemo više zajedno u državi”. Oslanjat će se na to što je 49 posto teritorije u srpskom vlasništvu, mada će biti teško povući liniju, kaže Karadžić, svaka planina je draga, budući da je istovremeno i historija i grobnica i crkva, svetilište, kao što su tradicionalne gore Kozara, Grmeč, Ozren.

Poslanik Miladin Nedić prenijet će Skupštini pozdrave sa planine Ozren, najavljući ideološki sukob Ozrena i Kalemegdana. Dok je Tito na Kalemegdanu zavladao 1945., kaže M. Nedić, Draža na Ozrenu nikada nije umro: srpski narod s Ozrena, kaže, bori se za kralja i otadžbinu od 1945. do danas. On poziva sve narode da žive zajedno sa Srbima, sve koji se slažu da čuvaju srpskog kralja kao simbol suvereniteta naroda i zemlje.

Podsjećajući po ko zna koji put na prvoj vanrednoj sjednici avgusta 1994. Srbe da su nebeski narod, sveštenik Savo Knežević upozorava da stotine srpskih crkava nikako ne smiju ostati u turskoj carevini, islamskoj tvorevini ili u monstruoznoj Republici Hrvatskoj, inače će sve biti porušene. U jeku pregovora, Knežević insistira na tome da 400 hiljada Srba ne smije nikada “priznati vlast svojih vijekovnih istrebitelja”.

Tu težnju da niko drugi ne može vladati Srbima i to da se teško opredijeliti koja teritorija nije srpska, poslanici će isprva kriti iza retorike o tri posebne teritorije na kojima trebaju vladati konstitutivni narodi, na kojoj insistira Radovan Karadžić. Na trećoj sjednici u decembru 1991. Karadžić moli sve poslanike da, umjesto “Republika Bosna i Hercegovina”, koriste terminologiju – ne tri stranke nego tri nacionalne zajednice, što je i sam, kaže, upotrebljavao u razgovoru s Vanceom u Beogradu.

Iako se život u Republici i negdje isprepliće, negdje ima ponešto zajedničko, govori Karadžić dok još traje mir, uskoro će te tri zajednice imati tri školska sistema, možda čak i tri zdravstvena sistema itd, budući da “Srbi usljed bezočne majorizacije nisu u stanju da sačuvaju svoja građanska, nacionalna, ekonomska i druga prava, da im Skupština srpskog naroda preporučuje da formiraju svoju opštinu“. Karadžić se i sam koristi klišeom o bh. krajobrazu naglašavajući da su tu “i za vrijeme turske okupacije, imali i latinsku čaršiju, i srpsku čaršiju, i muslimansku čaršiju”.

Kao da želi da taj osmanlijski zeman nikad ne prođe, krajnji cilj bio je, kaže Karadžić, da postoje srpski, hrvatski i muslimanski parlament, kao i srpska, muslimanska i hrvatska Bosna. Da za to preplitanje neće imati previše mjesta na srpskoj teritoriji, bit će jasno već prilikom izbora sudije na prostoru RS na 19. sjednici u avgustu 1992.

Predsjedavajući Krajišnik predlaže poslanicima da će “radi vaše orijentacije pročitati ime, prezime, ime oca i nacionalnost.”

3. BLAGOJEVIĆ RUŽA, kći Joze, Hrvatica. Ima li primjedaba?

Ko je za? Niko. Ko je protiv?

Konstatujem da Blagojević Ruža nije izabrana.

7. Đukić Draginja, Srpkinja, kći Obrada.

Ko je za. Protiv? Uzdržan. Nema.

Konstatujem da smo izabrali Đukić Draginju za sudiju.

8. FAZLIĆ DUŠANKA? Srpkinja, kći Avde (smijeh)

Otvaram diskusiju. Ko je za? Miladin je za. Molim vas, mora se malo uozbiljiti.

Konstatujem da Fazlić Dušanka nije izabrana.

9. HADŽIĆ MIRSADA, Muslimanka, kći Refika.

Otvaram diskusiju. Nema. Ko je za? Niko.

Konstatujem da nije izabrana Hadžić Mirsada.

10. IVANOVIĆ JADRANKA, kći Momčila,

Ima li diskusija? Nema. Ko je za, ima li neko protiv? Suzdržan. Nema.

Konstatujem da je izabrana Ivanović Jadranka.

Predsjedavajući će moliti da se poslanici uozbilje i ne smiju na spomen nekih imena. Sve druge nacionalnosti, osim srpske, će biti odbijene kao po nekom pravilu. To će izazvati nedoumice kod nekih poslanika, tako će, naprimjer, Milan Novaković reći da nije siguran u postavke države – koliko je ona građanska, a koliko je država srpskog naroda. Pogotovo neće biti sigurni kako da znaju za lojalnost, odnosno odanost ovih ljudi budućoj državi, tu se, kaže Novaković, nalazi jedna faktička omaška, “da se pet ljudi islamske vjeroispovijesti našlo jedno za drugim, pa je to bilo upadljivo”…

Poslanik Miljanović će predložiti zaključak: “Državljani Srpske Republike su svi Srbi rođeni na području bivše Bosne i Hercegovine, a o prijemu u srpsko državljanstvo pripadnika ostalih naroda, nacija i ostalih nacionalnih manjina, odlučuje Narodna skupština Republike Srpske”. Srpska Skupština će državljanstvo ustanoviti na osnovu srpskog etničkog porijekla, a sve drugo je kvalifikovano kao opasnost.

To je svakako srodno premisi novog poretka iz nacističkih tvorevina koja kaže da biologija određuje identitet pojedinca, a da državljanstvo, kao npr. u NDH, dobiva “državni pripadnik arijskog podrijetla koji je dokazao da nije radio protiv oslobodilačkih težnja hrvatskog naroda i koji je voljan spremno i vjerno služiti hrvatskom narodu i Nezavisnoj državi Hrvatskoj”.

Srpska Skupština sve vrijeme dijeli tu naklonost da prava i legitimnost građana određuje prema njihovom etničkom porijeklu. Aleksa Buha će na 4. sjednici pojasniti da “tobože neistorijski i anacionalni ili nadnacionalni čovjek stupa na mjesto istorijskog i nacionalnog čovjeka”. Biljana Plavšić će već na sljedećoj sjednici upozoriti da “nijedan Srbin koji imalo drži do svog nacionalnog identiteta ne može pristati da bude pretopljen u bezimenog građanina u Bosni i Hercegovini“.

Razlozi su prije svega jedna etnička nervoza i konkretan genocidni plan, što će se na retorici kako vrijeme bude prolazilo osjećati sve žešće. Tako će Karadžić već na 17. sjednici u julu 1992. upozoravati “da se tu više živjeti ne može, nema tolerancije, oni se natalitetom učvršćuju, a mi Srbi nismo tome dorasli, ne da samo da mi Srbi nismo tome dorasli, čak ni hrišćani u Libani nisu dorasli tim orijentalnim mentalitetima koje daje islam. Prema tome, mi to ne možemo. Ni Srbi ni Hrvati zajedno natalitetom ne mogu da kontrolišu prodor islama u Evropu jer za 5 – 6 godina bi u unitarnoj Bosni muslimana bilo preko 51%.”

U to ime RS će se upustiti u popravljanje stanja na terenu zločinima, da se spriječi mogućnost da na srpskim teritorijima nekad u budućnosti neko drugi natalitetom premaši Srbe. Sumirajući rezultate u novembru 1994. na 46. sjednici Karadžić će reći da su se stvorile nove realnosti: “Zvornik je bio 60:40 u korist muslimana, ali su došli Srbi iz Zenice, zaposjeli Kozluk, muslimani otišli u Evropu ili ne znam gdje. I kad su nam gospoda rekli s kojim pravom vi tražite Zvornik. Mi smo kazali, sva je Bosna bila srpska. To je istorija, to nas ne zanima. Kojim pravom sad tražite Zvornik? Tražimo Zvornik na osnovu prava koje proističe iz nove realnosti. Ovaj rat je stvorio novu realnost. Nikad u istoriji nije bilo da rat ne stvori neku realnost. Ovaj rat je stvorio realnost, sada su ovdje Srbi iz Zenice. Ako vi želite da date muslimanima Zvornik, onda trebate napraviti novi rat da ove Srbe protjerate nazad u Zenicu.“

Prema uputama predsjednika RS-a, po tom pravu valja tražiti Zvornik: “Po istom tom pravu tražimo svoju državu. I dobićemo je. Ako je održimo. Ako je vojnički izgubimo, onda je nikad nećemo dobiti. Prema tome, moramo biti praktični, bistra oka i bistra pogleda, sa jasnom vizijom, ne maštarski. Naš cilј je da stvorimo državu. Ne mora to biti 70 posto bivše BiH, ali mora biti država. Mora biti država i mora biti naša. I svijet će na kraju da polјubi ruku. A ako mi ispustimo to, onda nema ni govora. Mnoge evropske zemlјe moći će da nas žale kao što sad žale muslimane, a teško onome koga drugi žali i brani. Mi moramo biti gospodari svoje sudbine.”

alt

Da bi bilo moguće bistra oka i bistra pogleda napraviti tu novu realnost genocidom, kao što se dogodilo u Zvorniku, kao refreni će se na skupštini vrtjeti izljevi šovinizma, kao da se vjekovna teritorija osjeća ugroženom, kako naglašava poslanik Savo Ćorda na 24. sjednici u januaru 1993.: “Mi znamo isto tako da Muslimani nisu nikakav narod, ja bi stalno na tim pregovorima podvlačio da oni nisu narod, to su odrođeni i to treba toj Evropi staviti do znanja da oni nisu nikakva nacionalna zajednica, oni su naši odrodi s kojima mi ne možemo da se izmirimo. Naš narod je davno rekao gori je poturica od Turčina. I mi s njima nećemo moći da nađemo zajedničkog jezika. To je nacija stvorena Odlukom Centralnog komiteta i odakle im sada pravo da odjednom priznaju te CK nacije, a ne priznaju koji su jedni od najstarijih u Evropi.”

Predstavnik Srpske pravoslavne crkve Savo Knežević na istoj sjednici će muslimane proglasiti nižom kategorijom: “Oni su muhamedanci turske provenijencije i ništa drugo. Nisu čak ni pravi pripadnici islama, jer su eto više sekta nego pravi pripadnici islama. A Musliman mu dođe kao nekakav pripadnik islama. Oni su nekakva niža kategorija. Ipak je predsjednik Skupštine u pravu, oni su sekta. I nikako da ih posrblјavamo, molim vas.” Predsjedavajući Momčilo Krajišnik u januaru 1993. na 24. sjednici poziva da “Muslimane rasrbimo za sva vremena”, što bi ih trebalo zauvijek delegitimizirati kao ljude i građane.

Skupština RS će ukinuti odluke ZAVNOBIH-a na 33. sjednici, održanoj 20. i 21. jula 1993, zato što je, kako kaže predsjedavajući Krajišnik, “narod u bivšoj BiH preko svojih nelegitimnih predstavnika donio ovaku odluku“.

Kako se vidi po retorici srpske Skupštine, samo korak vodi od pozivanja na konstitutivnosti naroda, pa do iskaza potpune dehumanizacije i poništenja cijelog naroda po osnovu etničkog porijekla, što zvuči kao uvod u genocid nad grupom koja na određenoj teritoriji nema pravo na postojanje, čijom etničkog kvalifikacijom se imalo operirati. I jednom i drugom konceptu presudan je faktor biologije za određivanje identiteta građana.

Poslanik Branko Simić će se na 30. sjednici u maju 1993. obratiti Slobodanu Miloševiću i poručiti mu da je imao „životnu sreću u odnosu na mene što niste živjeli sa Muslimanima i Hrvatima, što niste živjeli sa narodima koji imaju orijentalnu perfidnost i latinsku lukavost. A mi smo suprotstavlјali pravoslavnu naivnost. I možete sami pretpostaviti u čiju je korist rezultat bio“.

Takvo shvatanje će se vidjeti i na širem planu kada poslanici budu razmatrali međunarodnu geopolitičku situaciju. Tako, naprimjer, Radoslav Brđanin na 40. sjednici povodom Vance-Owenovog plana sumnjiči ruskog šefa diplomatije Andreja Kozirijeva zbog jevrejskog porijekla: „Ja lično mislim što nije mogao da uradi Vance i Owen sa svojim planom da je zadužen g. Čurkin da to sprovede na najprefinjeniji način, jer ovako pravilo važi u Rusiji, Ruse ne može izdati Kozirijev jer je on Jevrej, Ruse može izdati samo Rus, Srbe ne mogu izdati muslimani ni Hrvati nego Srbi. Čurkin je vjerni izvršilac zahtjeva Kozirijeva, a Kozirijev se zna da je zapadni čovjek“.

Kao što se dobro zna, ta retorika srpske skupštine krajnji rezultat će na kraju pokazati u Srebrenici, gdje su ti dehumanizirajući narativi otišli tako daleko da će najveći problem, kao što svjedoči Karadžić u avgustu 1995. na 52. skupštini, biti to što “potpukovnik Milutinović daje stranim agencijama, ima podataka i da prodaje, ali daje. Ne tiče me se je li uzeo 25 hilјada maraka ili nije, daje stranim agencijama katastrofalne snimke koje mogu Mladića da koštaju da mu se na Hagu pokažu. Puštaju oni koga hoće pa se snime leševi žena po ulicama Srebrenice, pa se to pusti na stranim medijima”.

Narativ srpske skupštine od 1991. pokazuju kako konstitutivnost u multietničkim društvima služi kao paravan iza kojeg se kriju čežnje za etnički čistom teritorijom. Izazivanjem straha od majorizacije i natalitetski moćnijeg neprijatelja – kao insistiranjem na biologiji kad je u pitanju identitet pojedinca i građanina – zaziva se nova realnost koja se, dok poslanici drže te šovinističke filipike, na terenu uspostavljala ratom i genocidom.

Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu, 15. 7. 2014. godine donio je presudu u predmetu “Zornić protiv Bosne i Hercegovine”. U tački 43. te presude stoji:

“U presudi Sejdić i Finci Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i “etničkim čišćenjem” (vidi ibid., tačka 45). Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na “konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir (ibid.). Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokracija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine.

(S. B.)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close