Slom geopolitičkih strategija Zbigniewa Brzezinskog,
ili “globalno prestrojavanje” putem tobožnje “ravnoteže snaga”?
/milelasic.com/
Nova strategija Zbigniewa Brzezinskog suzbijanja utjecaja Rusije i Kine i očuvanja globalnog vodstva Sjedinjenih Država
“Američki strateg Zbigniew Brzezinski poziva na savez “Sjedinjenih Država, Rusije i Kine za dobrobit cijelog svijeta”, citirajući njegovu novu knjigu znakovitog naslova za građene bivšeg Sovjetskog Saveza “Na putu do globalne perestrojke”, piše portal Geoeconomist.
Jučer je The American Interest objavio veliki članak Brzezinskog u kojem bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost pojašnjava takozvano “globalno prestrojavanje”.
Međutim, na euroazijskom prostoru su, čitajući njegov novi uradak, došli do drugačijeg zaključka.Nakon proučavanja ove iznenadne “pomirbene ideje” poznatog američkog stratega, kojem je cilj bio razbiti euroazijski prostor i na njegovim ruševinama uspostaviti globalnu dominaciju Sjedinjenih Država, što Brzezinski nikada nije ni skrivao, a sve je detaljno opisao u knjizi “Velika šahovska ploča“, vjeruju kako je Brzezinski u potrazi za načinom da spasi američku poziciju na štetu Rusije i Kine.
Treba li povjerovati u radikalni zaokret Zbigniewa Brzezinskog? Naime, američki je strateg shvatio nemogućnost zadržavanja globalne dominacije, te da su neke svjetske države u potrazi za načinima da sebi osiguraju status velikih sila. To potvrđuje i Zbigniew Brzezinski u svom novom članku, te tvrdi kako upravo zbog toga treba osigurati globalno vodstvo Sjedinjenih Država.
Zbigniew Brzezinski je člankom za The American Interest reklamirao njegovu novu knjigu u kojoj jedan od najutjecajnijih američkih geopolitičkih stratega nudi obrise novog svjetskog poretka.
Njegova glavna ideja je da Sjedinjene Države moraju same inicirati formiranje nove ravnoteže snaga, te da ne smiju čekati da svijet uroni u kaos. Brzezinski poziva da se to učini upravo sada, dok još ima vremena za “restrukturiranje”, preustroj ili “globalnu perestrojku”. Po njemu, “sljedećih dvadeset godina američka politika se mora voditi interesima i raditi na preobrazbi globalnog svjetskog poretka”.
Istovremeno, bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, dužnost koju je obnašao kasnih ’70-ih, sada daje savjete Obami.
“SAD više nisu najveća sila na globalnoj razini”, posebno naglašava Brzezinski, iako je to napisao i Henry Kissinger u knjizi koju je objavio prije četiri godine.
Kada je 1997. Brzezinski nazvao Rusiju “crnom rupom”, koju bi bilo idealno razbiti na tri dijela, činilo mu se da Sjedinjene Države u Euroaziji mogu učiniti sve potrebno da se ne pojavi još jedna svjetska sila koja će dovesti u pitanje američku dominaciju.
Brzezinski je tvrdio da tko god posjeduje srce euroazijskog prostora, ujedno posjeduje i cijeli svijet. Glavni izvor straha atlantista je bila mogućnost stvaranja osovine “Berlin – Moskva – Peking”, ideja koja se pojavila na horizontu u vrijeme Gerharda Schrödera i kasnije s Putinovom zamisli kompaktnog socio-ekonomskog prostora od Vladivostoka do Lisabona.
Brzezinski sada sugerira kako SAD trebaju energičnije djelovati u širem Bliskom istoku, ali zajedno sa Kinom i Rusijom.
Općenito, glavni element njegovog novog koncepta je trokut “SAD – Rusija – Kina” u kojem pokušava pronaći čarobnu formulu novog svjetskog poretka. Iznova treba podsjetiti na Henrya Kissingera koji je ovi zamisao objavio u knjizi “The U.S.-China-Russia Strategic Triangle Relationship“, ali u kojoj Kissinger ni u jednom retku Rusiju i Kinu ne naziva neprijateljima, nego silama s kojima je nužno graditi strateško partnerstvo. S druge strane, Brzezinski Rusiju i Kinu naziva “aktualnim” i “vjerojatnim” neprijateljem, među kojima SAD moraju izabrati savez s jednim, na štetu i jedne i druge zemlje. Prilično ambiciozan plan, za čije je ostvarenje potreban potpuni autizam aktualnih i budućih vlasti i u Moskvi i Pekingu.
Naravno, za Brzezinskog odnos između Sjedinjenih Država, Rusije i Kine nije ravnopravni savez, nego pokušaj da se izgradi novi svjetski poredak u kojem bi Sjedinjene Države preko Bliskog istoka i Europe uspjele spriječiti formiranje rusko-kineskog saveza. Već na početku Zbigniew nudi svoje recepte.
On prepoznaje pet stvarnosti koje, po njegovom mišljenju, ukazuju na već postojeću preraspodjelu snaga u svijetu.
Prvo, iako Sjedinjene Države ostaju najjača država, “uzimajući u obzir složene geopolitičke promjene u regionalnim ravnotežama snaga, više nisu najveća sila na globalnoj razini”. Međutim, nijedna od ostalih velikih sila to isto nije, kaže Brzezinski.
Drugo, “Rusija je trenutno u posljednjoj fazi carske decentralizacije” i više ne može postati “nacionalna država carstva”. To se dogodilo nakon udara u Ukrajini, jer Brzezinski smatra da bez Ukrajine, Rusija nikada neće biti carstvo.
Američki strateg ovim priznaje da je borba za Ukrajinu u stvari bila borba za likvidaciju takozvanog “Ruskog carstva”.
“Proces je bio bolan, ali to ne znači da je Rusija zauvijek propustila priliku da s vremenom postane, ako bude djelovala mudro, vodeća europska nacionalna država. Međutim, sada je to apsolutno bespredmetno, jer se Rusija odmakla od islamskog jugozapada, koje je jednom bilo dio carstva, kao i od Ukrajine, Bjelorusije i Gruzije, a da ne spominjemo baltičke zemlje”, kaže Zbigniew Brzezinski.
Kao nacionalna država će Rusija postati velika europska zemlju, ali o Europi malo kasnije.
Treći faktor za Brzezinskog je važna činjenica da se Kina ubrzano razvija kao budući ravnopravni i vjerojatni američki neprijatelj.
Europa nije globalna sila, a malo je vjerojatno da će to biti i u budućnosti, četvrta je ključna stvar svjetske geopolitike po Brzezinskom. Razumljivo je zašto je za atlantiste Europa blago rečeno samo “mlađi partner”, a takva treba ostati i u budućnosti.
“Europa je u političkom i kulturnom smislu američki saveznik i podržava naše temeljne interese na Bliskom istoku i postojanost Europe u okviru NATO saveza je neophodna za buduće konstruktivno rješenje rusko-ukrajinske krize”, tvrdi Brzezinski.
U peti faktor Brzezinski ubraja ono što se sada događa, a to je političko buđenje u post-kolonijalnim muslimanskim zemaljama, što je dijelom zakašnjela reakcija na ponekad oštra suzbijanja njihovih prava uglavnom od strane europskih zemalja.
“U ovoj reakciji važnu ulogu igraju jaki osjećaji nepravde i religiozna motivacija koja ujedinjuje velik broj muslimana protiv vanjskog svijeta”, mišljenje je američkog stratega.
Na temelju ovih pet stvarnosti Brzezinski zahtjeva od Sjedinjenih Država da “preuzmu inicijativu u promjeni globalne ravnoteže moći, tako da se nasilje koje se događa u muslimanskom svijetu, a koje ponekad i prelazi njegove granice, ne proširi naknadno i na niz drugih zemalja takozvanog Trećeg svijeta.
“Potrebno je stvoriti strukturu u kojoj velike sile mogu obuzdati pobunu islamskog svijeta, prije svega u Aziji i Africi”, savjetuje Brzezinski.
Strategiju u izgradnji nove globalne sigurnosne arhitekture Brzezinski opisuje u pet točaka.
Prvo, “učinkovito se suprotstaviti postojećem nasilju na Bliskom istoku”. Stoga Amerika treba stvoriti koaliciju “koja će u različitim stupnjevima uključivati, među ostalima, Rusiju i Kinu”.
Ovo je zapanjujuće slično Putinovom prijedlogu kojeg je iznio na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda u rujnu prošle godine, ali je ruski predsjednik predložio stvaranje koalicije protiv “Islamske države” i protiv terorizma u cjelini, a ne protiv muslimanskih naroda koje je zahvatio osjećaj beznađa i pobune usmjeravaju i protiv bivših kolonijalista.
Naravno, Brzezinski tvrdi da koaliciju moraju stvoriti Sjedinjene Države, a Washington će biti taj koji će diktirati uvjete Kini i Rusiji.
U slučaju Kine, potrebno je da “odustane od sebične pasivnosti u odnosi na regionalnu krizu na Bliskom istoku, jer će za Peking to biti politički i ekonomski korisno i lakše će ostvariti svoje ambicije na međunarodnoj sceni”.
Dakle, Kina bi trebala intervenirati u kaosu kojeg su stvorile Sjedinjene Države i koji je posljedica zapadnih intervencija u islamskom svijetu. S druge strane, za Rusiju vrijede stroži uvjeti.
“Rusiju prvo treba uvjeriti da se mora odreći jednostrane uporabe sile protiv svojih susjeda. Osobito Ukrajine, Gruzije i baltičkih zemalja”, piše Zbigniew Brzezinski
Prevedeno na ruski, to znači da Rusija mora odustati od bilo kakvog saveza, partnerstva, pa čak i utjecaja među zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, te prihvatiti činjenicu da sve ove zemlje moraju postati protektorat NATO saveza.
Začudo, Brzezinski istovremeno traži odustajanje Rusije iz svoje povijesne sfere utjecaja, a na drugoj strani da igra američku igru na Bliskom istoku. Ipak, objašnjenje za sve sadrži sama logika geopolitičke analize, koja se može vidjeti iz drugog dijela njegove strategije, gdje tvrdi “kako je Rusija po prvi put u svojoj povijesti zaista nacionalna država, što je izuzetno važno, ali se ne uzima za ozbiljno”.
Brzezinski napominje kako je nakon raspada Sovjetskog Saveza “nerusko stanovništvo republike postalo formalno nezavisno od države, te je do sada jačalo svoju neovisnost, a Kina i Zapad ovu novu stvarnost koriste u različitim regijama, svaka na svoj način i na štetu Rusije”.
Jasno je da se to prvenstveno odnosi na Ukrajinu, koju je Zapad sve načine pokušava izvući iz ruskog svijeta, kao i u Središnjoj Aziji, gdje se, po riječima Brzezinskog, jednako ponaša i Kina, iako u blažem obliku.
Ideja o rusko-kineskoj nekompatibilnosti, koja očajnički treba atlantistima kako bi se spriječilo formiranje “Euroazijskog bloka”, ključ je geopolitičke misli Brzezinskog. Njegov je posao bilo uplitanje u rusko-kineske odnose još ’70-ih, kada je definirao smjernice američku vanjsku politiku, te upozoravao na napete odnose između Moskve i Pekinga oko Kambodže i Afganistana.
Sada sugerira da Rusije i Zapad naprave objektivnu procjenu svojih interesa, iako je jasno da iza svega stoji strah od rusko-kineskog zbližavanja.
“U međuvremenu, budućnost same Rusije ovisi o njezinoj sposobnosti da postane važna i snažna nacionalna država u sastavu ujedinjene Europe. Ako se to ne dogodi, onda će to imati vrlo negativan utjecaj na rusku sposobnost suprotstavljanja rastućem teritorijalnom i demografskom pritisku iz Kine”, tvrdi Brzezinski, koji kao da je zabrinut za Rusiju, iako zaboravlja da se Moskva okrenula istoku i euroazijskom prostoru tek nakon agresivne politike NATO saveza u kojem više od dvadeset godina nikako nije mogla pronaći iskrenog partnera.
“Spasite se od Kine i idite u Europu i tamo budite ili kao vodeća europska države, ili jednostavno kao važna država u ujedinjenoj Europi“, poruka je Rusiji.
Jasno je da se odbacuje Rusija kao dominantna zemlja, ali je to je jedina mogućnost za njezin opstanak. Prema američkom strategu, Rusija treba postati “jedna od“europskih nacionalnih država i čak ući u Europsku uniju, ali se istovremeno mora odreći svih svojih ambicija na globalnom planu.
A što je s činjenicom da, prema Brzezinskom, Europa i dalje treba ostati mlađi partner Sjedinjenih Država, te ne smije igrati važnu nezavisnu ulogu u globalnim poslovima? Treba li Rusiji takva Europa? Osim toga, ne treba ni spominjati činjenicu da Rusija nije baš i nikakvom sukobu s Kinom, uključujući i prostor središnje Azije.
Međutim Brzezinski to razumije na drugi način i smatra da je Rusija već izgubila Ukrajinu, u stvari, kao što je rekao ’90-ih, bez Ukrajine Rusija ne može biti carstvo, ili bolje rečeno, može biti samo azijsko carstvo koje će dovesti do problema s Kinom. No, nakon što se Ukrajina udaljila, sada se Moskvu upozorava da treba biti oprezna s Kinom, te da je dobrodošla u Europi, gdje ćete biti najveća zemlja, vjerojatno zajedno s Njemačkom.
Unatoč apsurdnosti ove “ponude”, treba razumjeti da Brzezinski ne govori o današnjoj Rusiji, nego o budućoj u kojoj neće biti Putina.
“Konstruktivna američka politika treba djelovati hitno i gledati dugoročno. Sjedinjene Države trebaju nastojati u postupnom uvjeravanju Rusije da može postati utjecajna svjetska sila samo kao dio Europe”, tvrdi Brzezinski, vjerojatno misleći na sustavni rad koji će dati rezultate nakon Putinove vladavine.
To je u stvari naglasak na povratku prozapadnih političara na vlast, ako ne izravno, onda eurocentrične elite, iako Brzezinski teško može objasniti da je to u principu nemoguće. Putinovo okretanje Aziji nije na štetu Europe, a Rusija će graditi svoje odnose i s Kinom i s Europom na temelju svojih nacionalnih interesa. Sada je u tijeku veliki projekt izgradnje euroazijskog luka “Berlin – Moskva – Peking”, a to je najgora noćna mora za atlantističku elitu.
Međutim, oni koji ne žele nikakvo povezivanje Europe, Rusije i Kine, moraju, u prvom redu, što je više moguće oslabiti odnose između Rusije i Kine same.
Osim toga, budući da Moskva teži jedinstvu s Europom i Kinom, upravo Peking treba uvjeriti da mu je Washington partner. To stoji u trećem stavku strategije Brzezinskog.
“Perspektiva za Kinu u bliskoj budućnosti je postati glavni partner Sjedinjenih Država, a po tom pitanju treba raditi na smanjenju globalne krize poput one koja se sada širi i izvan Bliskog istoka. Ako se ova kriza ne lokalizira, ona će se širiti i pokriti južna i istočna područja Rusije, kao i zapadne Kini. Lokalni regionalni geopolitički ciljevi Kine su poslovanje s mladim republikama središnje Azije, muslimanskim zemljama i bivšim britanskim kolonijama u južnoj i zapadnoj Aziji, posebno Pakistanu, ali i Iranu, s obzirom na njegovu snagu i stratešku i gospodarsku ulogu. To bi trebao biti cilj globalnih kinesko-američkih sporazuma.(…) Kineska uloga mora odražavati međusobno razumijevanje u rastućoj američko-kineskoj suradnji u rješavanju bliskoistočne krize, što je povijesno važan test njihove sposobnosti da zajedno pruže i jačaju stabilnosti u cijelom svijetu”, piše Brzezinski.
Brzezinski nudi Kini muslimanski svijet, kao da je američko vlasništvo, ali će za to cijena biti savez s Rusijom i odbijanje Kine u jačanju suradnje s Moskvom na Pacifiku i jugoistočnoj Aziji, područjima od iznimne važnosti za Peking. Nekoliko godina je Obamina administracija pokušavala “prodati” ideju “velike dvojke” Pekingu, ali su Kinezi odbijali te zamke. Isto tako, što je sad već jasno, to je “najinteligentniji” dio plana Brzezinskog.
Četvrta točka je potreba da se “vratiti relativna stabilnost” na Bliskom istoku zbog suzbijanja nedržavnih oružanih skupina, kao što su kalifat i njegovi saveznici u cijeloj regiji. To zajedno moraju učiniti države regije, surađujući sa Sjedinjenim Američkim Državama, Rusijom i Kinom. Brzezinski u taj “savez” poziva poziva i Iran, Tursku, Izrael i Egipat,ali i tvrdi kako ozbiljno sumnja u sposobnost Saudijske Arabije da danas “igra važnu konstruktivnu ulogu u regiji”. Dakle, borbu na terenu bi trebali voditi trebali Iranci, Turci i Egipćani, uz potporu “Velike trojke” i Europe.
Brzezinski želi da SAD, Rusija i Kina rade zajedno, kako bi se pronašao način da se vrati mir na Bliskom istoku. No, u isto vrijeme, bilo kakvo odustajanje od američke hegemonije u Bliskom istoku ne dolazi u obzir.
“Potpuno povlačenje Sjedinjenih Država i američkih vojnika iz muslimanskog svijeta, ideja omiljena u naših američkih izolacionista, može izazvati nove ratove. Na primjer, između Izraela i Irana, između Saudijske Arabije i Irana, velike intervencije u Egiptu u Libiji, što bi izazvalo još dublju krizu povjerenja u stabilizacijsku ulogu SAD-a u svijetu. (…) U tom slučaju, Rusija i Kina bi mogli, na različite načine, ali je na potpuno nepredvidljiv način, iz situacije izvući geopolitičke prednosti, premda bi, na prvom mjestu, patio sam svjetski poredak u geopolitičkom smislu. I na kraju, ali ne manje važno, države rascjepkane Europe će biti uplašene i početi će tražiti sponzore u tom moćnom triu. Prijateljske zemlje će se natjecati jedne s drugima, što će dovesti do odvojenih sporazuma svakoga sa svakim i s bilo kim”, piše Zbigniew Brzezinski.
Dakle, ako se SAD povuku s Bliskog istoka, izgubit će Europu. Samo nije jasno kako će SAD ostati na Bliskom istoku i hoće li američka vojska zamijeniti ulogu Rusije i Kine i preuzeti teret rekonstrukcije regije? Jasno je da Moskva i Peking imaju vlastitu strategiju jačanja utjecaja na Bliskom istoku i njima očuvanje američkih baza u regiji očito ne odgovara.
Peta točka strategije kaže da je potrebno obratiti posebnu pozornost “dase politički ponovno aktiviraju mase izvan zapadnih zemalja”.
“Sjećanje ljudi koji su dugo vremena bili izloženi političkom progonu u velikoj mjeri doprinosi dramatičnom i brzom buđenju islamskog ekstremizma na Bliskom istoku. No, moguće je da je ono što se događa danas na Bliskom istoku, samo početak većeg fenomena, koji će u u budućnosti nastati u Africi, Aziji, pa čak i kod kolonijalnih naroda u zapadnoj hemisferi. Sustavno ubijanje baš dalekih predaka od strane kolonizatora koji su stigli uglavnom iz zapadne Europe i uništenje kolonijalnih naroda je usporedivo s nacističkim zločinima u Drugom svjetskom ratu. Žrtava je doslovno bilo na milijune. Političko nepovjerenje u kombinaciji sa zakašnjelim gnjevom i bol su moćna sila, koja sada izlazi na površinu i traži osvetu. I to ne samo u muslimanskom Bliskom istoku, nego, najvjerojatnije, i šire od njega. (…) U današnjem postkolonijalnom svijetu počinje nova povijesna retorika. Muslimanske i druge zemlje gaje dubok osjećaj neprijateljstva prema Zapadu i njegovom odbacivanju kolonijalne prošlosti, čime opravdaju njihovu deprivaciju, bijedu i nedostatak samopouzdanja”, piše Brzezinski.
Dakle, prema američkom strategu, bivši robovi i potlačeni će se osvetiti bivšim kolonizatorima. Ali kakve veze s tim imaju Rusija i Kina , koje su i same bile žrtve kolonijalnih ratova bio? Uostalom, prema logici Brzezinskog, Peking i Moskva moraju raditi zajedno sa Sjedinjenim državama da riješe bliskoistočni problem. Tako će Rusija i Kina u očima muslimana biti na istom brodu s njihovim bivšim tlačiteljima.
Brzezinski se boji da nema alternative zajedničkim akcijama triju zemalja, a “želju da se jednostrano ostvare asimetrični ciljevi diktiraju vojni i ideološki razlozi, što nikoga neće dovesti nigdje i autodestruktivno je gubljenje vremena”.
“Za Ameriku, to može dovesti do dužeg sukoba, dok ravnodušnost možda čak i do demoralizacije i povratka u vlastitu politiku izolacionizma u kojoj smo zaglavili u XX stoljeću. Za Rusiju, to bi moglo značiti ozbiljnu smetnju, jer bi se povećala vjerojatnost određenog priznanja dominantne uloge Kine. Za Kinu, to znači ne samo razlaz sa Sjedinjenim Američkim Državama, nego i rat s Japanom ili Indijom, ili oboje. U svakom slučaju, tijekom dulje faze vjerskih i kvazivjerskih ratova koji se odvijaju diljem Bliskog istoka pod zastavom licemjernog fanatizma, to bi dovelo do eskalacije krvoprolića u regiji i šire, kao i raširenog porasta nasilja općenito”, tvrdi bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost.
Dakle, “svi moraju djelovati zajedno”, ali su inicijativa i plan američki. Tako Brzezinski priznaje da Sjedinjene Države više i nisu dominantna sila, ali je važno da sada zadrže svoju superiornost.
“Sada je to doba gotovo. Iako je malo vjerojatno da će u bliskoj budućnosti, bilo koja zemlja biti u stanju da ekonomski i financijski prevlada Ameriku. Međutim, zahvaljujući novim sustavima naoružanja, neke zemlje mogu odjednom dobiti priliku da krenu putem samoubojstva i zajednički krenu u smrtonosnu borbu protiv Sjedinjenih Država. Ne ulazeći u teorijske detalje, iznenadno jačanje nekih zemalja sugerira da američka može oslabiti u vojnom smislu, a to bi značilo i kraj američke globalne nadmoći. Kao rezultat toga, svijet će vjerojatno utonuti u kaos. I to je razlog zašto su Sjedinjene Države trebaju usvojiti politiku u kojoj će barem jedna od dvije potencijalno opasne zemlje postati njihov partner u promicanju regionalne i globalne stabilnosti, a ujedno učiniti da nas zaobiđe najnepredvidljiviji, ali i potencijalno najvjerojatniji neprijatelj. Do danas, taj je protivnik bila Rusija, ali u budućnosti to može biti i Kina”, zaključuje Brzezinski.
Dakle, sve je jednostavno. Postoje dva neprijatelja, sadašnji i potencijalni, a energija je potrebno usmjeriti u povoljnom smjeru za Ameriku. Sve snage treba usmjeriti protiv muslimanskih zemalja, da se, ne daj Bože, Kina i Rusija s njima ne ujedine protiv Zapada, što bi bio posljednji čavao u lijesu njegovog projekta globalizacije. Bilo kako bilo, Brzezinski želi hitno restrukturiranje, odnosno preustroj cijelog svijeta.
Čak i kada bi strategija Zbigniewa Brzezinskog mogla polučiti rezultat, problem je što Sjedinjene Države danas nemaju dvadeset, čak ni deset godina za njeno provođenje, jer su i same u problemu unutarnje prilagodbe ili “perestrojke”.
Za kraj ne treba posebno napominjati da su, iako Brzezinski računa na vrijeme “poslije Putina”, ruski i kineski dužnosnici, aktualni i budući, naučili povijesnu lekciju iz ’70-ih i uspješnog balansiranja Henrya Kissingera između Moskve i Pekinga, a na štetu i Rusije i Kine. Povijest će pokazati je li moguće da dvije svjetske velesile poput Rusije i Kine povjeruju obećanjima Washingtona i na vlastitu štetu se odreknu suradnje, ne samo bilateralne, nego i sa zemljama diljem euroazijskog prostora i šire.
Osim toga, za provedbu ovog plana bi se SAD morale odreći ili utjecaja na istoku Europe, ako žele pridobiti Rusiju, ili u azijsko-pacifičkoj regiji, ako za saveznika žele Kinu. I jedno i drugo se u ovom trenutku čini nemogućim, jer time dovode u pitanje bit same strategije globalnog vodstva, a nadati se tome je znanstvena fantastika.
___
ABC.AZ:
On the way to global perestroika
Zbigniew Brzezinski has written a new book with the name which is demonstrative for citizens of the former USSR – ‘On the way to global perestroika’. The spirit of this book is in tune with the mood of the authors of book “New thinking in the nuclear missile age” (soft cover, Politizdat), which appeared a few years before the accession of Gorbachev and announcement of “new thinking” by him, not to leave a stone standing from the socialist world and the Soviet Union. This can be a real benefit of the new opus of pan Brzezinski: it compiles all the American fears and demonstrates a possible form of U.S. surrender before the modern challenges. So, here is what Brzezinski himself wrote, announcing the book.
As its era of global dominance ends, the United States needs to take the lead in realigning the global power architecture.
Five basic verities regarding the emerging redistribution of global political power and the violent political awakening in the Middle East are signaling the coming of a new global realignment.
The first of these verities is that the United States is still the world’s politically, economically, and militarily most powerful entity but, given complex geopolitical shifts in regional balances, it is no longer the globally imperial power. But neither is any other major power.
The second verity is that Russia is experiencing the latest convulsive phase of its imperial devolution. A painful process, Russia is not fatally precluded – if it acts wisely – from becoming eventually a leading European nation-state. However, currently it is pointlessly alienating some of its former subjects in the Islamic southwest of its once extensive empire, as well as Ukraine, Belarus, and Georgia, not to mention the Baltic States.
The third verity is that China is rising steadily, if more slowly as of late, as America’s eventual coequal and likely rival; but for the time being it is careful not to pose an outright challenge to America. Militarily, it seems to be seeking a breakthrough in a new generation of weapons while patiently enhancing its still very limited naval power.
The fourth verity is that Europe is not now and is not likely to become a global power. But it can play a constructive role in taking the lead in regard to transnational threats to global wellbeing and even human survival. Additionally, Europe is politically and culturally aligned with and supportive of core U.S. interests in the Middle East, and European steadfastness within NATO is essential to an eventually constructive resolution of the Russia-Ukraine crisis.
The fifth verity is that the currently violent political awakening among post-colonial Muslims is, in part, a belated reaction to their occasionally brutal suppression mostly by European powers. It fuses a delayed but deeply felt sense of injustice with a religious motivation that is unifying large numbers of Muslims against the outside world; but at the same time, because of historic sectarian schisms within Islam that have nothing to do with the West, the recent welling up of historical grievances is also divisive within Islam.
Taken together as a unified framework, these five verities tell us that the United States must take the lead in realigning the global power architecture in such a way that the violence erupting within and occasionally projected beyond the Muslim world—and in the future possibly from other parts of what used to be called the Third World—can be contained without destroying the global order. We can sketch this new architecture by elaborating briefly each of the five foregoing verities.
First, America can only be effective in dealing with the current Middle Eastern violence if it forges a coalition that involves, in varying degrees, also Russia and China. To enable such a coalition to take shape, Russia must first be discouraged from its reliance on the unilateral use of force against its own neighbors—notably Ukraine, Georgia, the Baltic States—and China should be disabused of the idea that selfish passivity in the face of the rising regional crisis in the Middle East will prove to be politically and economically rewarding to its ambitions in the global arena. These shortsighted policy impulses need to be channeled into a more farsighted vision.
Second, Russia is becoming for the first time in its history a truly national state, a development that is as momentous as it is generally overlooked. The Czarist Empire, with its multinational but largely politically passive population, came to an end with World War I and the Bolshevik creation of an allegedly voluntary union of national republics (the USSR), with power resting effectively in Russian hands, took its place. The collapse of the Soviet Union at the end of 1991 led to the sudden emergence of a predominantly Russian state as its successor, and to the transformation of the former Soviet Union’s non-Russian “republics” into formally independent states. These states are now consolidating their independence, and both the West and China—in different areas and different ways—are exploiting that new reality to Russia’s disadvantage. In the meantime, Russia’s own future depends on its ability to become a major and influential nation-state that is part of a unifying Europe. Not to do so could have dramatically negative consequences for Russia’s ability to withstand growing territorial-demographic pressure from China, which is increasingly inclined as its power grows to recall the “unequal” treaties Moscow imposed on Beijing in times past.
Third, China’s dramatic economic success requires enduring patience and the country’s awareness that political haste will make for social waste. The best political prospect for China in the near future is to become America’s principal partner in containing global chaos of the sort that is spreading outward (including to the northeast) from the Middle East. If it is not contained, it will contaminate Russia’s southern and eastern territories as well as the western portions of China. Closer relations between China and the new republics in Central Asia, the post-British Muslim states in Southwest Asia (notably Pakistan) and especially with Iran (given its strategic assets and economic significance), are the natural targets of Chinese regional geopolitical outreach. But they should also be targets of global Sino-American accommodation.
Fourth, tolerable stability will not return to the Middle East as long as local armed military formations can calculate that they can be simultaneously the beneficiaries of a territorial realignment while selectively abetting extreme violence. Their ability to act in a savage manner can only be contained by increasingly effective—but also selective—pressure derived from a base of U.S.-Russian-Chinese cooperation that, in turn, enhances the prospects for the responsible use of force by the region’s more established states (namely, Iran, Turkey, Israel, and Egypt). The latter should also be the recipients of more selective European support. Under normal circumstances, Saudi Arabia would be a significant player on that list, but the current inclination of the Saudi government still to foster Wahhabi fanaticism, even while engaged in ambitious domestic modernization efforts, raises grave doubts regarding Saudi Arabia’s ability to play a regionally significant constructive role.
Fifth, special attention should be focused on the non-Western world’s newly politically aroused masses. Long-repressed political memories are fueling in large part the sudden and very explosive awakening energized by Islamic extremists in the Middle East, but what is happening in the Middle East today may be just the beginning of a wider phenomenon to come out of Africa, Asia, and even among the pre-colonial peoples of the Western Hemisphere in the years ahead.
Periodic massacres of their not-so-distant ancestors by colonists and associated wealth-seekers largely from western Europe (countries that today are, still tentatively at least, most open to multiethnic cohabitation) resulted within the past two or so centuries in the slaughter of colonized peoples on a scale comparable to Nazi World War II crimes: literally involving hundreds of thousands and even millions of victims. Political self-assertion enhanced by delayed outrage and grief is a powerful force that is now surfacing, thirsting for revenge, not just in the Muslim Middle East but also very likely beyond.
Much of the data cannot be precisely established, but taken collectively, they are shocking. Let just a few examples suffice. In the 16th century, due largely to disease brought by Spanish explorers, the population of the native Aztec Empire in present-day Mexico declined from 25 million to approximately one million. Similarly, in North America, an estimated 90 percent of the native population died within the first five years of contact with European settlers, due primarily to diseases. In the 19th century, various wars and forced resettlements killed an additional 100,000. In India from 1857-1867, the British are suspected of killing up to one million civilians in reprisals stemming from the Indian Rebellion of 1857. The British East India Company’s use of Indian agriculture to grow opium then essentially forced on China resulted in the premature deaths of millions, not including the directly inflicted Chinese casualties of the First and Second Opium Wars. In the Congo, which was the personal holding of Belgian King Leopold II, 10-15 million people were killed between 1890 and 1910. In Vietnam, recent estimates suggest that between one and three million civilians were killed from 1955 to 1975.
As to the Muslim world, in Russia’s Caucasus, from 1864 and 1867, 90 percent of the local Circassian population was forcibly relocated and between 300,000 and 1.5 million either starved to death or were killed. Between 1916 and 1918, tens of thousands of Muslims were killed when 300,000 Turkic Muslims were forced by Russian authorities through the mountains of Central Asia and into China. In Indonesia, between 1835 and 1840, the Dutch occupiers killed an estimated 300,000 civilians. In Algeria, following a 15-year civil war from 1830-1845, French brutality, famine, and disease killed 1.5 million Algerians, nearly half the population. In neighboring Libya, the Italians forced Cyrenaicans into concentration camps, where an estimated 80,000 to 500,000 died between 1927 and 1934.
More recently, in Afghanistan between 1979 and 1989 the Soviet Union is estimated to have killed around one million civilians; two decades later, the United States has killed 26,000 civilians during its 15-year war in Afghanistan. In Iraq, 165,000 civilians have been killed by the United States and its allies in the past 13 years. (The disparity between the reported number of deaths inflicted by European colonizers compared with the United States and its allies in Iraq and Afghanistan may be due in part to the technological advances that have led to the ability to use force more precisely, and in part as well to a shift in the world’s normative climate.) Just as shocking as the scale of these atrocities is how quickly the West forgot about them.
In today’s postcolonial world, a new historical narrative is emerging. A profound resentment against the West and its colonial legacy in Muslim countries and beyond is being used to justify their sense of deprivation and denial of self-dignity. A stark example of the experience and attitudes of colonial peoples is well summarized by the Senegalese poet David Diop in “Vultures”:
In those days,
When civilization kicked us in the face
The vultures built in the shadow of their talons
The blood stained monument of tutelage…
The growing evocation of these memories, in the Muslim world and increasingly beyond, shows how the past still influences the present, but it certainly does not justify the violent behaviors that are transpiring in the Middle East today.
Given all this, a long and painful road toward an initially limited regional accommodation is the only viable option for the United States, Russia, China, and the pertinent Middle Eastern entities. For the United States, that will require patient persistence in forging cooperative relationships with some new partners (particularly Russia and China) as well as joint efforts with more established and historically rooted Muslim states (Turkey, Iran, Egypt, and Saudi Arabia if it can detach its foreign policy from Wahhabi extremism) in shaping a wider framework of regional stability. Our European allies, previously dominant in the region, can still be helpful in that regard.
A comprehensive U.S. pullout from the Muslim world favored by domestic isolationists, could give rise to new wars (for example, Israel vs. Iran, Saudi Arabia vs. Iran, a major Egyptian intervention in Libya) and would generate an even deeper crisis of confidence in America’s globally stabilizing role. In different but dramatically unpredictable ways, Russia and China could be the geopolitical beneficiaries of such a development even as global order itself becomes the more immediate geopolitical casualty. Last but not least, in such circumstances a divided and fearful Europe would see its current member states searching for patrons and competing with one another in alternative but separate arrangements among the more powerful trio.
A constructive U.S. policy must be patiently guided by a long-range vision. It must seek outcomes that promote the gradual realization in Russia (probably post-Putin) that its only place as an influential world power is ultimately within Europe. China’s increasing role in the Middle East should reflect the reciprocal American and Chinese realization that a growing U.S.-PRC partnership in coping with the Middle Eastern crisis is an historically significant test of their ability to shape and enhance together wider global stability.
The alternative to a constructive vision, and especially the quest for a one-sided militarily and ideologically imposed outcome, can only result in prolonged and self-destructive futility. For America, that could entail enduring conflict, fatigue, and conceivably even a demoralizing withdrawal to its pre-20th century isolationism. For Russia, it could mean major defeat, increasing the likelihood of subordination in some fashion to Chinese predominance. For China, it could portend war not only with the United States but also, perhaps separately, with either Japan or India or with both. And, in any case, a prolonged phase of sustained ethnic, quasi-religious wars pursued through the Middle East with self-righteous fanaticism would generate escalating bloodshed within and outside the region, and growing cruelty everywhere.
The fact is that there has never been a truly “dominant” global power until the emergence of America on the world scene. Imperial Great Britain came close to becoming one, but World War I and later World War II not only bankrupted it but also prompted the emergence of rival regional powers. The decisive new global reality was the appearance on the world scene of America as simultaneously the richest and militarily the most powerful player. During the latter part of the 20th century no other power even came close.
That era is now ending. While no state is likely in the near future to match America’s economic-financial superiority, new weapons systems could suddenly endow some countries with the means to commit suicide in a joint tit-for-tat embrace with the United States, or even to prevail. Without going into speculative detail, the sudden acquisition by some state of the capacity to render the America militarily broadly inferior would spell the end of America’s global role. The result would most probably be global chaos. And that is why it behooves the United States to fashion a policy in which at least one of the two potentially threatening states becomes a partner in the quest for regional and then wider global stability, and thus in containing the least predictable but potentially the most likely rival to overreach. Currently, the more likely to overreach is Russia, but in the longer run it could be China.
Since the next twenty years may well be the last phase of the more traditional and familiar political alignments with which we have grown comfortable, the response needs to be shaped now. During the rest of this century, humanity will also have to be increasingly preoccupied with survival as such on account of a confluence of environmental challenges. Those challenges can only be addressed responsibly and effectively in a setting of increased international accommodation. And that accommodation has to be based on a strategic vision that recognizes the urgent need for a new geopolitical framework.
(Izvor: http://abc.az/eng/interview/244.html)
Mostar, 27. travnja 2016. godine
