-TopSLIDEKultura

Sirotinjski islam

Na jednom od svojih časova sociologije u Gazijinoj medresi profesor Mustafa Spahić Mujki je iznosio sociološke definicije i među ostalim je pomenuo da je društvo ekvilibrij određenih faktora. Jedan učenik je veselo upitao: „A profesore molim vas, šta je ekvilibrij?“. Mujki je pun entuzijazma pojasnio da je ekvilibrij ravnoteža i harmonija. „Ali zašto niste odmah rekli i pojednostavili da je riječ o ravnoteži?“,upita zbunjeno učenik. Profesor Mujki je u svom predavačkom zanosu odbrusio mladom softi: „Sine dragi, da ćeš ti po selu držati volove za rogove tada bi bilo ravnoteža. Međutim, pošto si naumio da sjediš u mihrabu i poučavaš svijet vjeri za tebe je ekvilibrij.“ Cio razred je prasnuo u grohotni smijeh a mi smo otad dobro upamtili riječ ekvilibrij. I baš ta riječ mi je pala na um pri razmišljanju o nekim našim deformiranim govorima o islamu.

Naime, ako bismo pokušali da islam definišemo i opišemo u jednoj riječi, koja bi bila kadra da razjasni islam u njegovoj suštini i totalitetu onda bi to bila riječ ekvilibrij. Uistinu, ravnoteža i njeno očuvanje stoji u samim temeljima islama te je njeno odsustvo uskladu sa islamskim učenjem pogubno i štetno. Na više mjesta u Kur’anu Allah dž.š. veli kako On „ne voli one koji pretjeruju“. U jednoj se dovi iz Kur’ana moli dragoga Boga da nas sačuva „pretjerivanja u našim postupcima“. Klasici islama kažu da je islam ravnoteža Dunjaluka i Ahireta, tjela i duše, straha i nade ali i svega onoga što jesu sadržaji i osnove života. Od uleme se očekuje da ukazuje na svaku krajnost, i na pretjeranosti i nedotjeranosti. O mnogim od tih sadržaja javno se kazuje kako bi se izbjegao pogubni debalans ali nam jedan izmiče iz vidokruga. Naime, odveč često naš govor o vjeri je insistiranje na zahvalnosti, skromnosti, spremnosti da se prihvate zadate pozicije, da se trpi i izdrži prezreno stanje. U tom diskursu svjesno ili nesvjesno žigošu se oni ljudi koji se bore za dunjalučku afirmaciju i u svojoj nezajažljivoj ambicioznosti „nezahvalno“ blude dunjalučkim stazama i bogazima. Dakako, vjera je snaga koja nudi izlaz u drami života i stoga treba ponekad govoriti o zahvalnosti i saburu. Međutim, taj diskurs je validan sve do one tačke kada nas počinje sputavati od akcije, od nastojanja ka promjeni vlastitog stanja i ličnog unapređenja. Naime, u našem vjerskom govoru ima malo mjesta za ambicije i stremljenja za bolje i ka boljem. A i to je, nesumnjivo, dio islamskog svjetonazora. Naš Vjerovjesnik je govorio o zadovoljstvu sa malim ali i o tome da kada tražimo od Milostivog Boga da treba tražiti najviše, da tražimo Firdevs. Nošeni Poslanikovom ambicioznom vizijom hiljade ashaba je napustilo skromne pustinjske šatore i svoje mezare posijalo širom arapskog svijeta sa ambicijom da kreativno mijenjaju svijet. Pošteno je kada kazujemo o skromnim ashabima koji su živjeli u ritama i sa šakom hurmi da spomenemo i one koji su imali značajno bogatstvo i nisu se stidjeli niti doživljavali vjerske osude zato što rade i zarađuju. Rijetki se sjećaju, a još se rjeđe pominje da je svaki četvrti od njih deset koji su obradovani Džennetom umro kao milijarder u današnjem značenju tog pojma. Dvojica ashaba od njih deset bili su autentični milijarderi a to su Osman b. Affan i Abdurahman b. Auf. Poznato je da po dolasku u Medinu Abdurahman nije imao ništa niti je tražio išta. Samo je pitao gdje je pijaca i nije prošlo puno vremena a on je već postao jedan od bogatijih stanovnika Medine. Do kraja života je zaimao toliki imetak da bi danas poredba sa Bill Gatesom bila sasvim umjesna. O tome piše Yaqub Mirza u knjizi Pet stubova blagostanja gdje obrazlaže da prve generacije muslimana nisu prezirali sticanje imetka i borba za poziciju na Dunjaluku. Ustvari, oni su to razmjeli kao vid borbe za svoju vjeru. Yakub Mirza smatra da ako muslimane ubijedite da odustanu od ovosvjetskih ambicija, i da prestanu zarađivati time ste poljuljali temelje cijelog sistema čije bi rušenje značilo srozavanje cijele strukture islama. A upravo to se dešava danas. Stoga mi se čini da naš današnji govor o vjeri nije obrazlaganje vjere, i tematiziranje njenih autentičnih sadržaja nego teološka apologija vlastite prezrene poziciju. Riječju, od osobne slabosti pokušavamo napraviti vrlinu. Zato je Enes Karić napisao da nam se „danas mnogi podsmjehuju jer naša pobožnost nema nikakva pokrića u bogatstvu, snazi i pameti“. Naša vjera je danas sirotinja, nastavlja dalje, „ali ne zato što mi u nju ne vjerujemo, već što uz vjeru ništa drugo nemamo“. Drugačije kazano, islam je nesumnjivo obogatio sve narode i pojedince sa kojim se susreo i koji su ga iskreno prihvatili. Ali je sasvim umjesno postaviti pitanje da li smo mi, i u kojoj mjeri obogatili islam. A da bismo obogatili islam a ne samo islam doživljavali kao bogatstvo valja imati ambicije za mijenjanje sebe i svijeta u kojem živimo. Islam je, nema dvojbi, vjera i za ubogu sirotinju. Ali je pitanje da li naš vjerski govor potiče lično i kolektivno stremljenje ka boljem ili utječe da ljudi ostaju intelektualna, ekonomska i svaka druga sirotinja.

Piše: Mevludin Dizdarević (Preporod)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close