Sirija je primjer da se nije održalo “nikada više”

Autorski tekst zamjenika predsjedavajućeg Vijeća ministara i ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine dr. Zlatka Lagumdžija i ministra vanjskih poslova Republike Turske Ahmeta Davutoğlua pod naslovom: “Syria shows we still don’t mean ‘never again’” (Sirija je primjer da se nije održalo “nikada više”) objavljen je 2. avgusta 2013. godine u uglednom Washington Postu.

 

Tekst prenosimo u cijelosti:

“Svijet je prije osamnaest godina svjedočio ubistvu oko 8.000 bosanskih muškaraca i dječaka u Srebrenici, gradu u istočnoj Bosni i Hercegovini, kao i prisilnoj deportaciji približno oko 30.000 žena sa njihove zemlje. I stoga je Srebrenica postala opće poznati sinonim, ne samo za brutalnost koja se desila tokom trogodišnjeg konflikta u bivšoj Jugoslaviji, već i za čovječanstvo koje je pokazalo svoju lošu i izopačenu stranu.

Za razliku od drugih organizama, ljudska bića su sposobna da uče na svojim greškama. I Srebrenica je bila jedna tragična greška iz koje bi trebalo naučiti veliku lekciju.

Ipak, čak i danas, 18 godina nakon okrutnih dešavanja u Srebrenici i traume u Bosni i Hercegovini, suočavamo se sa najgorom humanitarnom katastrofom 21. vijeka koja se dešava u Siriji. Sada na drugom mjestu i u drugom vremenskom periodu svjedoci smo masovne tragedije. Tragedija za koju se svijet  obavezao riječima da se „nikad više“ neće dogoditi sada se ponavlja.

Tri godine nakon početka rata u Bosni i Hercegovini broj mrtvih iznosio je više od 300.000 a broj izbjeglica je bio 1.3 miliona. U Siriji, više od 100.000 ljudi je ubijeno od početka mirnih protesta 2011. godine. Humanitarna pomoć je potrebna za više od sedam miliona Sirijaca, četiri miliona Sirijaca je raseljeno unutar Sirije i 1.4 miliona izbjeglica danas traži utočište u susjednim zemljama.

U Sarajevu, ulici Vase Miskina su 1992. godine ubijeni nevini ljudi koji su čekali u redu da bi kupili hljeb. U 2013. godini nevini stanovnici Alepa i Hama su mete divljaštva dok pokušavaju da donesu hljeb svojim porodicama.

U Bosni i Hercegovini su civili bili na udaru teškog naoružanja i artiljerije. U Siriji civili izmiču balističkim projektilima ispaljenim na civilna područja. I danas zasigurno znamo da sirijski režim koristi hemijsko oružje protiv svog naroda.

Etničko čišćenje je bila mučna tematika konflikta u Bosni i Hercegovini. U Siriji je režim pred očima svijeta, nemilosrdno i očigledno bez imalo srama masakrirao stotine nevinih civila.

Zašto mi – međunarodna zajednica, ljudi mira i saosjećanja – dozvoljavamo da se ovo ponavlja? Međunarodna doktrina „odgovornost zaštite“ dolazi u suštini kao rezultat lekcija koje smo naučili iz tragedije koja se desila u Bosni i Hercegovini. Ako se odgovornost zaštite ne odnosi na Siriju, na koga se onda odnosi?

Koliko dugo će Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda nastaviti da gleda u stranu dok se ovakav pokolj dešava? Koliko će međunarodna zajednica biti suzdržana dok 5.000 Sirijaca svakog mjeseca gubi živote od strane režima u Damasku? Kao što se desilo i u Bosni i Hercegovini, hoćemo li morati čekati za još jedno izvinjenje generalnog sekretara UN-a za pasivnost pred licem humanitarne katastrofe uzrokovane ljudskim djelovanjem?

Uvjereni smo da će se narod Sirije osloboditi okova ovog krvavog režima. Volja naroda uvijek na kraju odnosi pobjedu. Nakon decenija represije, narod želi živjeti u zemlji gdje će prevladati njihova volja, a ne autokrati; gdje suverenost u potpunosti pripada cijelom narodu koji posjeduje univerzalne vrijednosti kao što su demokratija, ljudska prava, vladavina prava i dobro upravljanje koje je njima bilo uskraćeno, a drugima dozvoljeno.

Istrajni muškarci i žene Sirije će se dugo pamtiti po svojoj hrabrosti i plemenitoj borbi za ostvarivanje ove vizije.

Ne može biti mjesta za okrutno tlačenje sa srednjovjekovnim načinom razmišljanja u 21. vijeku, zasigurno ne kada imamo davno naučene lekcije iz historije.

Međutim, da li bi i nakon dvije decenije od dešavanja u Bosni i Hercegovini trebalo da cijena slobode i dalje bude tako visoka?

Kada nove generacije budu gledale unazad na Sirijsku revoluciju, ocjenjivat će radnje svakog učesnika i pojedinca. Vrijeme je da svi Sirijci i pripadnici međunarodne zajednice zauzmu svoje mjesto na pravednoj strani istorije.

Nakon svega, historija će se ponavljati ako niko ne bude učio iz njenih lekcija”.

avaz