Kako Evropa zaoštrava svoju sigurnosnu agendu, postoji rizik da oslabi upravo lokalne temelje na kojima počivaju otporna društva i vjerodostojna partnerstva.
Piše: Lassi Murto
Smanjenje razvojne pomoći najprije se vidi u brojkama donatorskih budžeta. Tek kasnije njegove posljedice postaju opipljive: kroz ugašene programe, otpuštene terenske timove, oslabljene lokalne organizacije, izostale monitoring posjete i zajednice koje postaju sve manje vidljive.
Taj vremenski odmak je presudan. Do trenutka kada politička cijena rezova postane očigledna, medijska pažnja već je usmjerena na nove teme, a značajan dio građanske infrastrukture koja je pretrpjela štetu već je nestao.
Zvanična razvojna pomoć u 2025. godini zabilježila je najveći godišnji pad otkako se vodi evidencija. Humanitarno finansiranje, podrška najslabije razvijenim državama i bilateralna pomoć zemljama podsaharske Afrike pretrpjeli su ozbiljne rezove. O tim brojkama najčešće se govori kao o fiskalnim korekcijama, geopolitičkim preraspodjelama ili posljedicama unutrašnjih političkih pritisaka u državama donatorima.
Međutim, suštinski problem nije samo u tome što se manje novca prelijeva iz bogatijih u siromašnije zemlje. U vremenu kada se različite krize međusobno prepliću, donatori slabe upravo one lokalne veze koje društvima omogućavaju da budu razumljiva sama sebi, odgovorna prema građanima i otporna na buduće izazove.
Gubitak nije samo izgubljena radionica, izvještaj ili obuka. Gubi se dio sposobnosti jednog društva da razumije vlastite potrebe i prepozna vlastite slabosti.
To je ujedno i evropski paradoks. Evropa sve češće govori jezikom sigurnosti, otpornosti i strateške odgovornosti. Ulaže u odbranu, energetsku sigurnost, upravljanje granicama i pripravnost za krizne situacije. Ali ako istovremeno ukida podršku lokalnim građanskim mrežama koje prepoznaju društvenu isključenost, nadziru poštivanje ljudskih prava i čuvaju međusobno povjerenje, onda potkopava upravo one temelje sigurnosti koje tvrdi da želi zaštititi.
Razvojna saradnja se prečesto posmatra isključivo kao transfer resursa: novca, stručnog znanja, obuka, usluga ili projekata. Djelimično je to tačno. Ali u svom najboljem obliku ona istovremeno gradi građansku infrastrukturu – lokalne organizacije, mreže povjerenja i mehanizme odgovornosti zahvaljujući kojima ljudi postaju vidljivi jedni drugima, ali i institucijama države.
To je naročito važno kada je riječ o organizacijama osoba s invaliditetom.
Kroz dugogodišnji rad na međunarodnoj inkluziji osoba s invaliditetom i jačanju civilnog društva, uključujući saradnju s partnerima u istočnoj Africi, naučio sam da lokalna organizacija osoba s invaliditetom nije samo korisnik grantova niti izvršilac projekata. Ona je često jedan od najpreciznijih instrumenata koje društvo ima za pronalaženje ljudi koje zvanični sistemi uopće ne registruju.
Takva organizacija zna koja djeca ne pohađaju školu, koje žene s invaliditetom ostaju skrivene zbog stigme, ko je izostavljen iz humanitarne pomoći, koje zdravstvene usluge nisu dostupne, koji lokalni službenici zaista slušaju građane, a koja prava postoje samo na papiru. Ona zna gdje je javni prijevoz tek formalna mogućnost, gdje službeni podaci stvaraju pogrešnu sliku i gdje je učešće građana obećano, ali nikada stvarno omogućeno.
Kada takva organizacija izgubi finansijsku podršku, ne nestaju samo radionice, izvještaji ili edukacije. Smanjuje se sposobnost cijelog društva da razumije vlastitu stvarnost.
Održavanje demokratije
Zbog toga je današnja rasprava o rezovima razvojne pomoći preuska kada se svodi isključivo na visinu izdvajanja. Pravo pitanje nije koliko se novca troši, nego kakvi društveni i demokratski kapaciteti nestaju kada određeni oblici podrške budu ukinuti.
Organizacije civilnog društva koje djeluju na lokalnom nivou obavljaju posao koji je teško kvantificirati upravo zato što često sprječavaju nevidljivost, umjesto da proizvode spektakularne događaje. One prevode ljudska prava na jezik lokalnih zajednica, osporavaju štetne društvene obrasce, dopiru do ljudi koji ne vjeruju institucijama, pomažu zajednicama da artikulišu svoje zahtjeve, upozoravaju na probleme koje zvanični sistemi ne primjećuju i pojedinačnu patnju pretvaraju u javno dostupnu informaciju.
To nije “meki” društveni rad. To je svakodnevno održavanje demokratije.
Evropa ne bi smjela poistovjećivati tvrdu sigurnost s dubinskom sigurnošću. Vojna spremnost, kontrola granica i energetska otpornost mogu biti nužni u sve nestabilnijem svijetu. Ali društvo nije sigurno samo zato što država može braniti svoju teritoriju. Ono je sigurno onda kada ljudi nisu prepušteni sami sebi, već ih štite institucije i međuljudski odnosi koji omogućavaju funkcionisanje javnog života.
Posebno zabrinjava trend u kojem se donatori povlače iz finansiranja malih, lokalno ukorijenjenih organizacija i sredstva usmjeravaju prema većim, administrativno jednostavnijim partnerima.
Rezovi u građanskoj infrastrukturi narušavaju upravo tu dublju sigurnost. Oni olakšavaju da marginalizovani ljudi nestanu iz razvojnih planova, omogućavaju vlastima da tvrde kako provode inkluziju bez stvarnih dokaza, ostavljaju više prostora za korupciju i zloupotrebe te stvaraju privid da su međunarodni programi stigli do zajednice, iako su zapravo obuhvatili samo njen najvidljiviji dio.
Ovo nije argument za očuvanje svakog programa razvojne pomoći u njegovom sadašnjem obliku. Razvojna saradnja mora biti predmet ozbiljne evaluacije. Donatori imaju puno pravo postavljati pitanja o efikasnosti, zavisnosti od pomoći, birokratizaciji i stvarnom lokalnom vlasništvu nad projektima. Ali ukidati podršku bez razumijevanja građanskih funkcija koje ona održava nije reforma. To je institucionalna amnezija.
Posebno zabrinjava kada se donatori odriču malih, lokalno ukorijenjenih organizacija u korist velikih sistema kojima je lakše upravljati. Velike organizacije imaju važnu ulogu, naročito u humanitarnim krizama i reformama na sistemskom nivou. Međutim, one ne mogu zamijeniti znanje koje posjeduju organizacije duboko ukorijenjene u lokalnim zajednicama, njihovim jezicima, odnosima među spolovima, iskustvima osoba s invaliditetom, neformalnim mrežama i lokalnim historijama.
Nacionalna baza podataka može pokazati da osobe s invaliditetom postoje. Lokalna organizacija zna zašto neko nije došao na sastanak, zašto žena nije stigla u ambulantu, zašto porodica skriva dijete, zašto novčana pomoć nije stigla do korisnika ili zbog čega je neka javna usluga formalno dostupna, ali u praksi neupotrebljiva.
Ta razlika postaje presudna u krizama. Klimatski šokovi, oružani sukobi, prisilne migracije, zdravstvene krize i ekonomska nestabilnost ne pogađaju sve jednako. Oni se šire kroz već postojeće društvene nejednakosti. Ljudi koji su već izvan službenih evidencija, javnih usluga i procesa odlučivanja gotovo uvijek prvi budu zanemareni, a posljednji evidentirani. Lokalno civilno društvo jedno je od rijetkih koje takve procese može prepoznati prije nego što prerastu u katastrofu.
Zbog toga inkluzija osoba s invaliditetom ne bi smjela biti svedena na formalni zahtjev za usklađivanje s pravilima. Ona predstavlja svojevrsni test uspješnosti razvojne saradnje – provjeru da li programi zaista dopiru do onih koje sistemi najlakše zanemaruju. Ako neki program ne uspijeva obuhvatiti osobe s invaliditetom, vrlo vjerovatno otkriva i širi problem: slabo poznavanje lokalne zajednice, nepristupačnu komunikaciju, nedovoljnu odgovornost, zarobljenost institucija od strane privilegovanih grupa ili nerealne pretpostavke o tome ko uopće može učestvovati.
Ako Evropa želi izgraditi vjerodostojna partnerstva u sve fragmentiranijem svijetu, mora razumjeti da se demokratska otpornost gradi lokalno, strpljivo i kroz dugoročne odnose povjerenja.
U tom smislu, organizacije osoba s invaliditetom predstavljaju svojevrstan završni test demokratije. One pokazuju da li prava, javne usluge i politička obećanja zaista dopiru do ljudi koje je najlakše previdjeti.
Pouka za javne politike je jasna. Ako donatori moraju smanjivati budžete, ne smiju to činiti naslijepo na račun građanske baze. Potrebno je zaštititi mala, ali strateški važna ulaganja u lokalne organizacije, uključujući organizacije osoba s invaliditetom, ženske organizacije i druge aktere duboko ukorijenjene u zajednicama. Potrebno je finansirati njihove osnovne kapacitete, a ne isključivo kratkoročne projekte. Monitoring posjete, rad u zajednici, unapređenje pristupačnosti i lokalne mehanizme odgovornosti treba posmatrati kao ključne funkcije društvene otpornosti, a ne kao administrativni dodatak.
Donatori bi se također trebali oduprijeti iskušenju da efikasnost mjere isključivo veličinom grantova, jednostavnošću izvještavanja ili brzinom isplate sredstava. Mali grant lokalnoj organizaciji može proizvesti znanje koje se kasnije ne može kupiti ni najvećim projektom. Povjerenje građeno godinama može postati odlučujući resurs upravo onda kada formalni sistemi zakažu. A jednom izgubljeno povjerenje izuzetno je skupo ponovo izgraditi.
Za evropske donatore to nije pitanje dobročinstva. To je pitanje strateškog realizma.
Ako Evropa želi biti vjerodostojan partner u fragmentiranom svijetu, mora shvatiti da se demokratska otpornost gradi lokalno, postepeno i kroz odnose među ljudima. Ona se ne može aktivirati u trenutku izbijanja krize ako je godinama prije toga sistematski potkopavana ukidanjem finansijske podrške.
Na kraju, pravo pitanje nije može li Evropa priuštiti podršku civilnom društvu u vremenu višestrukih kriza. Pitanje je može li sebi priuštiti da u još dublje krize uđe s manje ljudi koji su u stanju prepoznati ko je ostao izvan sistema i kome je pomoć najpotrebnija.
