Svijet je ovih dana ponovo gledao čovjeka koji moli da ostane živ. Italijanski i međunarodni mediji objavili su snimak smrti četrdesetdvogodišnjeg Abderrahima Fakira, čovjeka marokanskog porijekla koji je u Italiji živio od svoje pete godine, radio, vodio vlastiti posao i vjerovao da pripada zemlji u kojoj je proveo gotovo cijeli život, a koji je, dok su ga policajci držali prikovanog za tlo, posljednjim snagama ponavljao riječi „Aiuto, aiuto, basta“ – „Upomoć, dosta.“
Piše: Dino Mustafić
Te riječi nisu bile politički slogan, nisu bile optužba niti govor pobune; bile su posljednji izraz ljudske potrebe da neko prepozna život koji nestaje pred očima onih čiji je posao da ga štite. Zato je taj prizor izazvao proteste širom Italije, otvorio tužilačku istragu i probudio sjećanje na Georgea Floyda, čiji vapaj „I can’t breathe“ i danas odzvanja kao jedna od najsnažnijih optužbi protiv društva koje je dopustilo da čovjek umire pred kamerama.
Foto: Max Cavallari / EPA/Shutterstock
Između Bologne i Minneapolisa ne postoji samo slučajna podudarnost u načinu na koji su dva čovjeka izgubila život; postoji mnogo ozbiljnija veza koja govori o vremenu u kojem živimo, vremenu u kojem se demokratije sve glasnije zaklinju u ljudska prava, dok istovremeno u njihovim društvima rastu predrasude prema migrantima, rasnim i etničkim manjinama, a politički govor sve češće proizvodi atmosferu u kojoj se ljudi ne vrednuju prema svom dostojanstvu nego prema svom porijeklu, boji kože, jeziku ili vjeri.
Najveća opasnost savremenog rasizma ne nalazi se više samo u otvorenoj mržnji, nego u njegovoj sposobnosti da se predstavi kao zdravi razum, kao navodna briga za sigurnost, kao zaštita nacionalnog identiteta ili kulturnih vrijednosti. Kada se migrant godinama opisuje kao prijetnja, kada se manjinske zajednice neprestano povezuju s kriminalom, nasiljem ili društvenim problemima, tada se polako mijenja i pogled društva na njihovu ljudskost. Oni više nisu pojedinci sa svojim imenima, porodicama, ljubavima i strahovima; postaju kolektivna slika na koju se projektuju sve frustracije jednog društva. A čovjeka kojeg prestanemo gledati kao pojedinca mnogo je lakše poniziti, mnogo lakše povrijediti i, na kraju, mnogo lakše pustiti da umre.
Upravo zato smrt Abderrahima Fakira nije samo predmet jedne policijske istrage. Ona je ogledalo Evrope koja se danas nalazi između svojih velikih humanističkih ideala i sve agresivnije političke stvarnosti u kojoj desni populizam, ksenofobija i rasizam više nisu marginalne pojave, nego dio glavnog političkog toka. Gotovo da nema zemlje u kojoj migranti nisu postali pogodno objašnjenje za ekonomske teškoće, pad životnog standarda, sigurnosne izazove ili kulturne promjene, kao da je mnogo lakše proizvesti neprijatelja nego ponuditi rješenja za stvarne probleme.
Foto: Kerem Yücel/for NPR
Sjedinjene Američke Države nisu ostale pošteđene istog procesa. Smrt Georgea Floyda pokazala je da ni društvo koje sebe smatra simbolom slobode nije uspjelo pobijediti duboko ukorijenjene rasne nejednakosti, baš kao što današnja Evropa pokazuje da deklaracije o ljudskim pravima same po sebi nisu dovoljne ako se u svakodnevnom životu ljudi i dalje procjenjuju prema tome kako izgledaju, kako se zovu ili odakle dolaze.
Mi na Balkanu morali bismo biti među prvima koji će razumjeti koliko je opasna svaka ideologija koja ljude dijeli na one koji pripadaju i one koji navodno nikada neće pripadati. Naša historija nas je naučila da nijedan veliki zločin nije počeo metkom. Počeo je predrasudom. Počeo je riječima. Počeo je uvjerenjem da neki život vrijedi manje od drugoga. Svaka diskriminacija najprije traži opravdanje u jeziku, zatim u politici, a tek na kraju pronađe svoj izraz u nasilju.
Zato nije dovoljno čekati rezultate istraga niti se zadovoljiti uvjerenjem da će pravosuđe utvrditi odgovornost pojedinaca. Mnogo je važnije postaviti pitanje kakvo društvo proizvodi atmosferu u kojoj se prema migrantima, izbjeglicama ili pripadnicima manjinskih zajednica tako često pristupa s unaprijed oblikovanom sumnjom, nepovjerenjem ili strahom. Jer kada predrasuda postane društvena norma, nasilje više nije izuzetak, nego njegova logična posljedica.
Foto: dialogos.ba
Demokratija se ne mjeri brojem izbora niti ljepotom ustava. Ona se mjeri sposobnošću da zaštiti upravo onoga ko je najslabiji, najusamljeniji i najnepopularniji. Vrijednost ljudskih prava ne provjerava se u odnosu prema većini, nego prema manjini. Ako zakon jednako ne štiti migranta kao domaćeg građanina, ako policijska sila jednako ne poštuje dostojanstvo čovjeka bez obzira na njegovo porijeklo, tada govor o demokratiji ostaje samo dobro napisana politička retorika.
Možda je zato najveća opasnost našeg vremena upravo navikavanje na tuđu nesreću. Svaki novi snimak nasilja traje nekoliko dana, izazove kratkotrajno zgražavanje, a zatim nestane pod naletom novih vijesti. Ono što ostaje nije samo zaboravljena žrtva nego i društvo koje je izgubilo sposobnost da osjeti moralni nemir. A trenutak u kojem nas čovjek koji umire moleći za pomoć više ne potresa nije trenutak u kojem su poraženi Abderrahim Fakir ili George Floyd; to je trenutak u kojem smo porazili vlastitu ideju čovječnosti.
tačno.net
