Obje politike polaze od iste pretpostavke, a to je da naša država nije potpuno suverena
Bosna i Hercegovina ponovo se našla između dvije političke deklaracije susjednih država. Jedna je usvojena na Svesrpskom saboru u Beogradu, održanom u junu 2024. godine, a druga prošle sedmice u Hrvatskom saboru.
Ove dvije deklaracije, kada se temeljitije iščitaju, razlikuju se po tonu, političkom jeziku i ciljevima. Ipak, imaju jednu zajedničku crtu, a to je da obje polaze od pretpostavke da Srbija i Hrvatska imaju pravo određivati političku budućnost BiH. I upravo tu leži suština problema.
Zvanična politika
Deklaracija Svesrpskog sabora otvoreno promovira ideju jedinstvenog srpskog političkog prostora i afirmiše koncept politike “srpskog sveta”. Usvojile su je podsjetimo i to, i Vlada Srbije i Vlada RS-a, a potom i obje skupštine, srbijanska i bh. entiteta RS.
Na ovaj način direktno se slabi državnost BiH, jer se jedan njen entitet predstavlja kao dio šire nacionalne cjeline izvan granica države kojoj pripada (čitaj “velike Srbije”).
Ono što ovaj dokument, koji sadrži 49 zaključaka, čini još opasnijim od Memoranduma SANU-a, i svih do sada ispisanih rezolucija, memoranduma… jeste činjenica da je prvi put Skupština Srbije usvojila zvanično jedan dokument koji je u cijelosti protiv Dejtonskog sporazuma, NATO puta BiH i poziva na nepoštivanje odluka Ustavnog suda BiH.
S druge strane imamo deklaraciju Hrvatskog sabora koja, očekivano i svojstveno Zagrebu, koristi evropski rječnik – sve upakovano u lijepi diplomatski celofan s mašnom. Govori o ravnopravnosti Hrvata, legitimnom predstavljanju i izmjenama Izbornog zakona. Međutim, kada parlament druge države usvaja dokument kojim određuje kako treba izgledati politički sistem BiH, teško je to nazvati pukom brigom za sunarodnjake. To je politička poruka da Zagreb smatra kako ima pravo oblikovati unutrašnje odnose u susjednoj državi.
Razlike u metodama
Naravno, postoje neke razlike. Srbija češće govori jezikom teritorijalnog povezivanja, odnosno brišu Drinu kao granicu, i nacionalnog objedinjavanja, dok Hrvatska insistira na institucionalnom preuređenju BiH kroz izmjene izbornog sistema. Ali razlika u metodama ne mijenja činjenicu da obje politike polaze od iste pretpostavke, a to je da BiH nije potpuno suverena država.
To je obrazac koji traje decenijama.
Politički centri u Beogradu i Zagrebu uporno pokazuju da BiH ne doživljavaju kao ravnopravnog partnera, nego kao pitanje vlastitih nacionalnih interesa.
Najveća opasnost nije ni u jednoj deklaraciji pojedinačno.
Ono što je izuzetno opasno jeste normalizacija ideje da je sasvim prihvatljivo da parlamenti susjednih država raspravljaju i odlučuju o unutrašnjem političkom uređenju BiH. Kada se to počne smatrati normalnim, onda se postepeno briše granica između legitimnog interesa za položaj sunarodnjaka i direktnog miješanja u unutrašnje poslove druge države.
Gradnja suverentiteta
Danas deklaracije. Jučer memorandumi. Sutra možda novi politički zahtjevi. Oblik se mijenja, ali poruka ostaje ista. BiH ni u Srbiji ni u Hrvatskoj još nije prihvaćena kao država koja sama odlučuje o sebi i svojoj budućnosti. Službeni Beograd i Zagreb moraju se prestati miješati u unutrašnja pitanja naše države, jer put kojim gaze više od tri decenije nije put ka jačanju dobrosusjedskih odnosa i pomirenja na kojem posebno insistira Srbija.
BiH nema luksuz da na takve procese šuti. Ne zato što treba ulaziti u nove sukobe sa susjedima, nego zato što nijedna država ne može graditi svoj suverenitet ako drugi pišu političke mape njene budućnosti.
E. Latif, avaz.ba
