-TopSLIDEKultura življenjaLifestyle

Šehić: Mali mrav

Faruk Šehić

Predapokaliptični sevdah

Kao vijest dana, a možda i godine, dolazi ta u kojoj izvjesni konobar piše poeziju i uzor mu je niko drugi do vlasnik firme Srebrena malina. Onaj koji je kupio neupotrebljive respiratore za enormno visoku cijenu novcem poreskih obveznika ovog entiteta.

Da ne bih dalje ulazio u dnevno-političke fekalije, jer ne želim da onečistim prostor vlastite kolumne, moraću stati na prvom paragrafu. Ali mi je ta vijest dala potreban poticaj da sredim neke misli o pisanju u suvisle rečenice i pasuse. Da podijelim svoje iskustvo sa raznoraznih promocija, festivala na kojima sam štošta naučio tokom dvadeset i više godina javnog bavljenja poslom pisca.

Najbitnije što sam naučio putujući Evropom i ostatkom svijeta je to da trebaš misliti o sebi kao o najmanjem mravu ikada. Ultra-mali si mrav i takav trebaš ostati; borba pisca s njegovim egom je ozbiljna stvar ukoliko se želiš baviti pisanjem. I to jedna od ozbiljnijih i bitnijih borbi. Pored borbe sa rečenicom ili stihom. Pored svih mogućih fajtova koje vodiš dok radiš na jednom rukopisu što će se kao larva pretvoriti u divnog leptira šarenih krila. Barem bi trebao da se pretvori, u tome je moja težnja u pisanju. Pridjev divan može se shvatiti na više načina. On je metafora za uspješan rukopis, onaj kojim je pisac itekako zadovoljan, a kojim i čitatelji trebaju biti zadovoljni.

Mukotrpan je to posao i baš je u tome njegova tajnovita čar. Nisam mazohista ali kao pisac moraš biti spreman na raznorazne oblike književne i neknjiževne patnje, možda je asketizam bolja riječ od patnje. Ustrajnost da izdržiš na literarnom hljebu i vodi dugo vremena. Taj kruh i voda su rad i beskrajno prerađivanje teksta. Kada toliko radiš na tekstu nema šanse da omaneš sa divnim leptirom.

Jednom sam bio na književnom festivalu Filit u rumunskom gradu Jašu/Jašiju, na samoj granici prema Moldaviji. Odatle je Odesa bila na prstohvat udaljena na zemljopisnoj mapi. Htio sam ići tamo, ali cestovne komunikacije su obećavale dugo putovanje iako je po kilometraži to trebalo iznositi samo pet sati busom. Navodno su i ljudi tamo bili neskloni strancima, što sam uzimao s rezervom jer o tome mogu donijeti sud jedino ako se i zaputim u Ukrajinu.

Nisam otišao u mitsku Odesu koju jedino poznajem iz Babeljevih Odeskih priča ali i po čuvenim stepenicama iz Ejzenštejnovog remek-djela Krstarica Potemkin iz 1925. Ostao sam u Jašu uživajući u festivalu gdje bi na skupnom čitanju poezije bilo oko 300 ljudi, koji bi nakon pročitane pjesme, poeziju i pjesnika nagradili gromoglasnim hukom kao nakon postignutog gola. Taj huk je bio jedinstven i predstavljao je vjeru i užitak u poeziji, nešto što je strano mnogim društvima Evrope.

Tu sam bio za ručkom u društvu španjolske spisateljice bestselera Marije Duenas, čije se knjige prodaju u milionskim tiražima. Ili bih se vozio taksijem sa Sjonom (islandski pisac poznat i po tome što je pisao tekstove za Bjork) i danskim piscem Kimom Leineom. Njih dvojica su pričali o tome ko ima koliko prevoda. Prvi je imao cca. 28 a drugi 33. Razmišljao sam o svojih skromnih 16 jezika na koje sam do tada bio preveden. Ipak je to bila Druga liga Zapad bivše Jugoslavije. U odnosu na njihove cifre prevoda moglo bi se zaključiti da pripadaju klubovima Velike četvorke.

Zato moraš o sebi misliti kako si ultra-mali mrav, jer to i jesi. Poklopi se ušima i idi na promociju Mihaila Šiškina, ruskog pisca disidenta, u baroknom nacionalnom teatru gdje svi sjedimo u tami, teatar je pun ko šibica, i gledamo u snop svjetla koji baca krug na bini, čekajući da se pojavi pisac u maniru rock zvijezde. Kada se pojavio aplauz je trajao nekoliko minuta.

Zato se moraš poklopiti ušima i misliti o sebi kao o najmanjem mravu koji je ikad hodao ovom planetom. Moraš znati da si niko i ništa, da dolaziš iz najminijaturnijeg jezika i najmanje moguće kulture na istoj ovoj planeti.

I onda čovjek sleti u Sarajevu i sluša literarne rasprave o neshvaćenim, zaobiđenim genijima. O klasicima za koje niko izvan granica Kantona nije ni čuo, čak ni unutar književnog svijeta. O piscima, koji, eto, biva, nisu imali sreću pa nisu na vrijeme prepoznati. Ali, eto, vrijeme radi za njihove mrtve literarne kosti pa će one jednom, ono nekad u vječnosti, zasjati posmrtnim fosfornim sjajem velike slave.

Eto, biva, samo treba čekati i slava će doći pokunjeno kao pas lutalica podvijena repa i ovjeriće vas kao velikog pisca ili spisateljicu, kojima su, biva, ukrali zasluženu slavu još dok su bili u naponu literarne snage.

Mali si mravić, moram ovo u kurziv da me literani slijepci i svekolika stilistička inkvizicija ne spali na lomači jer sam napisao pleonazam. Ništa ne određuje malešnost i ništavnost nečije kulture, tj. književnosti koliko nacistička želja da u tuđem tekstu nađete grešku i tako zauvijek ubijete pisca tog teksta ili knjige. Ništa više ne otkriva komplekse niže vrijednosti jedne osobe ili cijele kulture koliko želja da pronađe tu grešku te spali tekst i pisca. Želja da neko bude loš i neuspješan je ono što određuje ovdašnjeg čovjeka i njegovu književnu ili bilo koju drugu kulturu. Žudnja za neuspjehom. Volja k neuspjehu. To je glavni motor svih trolova i botova i hejtera stvarnog života koliko i interneta.

Ništa ne olakšava bijedu vlastitog duha koliko želja da i drugi budu jadni i bijedni, zato treba tražiti greške tamo gdje ih nema, ili uvećavati njihovu značajnost toliko da se zamagle ostale vrijednost teksta i knjige.

Ovo vam sve piše čovjek koji je kao urednik zaradio nadimak policajac riječi. Čovjek koji želi da autor_ica pišu jasnije, preciznije i bolje, da se više potrude kako bi tekst težio savršenstvu koje nikad ne može stići.

Sada valjda znaš da i kad imaš 18 prevoda na strane jezika (plus četiri zemlje istog govornog područja, što ukupno ispada da si objavljen u dvadeset i dvije zemlje svijeta) još moraš biti onaj famozni mali mrav u svojim očima. Skoro si blizu cifre koju ima Sjon a ni Kim Leine nije nedostižan. Sve je dostižno ako budeš skroman pred ogledalom i ako radiš vrijedno kao atomski mrav.

Samo, moraš se kloniti literarnih rasprava o neshvaćenim veličinama koje, biva, nesretne tumaraju pustošima malog jezika, pustopoljinama infinitezimalne kulture, ukletim prostorima i banana državicama.

Tvoja država je bezgranična. Mravljim koracima napreduješ trudeći se da ti rečenica i stih budu bolji. Trudeći se da napišeš bolju knjigu od prethodne. Nekada ćeš možda biti u situaciji da pomisliš za sebe kako si uspješan mali mrav, boreći se protiv stega i balasta ove nipodaštavajuće i autodestruktivne kulture. A to spada samo u jednu stavku posla pisca, jer ih ima bezbroj.

Nomad.ba

Naslovna / foto: Dženat Dreković/NOMAD

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close