Said Šteta: Crni dim

Po onoj staroj narodnoj, dogovor kuću gradi, a svađa razgrađuje, jasno je pa i maloj djeci u ovoj našoj državi, da dogovori koji se čine a koji za rezultat imaju da se dogovori a da sve ostane nedogovoreno, kako bi, dogovorači, mogli produžiti agoniju, tobožeg, dogovaranja a narodnim masama u dobro zapišanim teritorijama, pojašnjavati, kako se to nije moglo zbog onih tamo.
Eto mi smo za dogovor ali oni tamo neće, oni su unitarni, oni su totalitarni, oni nacionalno zadojeni, oni su za razgradnju, jedine nam države Bosne i Hercgovine ili onog što se napinje da bude država, svejedno, oni su udarili na naš nacionalni interes.
I dok tako poput ljutog luka natjeravaju svome puku suze u očima, da plaču i oplakuju, onako, pozivajući ih da ustraju u podršci njima, jer samo oni mogu spasiti ono što, jedni kažu, vekovno, oni drugi hiljadugodišnje, ni oni treći nisu plaho odmakli, pripada njihovom narodu, to jest njima.
Zakazuju se novi razgovori u nakoj novoj prčvarnici negdje na periferiji življenja ili po đahkad, kako bi se zadovoljio ego jednog od organizatora skupa, u nekom velelepnom objektu, koji će poreznici, napaćene zemlje osjećati narednih mjeseci, more bit i godina. Agonija traje li traje. Tako dvadeste i kusur.
Za to vrijeme kad god im zatreba za „državu“, za plate i paušale, telefonske razgovore, kolonu blindiranih vozila za samo jednog metuzalema, ljubavnice i kavijare (kako bi pokrpali rupe) a onoj aždaji zvana deficit, bar na kratko zatvorili žvalje, poteže se za prodajom resursa, ili ti državnog bogatstva, često i pošto-poto, dodatno u pomoć zovu gulikožu zvanu MMF jer neće oni vraćat dug, samo da kauboji ostanu u sedlu, nepobjedivi jahači apokalipse.
To se čini na svim nivoima i svaka šuga može raspisati, unaprijed dogovoreni tender, da se proda i ujedno kupi ono na što je već bacila oko, dovoljno je da je taj u talu sa nekom od vladajućih dogovornih čimbenika, koji kako bi svoje stado ostalo primireno na već ogoljelom pašnjaku, uriktaju da to bude sve po zakonu. Sve po zakonu! Ponavljao je jedan u nizu već zaboravljeni premijer, koga su pitali za stan za ovo i ono kako kupi a on ko papagaj ponavljao sve po zakonu. No on je još i dobar, ima gorih koji neće ni progovorit a napljahali se.
Ipak, vratimo se dogovornoj problematici koja je, čini se, poput najgoreg opijuma, omamila narodne mase, svejedno u kojem toru obitavali, svjedno pasu li zelenu travu ili neke druge boje, naprosto, ostajemo jadni ko ugašen semafor, tek podsjećanje da smo nekad davali znak.
I dok se u, za nas daleko daleko, naprednijim zemljama, dižu bune kada poskupe pelene, a u drugim koje smo koliko juče gledali s gnušanjem, pada vlada i premijer podnosi ostavku zbog poskupljenja struje, kod nas toliko očite pljačke državne imovine, svakodnevna poskupljenja osnovnih životnih namirnica i svega što znači egzistenciju, mi onako, poput uspavane ljepotice, čekamo svoga princa.

Neko će reći da ne volim bajke, naprotiv, još tamo nalazim ljepotu života i sam poput djeteta često pobjegnem u neku dobronapisanu bajku ali dovoljno sam i velik i zreo da tamo mogu ostati koliko i pod vodom bez maske i potrebite opreme. A onda ova zbilja, ne da mi da ravnodušno posmatram stvar.
Ne želeći poredit ni u kom slučaju, jer ovo što katolička crkva ovih dana čini, jeste vrijedno poštovanja i pokazatelj, da i unutar, nama ponekad odveć tajnovite, institucije, postoje određena demokratska načela dogovaranja i semantika koja se očituje kroz crni dim koji kaže da dogovor još nije postignut, pa do konačno bijelog dima koji znači da su relevantni, uspješno završili posao i izabrali najboljeg.
To me dojmilo u toliko, da se zapitam, možemo li mi, građani, tako ću nas definisati kako nebi bilo kojom riječju prebacio preko nevidljive a dobro ucrtane ograde, možemo li koristeći sve raspoložive mogućnosti, prisiliti političke velikodostojnike, da kada sjednu se dogovarati, evo neka sami izaberu i gdje, da nema ustati i reći, onako slavodobitno, opet svom toru, ja napustio
pregovore.
E neš majčin sine, dok se ne zapuši bijeli dim, dok se ne dogovorite, kako će i ostali koje niste „utorili“ i nazvali svojim, biti dio države i njenih struktura, kako će državna imovina biti samo državna i ničija ponaosob, kako će dokazati imovinu, oni što su koliko juče imali tek zaprežna kola i deset koljena unazad je tako, a danas imaju sve što se po zemlji vozi a neki i one letilice.
Sve ama baš sve valja vam se dogovorit pa makar vam na guzici narastao žulj ko pepeljara ali nema ustati, prije bijelog dima. U protivnom, naša anemična šutnja, koja poprima sve više oblik teško oboljelog, kome šeretski kazano, smrtovnica viri iz džepa, neće nam donijeti ničeg dobrog.
Nama, pa ni po muke , ali hoćemo li se bar na „toj samrtnoj postelji“ građanske impotencije i nezainteresiranosti da energičnije djelujemo, zapitati, jesmo li mogli pokušati promjeniti nešto, promjeniti stav, promjeniti ono što već dvadeset godina čini nas nesretnim.
U isčekivanju odlučnijeg građanskog odgovora, iznad ove zemlje još dugo će se vijati crni dim, samo neću da povjerujem da su nas beskičmenjaštvo i klimoglav doveli dotle da sasječeni u korjenu ko one travničke žalosne vrbe , ovima na vlasti budemo, samo dim.
Onaj bezobrazni.

Said Šteta

magazinplus.eu