Individualizacija društvenih problema – od nezaposlenosti, zaduženosti, siromaštva, pa do zagađenja – produkt je neoliberalnog razaranja društvenog tkiva i negiranja društvene odgovornosti. Kako je govorila Margaret Thatcher, društva – nema! Sva odgovornost pada na pojedinca, a strukture koje uzrokuju probleme, prvenstveno korporacije i političke elite, uživaju imunitet. Tako smo navikli posmatrati i probleme mentalnog zdravlja, iako su takvih razmjera da psiholozi već govore o krizi mentalnog zdravlja. Psihologija ne treba da služi cementiranju sistema ugnjetavanja i izrabljivanja – to nije sistem u koji ljude treba uklapati, nerijetko uz pomoć medikamenata, nego sistem koji se mora mijenjati da ljudi ne bi patili.
Proživljavamo, kažu nam, „krizu mentalnog zdravlja“. U posljednje dvije godine službe za mentalno zdravlje ne mogu se izboriti s eksplozijom potražnje: na listama čekanja nalazi se 1,6 miliona ljudi, a povrh toga ima još 8 miliona koji trebaju pomoć ali ne mogu dospjeti čak ni na liste čekanja. U ambulantama se pojavljuju čak i očajna djeca – koja žele umrijeti.
Ali ovu krizu možemo sagledati na još jedan način – tako da je ne sagledavamo isključivo u medicinskom okviru. Zar nije logično što toliki ljudi pate? Naravno da jest: živimo u traumatičnom i neizvjesnom svijetu. Prijeti nam klimatska katastrofa, pokušavamo se izboriti s rastućim životnim troškovima, još uvijek opterećeni tugom, zarazom i izolacijom. A otkrića o policiji koja ubija žene i pretresa djecu skidajući ih do gola razaraju nam vjeru u one koji bi nas trebali štititi.
Budući da kao klinička psihologinja već deset godina radim u službama NHS-a [britansko javno zdravstvo, op. ur.], iz prve ruke sam vidjela kako iznevjeravamo ljude dijagnosticirajući njihove probleme kao neku vrstu mentalnog poremećaja ili psihološkog problema u njima samima – potpuno depolitizirajući njihovu nevolju.
Hoće li šest sesija kognitivne bihevioralne terapije (CBT), osmišljenih da ciljaju „beskorisne“ stilove razmišljanja, zaista biti efikasne za nekoga ko ne zna kako da naredne sedmice prehrani porodicu?
Antidepresivi neće iskorijeniti nemilosrdnu rasnu traumu koju crnac preživljava na radnom mjestu punom animoziteta. Žigosati psihijatrijskim poremećajem žene koje pretrpe seksualno nasilje (u svijetu u kojem dvije žene sedmično bivaju ubijene u vlastitom domu) ne pruža tim ženama nikakvu zaštitu. Ne vjerujem da koga iznenađuje da meditativne tehnike koncentracijene pomažu djeci koja se bore sa siromaštvom, pritiskom vršnjaka i visoko konkurentskim ispitima, maltretiranjem u školi, kao i traumatizacijom na društvenim mrežama.
Kad biljka vene, ne dijagnosticiramo joj „sindrom venuće biljke“ nego promijenimo uslove u kojima raste. A ljudima koji pate u uslovima u kojima je nemoguće živjeti kaže se da s njima nešto nije u redu i od njih se očekuje da nastave gurati. Da nastave raditi i proizvoditi, jer se njihova povrijeđenost ne priznaje. No ironično je da nas, i kad se problem prizna, potvrđena dijagnoza mentalnih problema doživotno stigmatizira i obespravljuje.
U nastojanju da se mentalni problemi destigmatiziraju, „mentalna bolest“ se tretira kao „bolest kao i svaka druga“ – uzrokovana navodno poremećajem hemije mozga. U stvarnosti je nedavnim istraživanjem zaključeno da depresija nije uzrokovana hemijskom neravnotežom mozga.
Najrazorniji aspekt ovog mita u tome je što se i problem i rješenje pozicioniraju u pojedinca, što će reći da odvlače pažnju s okruženja koje uzrokuje našu nevolju.
Za mnoge je individualna terapija sjajna, a antidepresivi nekima stvarno mogu pomoći. Ali bojim se da potpuno medikalizirano, individualizirano razumijevanje mentalnog zdravlja samo stavlja flastere na ogromne otvorene rane, a ne rješava uzroke nasilja.
Podstiču nas da se prilagodimo sistemima, štiteći time status quo.
Tako najviše iznevjeravamo marginalizirane ljude: razumljivi izrazi povrijeđenosti crnaca zbog života u strukturalno rasističkom društvu prečesto se medikaliziraju, etiketiraju kao opasni i nailaze na nasilje maskirano kao „skrb“. Vjerovatnoća da će policija koristiti elektrošokere veća je u slučaju crnaca, a vjerovatnoća da u našim današnjim službama za mentalno zdravlje pacijenti budu izloženi izolaciji, obuzdavanju i prekomjernoj medikaciji najveća je u slučaju crnaca.
Psihologija oslobođenja
Velika Britanija bi štošta mogla naučiti iz psihologije oslobođenja.
Utemeljio ju je 1980-ih salvadorski aktivista i psiholog Ignacio Martin Baró, koji tvrdi da „probleme mentalnog zdravlja“ ne možemo izolovati od naših širih društvenih struktura. Patnja se pojavljuje unutar ljudskih iskustava i istorije ugnjetavanja.
Psihologija oslobođenja ne vidi ljude kao pacijente, nego kao potencijalne društvene aktere u projektu slobode, cijeni njihove vlastite tradicije, kreativnost i iskustvo, umjesto da ih prisiljava na bijelu, eurocentričnu i individualističku ideju terapije.
Ova psihologija kroz kolektivno društveno djelovanje direktno propituje društvene, kulturne i političke uzroke nevolje.
Ovaj okvir ima savršenog smisla kad znamo da je pandemija u Velikoj Britaniji najviše uticala na mentalno zdravlje siromašnih. Znači li to da bogati privilegovani bijelci ne pate? Naravno da ne znači.
Još uvijek učimo o složenim načinima na koje ovi strukturalni problemi utiču na naš svakodnevni život. Na primjer, kako pritisci individualizma i kapitalizma mogu dovesti do izolacije i zloupotrebe supstanci, ili kako se kolonijalno nasilje nad imigrantskim porodicama prenosi u naše domove i tijela.
Da bude jasno, ne kažem da bi ljudi u nevolji trebali protestovati na ulicama. Bol može biti iscrpljujuća. Ali mi koji podržavamo ljude u nevolji, recimo radnici ustanova za mentalno zdravlje, imamo ključnu ulogu u društvenoj transformaciji.
Društveno djelovanje je lijek koji olakšava ličnu i kolektivnu nevolju ljudi. Umjesto da terapijom pokušavamo promijeniti „mentalne sklopove“, moramo promijeniti hijerarhiju zasnovanu na rasi i klasi, stambeni i ekonomski sistem.Pravda je ljekovitaUniverzalni osnovni dohodak ima i psiholoških prednosti, a nedavne studije pokazuju da donosi poboljšanje u krizama anksioznosti i depresije.
Kao klinička psihologinja, neke od svojih najznačajnijih rezultata nisam ostvarila u terapijskoj sobi, nego uspješnim zagovaranjem sigurnog smještaja za queer, crne i smeđe facilitatore u organizacijama kao što je Beyond Equality, ili radeći s njima u zajednicama radi sprečavanja rodno zasnovanog nasilja. Mreža Psiholozi za društvene promjene (Psychologists for Social Change) pokazuje nam praktičnu sliku ovog rada.
Potrebne su nam i društvene promjene koje djeluju preventivno, kao što je ulaganje u mlade ljude i u usluge koje provode zajednice, kao što su Ljekovita pravda (healing justice london) i 4front. Ove organizacije rade na uklanjanju traume u marginaliziranim zajednicama – kroz izgradnju društvene povezanosti, društvenog djelovanja i kreativnosti, prema budućnosti bez nasilja.
Ništa od ovoga ne odbacuje vrijednost terapije jedan na jedan (što je, konačno, dio mog posla).
Ali terapija mora biti mjesto gdje se ispituje ugnjetavanje, gdje fokus nije jednostavno nevolju smanjiti, nego je sagledati kao odgovor na preživljavanje u opresivnom svijetu.
I na kraju, voljela bih vidjeti svijet u kojem trebamo manje terapeuta. Kulturu u kojoj popravljamo i prihvatamo međusobna ludila. U kojoj hrabro preuzimamo (ponekad zastrašujući) rizik da se u svojoj razumljivoj, zbrkanoj boli okrenemo jedni drugima.
Značajna strukturna transformacija neće se dogoditi preko noći, iako nas je pandemija naučila da se velike promjene mogu dogoditi prilično brzo.
Ali promjena se neće dogoditi bez nas: naša nevolja može biti čak i znak zdravlja – znakovit pokazatelj toga gdje se možemo kolektivno oduprijeti strukturama koje škode većini nas.
Da se vratimo na analogiju s biljkama – moramo sagledati uslove u kojima živimo. Ono što je biljkama voda nama bi mogao biti univerzalni osnovni dohodak, a ono što je biljkama sunce nama je pristupačno stanovanje i lak pristup prirodi i kreativnosti. Ono što je biljkama hrana nama bi mogla biti veza puna ljubavi, zajednica ili usluge socijalne podrške.
Najučinkovitija terapija bila bi transformacija opresivnih aspekata društva koji uzrokuju našu bol.
Svi trebamo prihvatiti svu dostupnu podršku koja će nam pomoći da preživimo još jedan dan. Život je težak. No zar ne bi bilo malo ugodnije živjeti kad bismo mogli transformisati tlo, pristupiti sunčevoj svjetlosti, njegovati naše povezane korijene i imati prostora da razvijemo lišće?
IZVOR: Guardian
Piše: Dr Sanah Ahsan
S engleskog prevela: M. Evtov
