Šta beba u Sarajevu, park u Istanbulu i TV stanica u Atini imaju zajedničko?

Šta park u Istanbulu, beba u Sarajevu, šef sigurnosti u Sofiji, TV stanica u Atini i autobuske karte u Sao Paulou imaju zajedničko? Zajednička tema prožima se kroz njih i sve ih povezuje.

Oslobođenje

Svaka na svoj poseban način, otkriva produbljivanje krize predstavničke demokratije u  srcu moderne nacionalne države. I svaka je, kao rezultat toga, izazvala proteste i demonstracije širom zemlje te konfrontaciju između naroda i države, piše Jerome Roos, novinar magazina ROAR.

Zapaljena prerija

U Turskoj, demonstranti su izašli na ulice i sukobljavaju se sa policijom više od dvije sedmice. Odgovor je to na pokušaje vlasti da  sruši drveće i uskrsne kasarnu iz Otomanskog  carstva na mjestu voljenog istanbulskog Gezi parka. Ali, nasilna policijska akcija protiv  “OccupyGezi” pokreta je bio samo iskra koja je zapalila preriju i izazvala širok spektar nezadovoljstva u srcu Erdoganove autoritarne neoliberalne vlade.

Sada, protesti zbog sličnih naizgled “trivijalnih” lokalnih pritužbi izazvali su masovne demonstracije drugdje. U Brazilu, manji protesti protiv povećanja cijena karata za javni prijevoz u Sao Paulu otkrila su ekstremnu brutalnost policije koja je nasilno napala demonstrante – čak su koristili papar-sprej protiv kamermana, fotografa gađali u oko sa gumenim metkom i hapsili ljude sa sirćetom koji su se tako štitili od suzavca. Nakon četiri noći nasilne represije, izgleda da se protesti sada zahuktavaju.

Umorni od povećanja inflacije, drobljenja infrastrukture i tvrdoglavo visoke nejednakosti i stope kriminala, mnogi Brazilci su naprosto ogorčeni da je vlada spremna uložiti milijarde u faraonske projekte koji ne samo da ignoriraju ljudske nevolje, nego ih i aktivno slabe. Radi se o militarizaciji i rušenju siromašnih favela i autohtonih sela uoči Svjetskog prvenstva 2014. i Olimpijskih igara 2016. Kao i obično, vladajuće Radničke partije izgledaju više zabrinute oko ugodnog kapitala nego što pomažu radnike.

U međuvremenu, u Sarajevu, nemogućnost porodice da dobije Matični broj za svoju bolesnu bebu – koja treba hitnu medicinsku pomoć koju ne može dobiti u Bosni i Hercegovini – izložila je temeljne nedostatke u srcu nominalno demokratske post-jugoslovenske države. 5. juna, dok je vlada bila zauzeta pregovorima sa stranim bankama za privlačenje novih investicija, hiljade ljudi zauzeli su trg ispred Parlamenta, privremeno zaključavši političare unutra i prisiljavajući predsjedavajućeg Vijeća ministara da pobjegne kroz prozor.

Svi ste odvratni

Dok se konkurentske etničke frakcije takmiče za političku moć, bosanski narod i dalje pati. Igrajući na kartu vjere, bosanski političari nadaju se da će zadržati ljude podijeljene, zadržavajući finansijski plijen stranih investicija, Svjetske banke i razvojnih kredita Evropske unije za sebe. Ali, kako je većini etničkih podjela uzrok politika, a ne društvo, Occupy Sarajevo demonstranti imaju jednostavnu poruku za političare: “svi ste odvratni, bez obzira na etničku pripadnost.”

Bugarska se u petak pridružila valu nezadovoljstva koji je začet u Tunisu i Egiptu 2011. i koji je nedavno oživio kroz turski ustanak. Nakon što je medijski magnat Delyan Peevski imenovan za predsjednika Nacionalnog sigurnosnog aparata u ovoj zemlji, na desetine hiljada ljudi izašlo je na ulice u Sofiji i drugim gradovima širom zemlje, u znak protesta protiv imenovanja kojeg je parlament odobrio bez ikakve rasprave i za samo 15 minuta, između njegove nominacije i njegovog (unaprijed zagarantovanog) izbora.

Skandiranjem “Mafija” i pozivajući Peevskog da podnese ostavku, Bugari upozoravaju svoje političare da su prešli granicu. Još odprelaska iz državnog komunizma u demokratski kapitalizam koji je osnažio neznatnu manjinu oligarha da se obogate hraneći se javnim državnim posjedom, Bugarskom je efektivno vladala mafijaška kleptokracija. Kao u svakoj kapitalističkoj državi, političke i poslovne elite su postali jedno.

Grčka, u međuvremenu, izgleda da se konačno probudila iz svog štednjom izazvanog sna. Nakon odluke Antonisa Samarasa da preko noći isključi državnu televiziju ERT i da otpusti njenih 2.700 radnika bez ikakvog upozorenja, radnici državnog javnog servisa jednostavno su okupirali TV i radio stanice i nastavili dalje emitirati program putem Streaminga. ERT je tako postao prvi javni emiter u Evropi koji je u vlasništvu radnika. ERT uposlenicima se od tada pridružilo i desetine hiljada demonstranata i radnika, koji su u četvrtak održali generalni štrajk u znak protesta zbog zatvaranja ERT-a.

Na prvi pogled može izgledati da su ovi protesti, jednostavno, odgovori na lokalna nezadovoljstva i trebaju se čitati kao takvi. Ali, dok svaki kontekst ima svoje specifičnosti koje se moraju uzeti u obzir, bilo bi naivno odbaciti zajedničke teme koje ih ujedinjuju.

Ako malo bolje pogledamo svaki od protesta, nalazimo da oni nakon svega nisu tako lokalni. U stvari, svaki od njih se na ovaj ili onaj način bavi sve većim zadiranjem finansijskih interesa i snage poslovanja u tradicionalne demokratske procese, kao i dubokom krizom reprezentacije.

Osim toga, protesti pokazuju “svitanje” svijesti o tome da je pravilo “zavadi pa vladaj” praksa vladajuće klase svuda – vjersko protiv

sekularnog, Bošnjaci protiv Srba, crnci protiv autohtonih bijelaca, siromašni protiv malo-manje siromašnih, domoroci protiv imigranata – samo dio strategije kojom žele da nas onemoguće u shvatanju naše snage.

Mir je gotov, Turska je stigla

Jednom rječju, ono čemu svjedočimo sam nazvao odjekom otpora: društvene borbe na jednom mjestu u svijetu transcendiraju njihova lokalna ograničenja i inspiriraju demonstranate drugdje da uzmu stvar u svoje ruke i prkose vladama kako bi došli do istinske slobode, socijalne pravde i stvarne demokracije. Odjek tih borbi kroz nacionalne, etničke i vjerske granice nam govori da tri desetljeća neoliberalnog mira nisu bili “mir” uopšte; oni su bili jedva privremena pobjeda druge strane u skrivenom globalnom klasnom ratu.

Sada je tome došao kraj. Nova ljevica je porasla, inspirirana svježim autonomnim duhom koji se odavno sam očistio od ustajalog ideološkog naslijeđa i kolektivne samo-obmane koja je animirala političke sukobe Hladnog rata i šire.

Jedna mantra od demonstranata u Sao Paulo otkrila je sve:

“Mir je gotov, Turska je stigla!” I Bugarska, Bosna i Grčka – kao i Tunis, Egipat, Španija, Čile, Meksiko, Quebec i svako drugo mjesto u svijetu u kojem su se ljudi digli u globalnoj borbi za stvarnu demokratiju.

Zlokobna poenta za one na vlasti je jednostavan: mi smo svugdje. I ova globalna stvar? To je tek početak.

ROAR magazin je online glasilo radikalne mašte koji nastoji da pojača glas naše generacije usred bučne kakofonije brzih promjena u svijetu.