Progresivna paraliza vlasti

Inače, juče je glavna vijest bila da su se predstavnici vlasti u BiH sastali sa liderima regiona u Mostaru. Jedino ostaje nejasno kako neko može predstavljati vlast ako nje i zvanično više nema i kako neko može zastupati interese građana BiH pred gostima iz regiona, ako ih više niko ne zastupa ni u sopstvenoj zemlji.

Jednostavno, ovo je Bosna i Hercegovina.

Zamislite tešku bolesnicu, u sparnoj sobi ruševne bolnice, prekrivena samo čaršafom, koja se bezuspješno liječi već 25 godina.

Jeste?

E sad, zamislite kako ista ova bolesnica, koju razara zloćudna bolest već zašla u završni stadijum, koja prijeti da potpuno opustoši organizam nesrećnice, da od nje napravi samo praznu i ispijenu ljušturu, polako nestaje i prepušta se opakoj bolesti koja je izjeda iznutra.

E to vam je Bosna i Hercegovina! Država sa dijagnozom:

PROGRESIVNOM PARALIZOM VLASTI – rijetka degenerativna bolest državnog tkiva koja dovodi do gubitka voljnih pokreta ka napretku, stvaranja političke rigidnosti s progresivnom aksijalnom politikom, uz uništavanje zdravog moždanog tkiva, neurona i neizostavnu pojavu demencije. Uzrok progresivne paralize vlasti je poznat, ali liječenje je i dalje nezadovoljavajuće.

Sa ovakvom dijagnozom  se slaže i profesor Sveučilišta u Mostaru Slavo Kukić, koji navodi da BiH godinama živi sumornu stvarnost, u kojoj zajedno sa njom svi mi tonemo sve dublje i dublje, koračajući putem beznađa.

“Teško mi se složiti i sa tezom da BiH „tapka na mjestu“. Da je tako još bi i bilo dobro. Nažalost, njezina je stvarnost još sumornija – nema ulaganja, nema novih radnih mjesta, nema pravne sigurnosti građana, ima sve više kriminala i korupcije i sve više onih koji se odlučuju da s ovim mučenjem jednom zauvijek završe, koji pakiraju kofere i odlaze. Posljedice su i više nego upozoravajuće. U periodu 2013-2016 godine BiH je ostala bez 350.000 stanovnika, prije svega bez mladih i obrazovanih. A to se, onda, izravno odražava i na stopi prirodnog priraštaja – u 2015. godini, primjerice, umrlih je u BiH više oko 8.500 od novorođenih. Ništa logičnije do da se ta razlika u korist umrlih u godinama koje slijede dalje povećava. A s tim pada priča i u vezi sa svim ostalim. Među inim, time kopni demografska baza koja uopće može povući gospodarski razvoj i otvoriti prostor nove nade, BiH će biti sve više osuđena na demografsko kopnjenje – i sve manje će biti i hrvatska, i srpska, i bošnjačka, a sve više prostor na kojemu će ostajati oni koji tu žele umrijeti, dok će svi ostali pokušati sreću tražiti izvan nje”, rekao je Kukić za BUKU.

Razultat progresa u BiH

Iako su politički lideri otvoreno priznali da vlast više ne može da funkcioniše, te najavili svojevrsnu blokadu do narednih izbora i to bez imalo kajanja za dosadašnje postupke koji su nas doveli do ove situacije, profesor Kukić smatra da se u narednom periodu ništa posebno neće dogoditi, jer kako navodi, mi konstantno preživljavamo u ovakvom stanju bezvlašća.

“Ništa se specijalno neće događati. Jer, pošteno govoreći, BiH nema vlasti od parlamentarnih izbora 2014. godine. Posljedice te činjenice su i više nego očigledne, s izuzetkom vladajuće bulumente dakako – koja svakodnevno uvjerava i svoje građane i ostatak svijeta kako je ovo najefikasnija vlast od potpisivanja Daytonskoga sporazuma. I kako to, tobože, prepoznaje i Evropska unija. Iako, mi sami najbolje znamo kako nam je – i ono što svakodnevno činimo, a što će nas, iz mjeseca u mjesec, činiti sve više, u prilog tome najbolje svjedoči”, kazao je Kukić.

I politički analitičar Vehid Šehić napominje da je stanje u BiH postalo nesnošljivo, a za to su najprije zaslužni bh. političari koji su odavno izgubili kredibilitet.

“Ja bih samo podsjetio kako su oni nas ubjeđivali prije dvije godine kako ćemo dobiti novi izborni zakon, kako će doći do velikih promjena u BiH, ali očigledno je da oni jedno pričaju, a drugo rade i to ne treba nikog da iznenađuje. U našem političkom životu nema nimalo političke odgovornosti, što oni uveliko zloupotrebljavaju. Zato je normalno da godinu i po nemamo vlast. Jedino što nam je ponuđeno je da živimo u latentnim krizama. Današnju krizu sutra će zamijeniti nova i tako u krug. Oni su svjesni svoje pozicije i njihovo najbolje oružje je proizvodnja kriza. I u tome su dobri”, kaže Šehić.

Prema njegovim riječima, najveću štetu trpe i pretrpiće građani, koji više ne očekuju ništa u ovoj zemlji.

“Njihov odgovor je odlazak iz BiH, koji više nije motivisan samo ekonomskim razlozima, već gubljenjem nade da se može išta pozitivno učiniti u ovoj zemlji. Čak i tu vidimo nepostojanje odgovornosti političara, što govori o najvišem odsustvu etike i morala u našoj politici. Njihov jedini cilj je da iskoriste svoj politički položaj za nenormalno materijalno bogaćenje, a na nama je da samo tome svjedočimo. Nemaju oni  drugog cilja osim lične koristi. Njih ne interesuju građani, ni sadašnji, ni budući i oni politiku ne smatraju kao časni i moralni poziv, već su jedino bitni oni, sami sebi. I dok se nešto ne popravi u njihovim glavama, a to je teško za očekivati, ili dok građani konačno ne shvate da nas oni vode u ambis, mi ćemo imati ovakvo stanje”, zaključuje Šehić.

Za ovakvu situaciju, profesor Kukić, pored političara, uveliko krivi medije i nevladin sektor. Prema njegovom mišljenju, priča o medijima i organizacijama civilnog društva je samo dio ukupne tužne bosanskohercegovačke slike.

“Izuzimajući nekolicinu medija, svi ostali su neka vrsta glasnogovornika zasebnih interesnih i političkih grupa. U tim uvjetima, hoću reći, pada čak i pomisao o medijima koji svoje djelovanje temelje na načelima profesionalne novinarske etike. A u tim uvjetima, zapravo, oni postaju suučesnici negativnih procesa koji sve ozbiljnije nagrizaju tkivo BiH, i kao države, i kao društva. Ništa veselije, na koncu, nije ni sa civilnim društvom. Uostalom, svaka iole ozbiljnija analiza pokazuje kako je među nevladinim organizacijama vrlo malo onih koje ostaju vjerne misiji, koja bi njihov rad morala obilježavati. Puno više je onih koje su utemeljene kako bi bile izvor biološke egzistencije jednog, dvoje ili nekoliko ljudi – i koji nisu spremni djelovati na način koji bi bio logičan, prirodan, jer će se time zamjeriti onima koji ih financiraju. Na koncu, zanemariv nije ni broj NVO koje su, zapravo, vladine NVO ili, pak, NVO političkih partija i etnofilozofija. A takve, umjesto da budu faktor motivacije vlasti na djelovanje u interesu građana, postaju sudionici juriša vlasti na zdrav razum njezinih građana”, smatra Kukić.

Ipak, ako se vratimo za kratko na našu bolesnicu, vidjećemo da, pored proždrljivih i halapljivih mrsomuda koji su je opustošili iznutra i doveli njene organe do potpunog kraha, najviše je boli nesnošljiva grobna tišina svih ostalih koji su vezani za nju.

Jednostavno, niko od njenih najbližih nikad nije ni pomislio da promijeni uslove u kojima se ona nalazi. Da promijeni ovo stanje u kojem liječenje nije moguće. Da uništi štetočine koje su dovele njihovu državu na bolesničku postelju.

NIKO!  Svi su samo mirno sjedili i nepomično gledali u živućeg mrtvaca.

Zar nije pomalo čudno da se u vrijeme kad nam otvoreno govore, čak i oni koji nas godinama truju i uništavaju nam život, da su promjene načina razmišljanja, političke garniture i oslobađanje od nacionalnih stega jedini recept za ozdravljenje društva i zemlje u kojoj živimo, mi i dalje ponašamo kao blijedi posmatrači događaja oko sebe.

Kada je i pticama na grani jasno da do promjena nabolje ne može doći bez da nogom u dupe najurimo one koji su opustošili i uništili ovu zemlju, mi se i dalje jedino samosažaljevamo nad sopstvenom sudbinom.

U situaciji u kojoj više nemamo šta da izgubimo, mi se i dalje u tišini takmičimo ko će naduvati više stranačkih balona, izlijepiti više plakata i uvući se dublje u guzicu nekom neobrazovanom partijskom smradu, ne bi li dobili “pristojan” posao.

I dalje ponizno gledamo u pod i ponašamo se kao bezmudi mekušci, a znamo da sa ovim što nam se nudi, sa guzonjama na vlasti naučenim samo na novac i moć, našoj djeci ćemo ostaviti još gori život nego što ga mi živimo.

100.000 građana BiH je odlučilo da uzme stvar u svoje ruke, da nešto promijeni. Otišli su odavde ZAUVIJEK. A šta mi čekamo?

Piše: Milovan Matić

Buka