Povijest – glavni tok i rukavci (2)
– Povijest – glavni tok i rukavci (1)
Predugo se detaljno u ovom relativno kratkom tekstu osvrtati na denacifikaciju koju je navodno „slobodni svijet“ uspješnije proveo od jugoslavesnkih partizana, a koja se svodila na kombinaciju početnih likvidacija bez suđenja, potonjih suđenja glavešinama uz naknadno sniženje kazne mnogim osuđenicima, preko pragmatičnog oprosta njihovih zločina, u zamjenu za sudjelovanje u jačanju zapadnih oružanih snaga i učešće u razvoju raketne tehnike, kao i špijunskoj aktivnosti u korist Zapada u hladnoratovskom miljeu. I naprosto običnom, za žrtve zločinaca ponižavajućem pružanju utočišta njihovim krvnicima. Primjerice, Elfriede Huth, zloglasna čuvarica u ženskom koncentracionom logoru Ravensbrück, dobila je američko državljanstvo, čak se prikrila udavanjem za Židova čiji su roditelji skončali u konclageru! Nakon njegove se smrti vratila u Njemačku koja ju nije sudila, i živjela od američke socijalne pomoći! I dan danas bivši SS-ovci i njihove obitelji primaju njemačke mirovine! Nemali broj nacista nakon rata živi u Zapadnoj Njemačkoj, obavljajući čak visoke dužnosti za vladu. Primjerice, Kurt Lischka, zapovjednik Gestapa u Parizu radi pod vlastitim imenom kao sudac u Kӧlnu. Ipak je, tek 1980-te osuđen na 10 godina zatvora. Reinhard Gehlen, visoki oficir Wermachta, predao se Amerikancima i potom sudjelovao s njima u špijuniranju država Varšavskog pakta tijekom hladnog rata, potom kontaktirao s Adenauerovom vladom i sudjelovao u organizaciji zapadnonjemačke obavještajne službe, ali i pomagao u bijegu nekih nacističkih zločinaca. Osnivač je obavještajne, tzv. „Gehlen organizacije“ koja je zapošljavala na stotine bivših pripadnika Wermachta i nacista („The CIA and Nazi War Criminals“), koju su Amerikanci prenijeli u nadleštvo SR Njemačke, a postala je jezgro spomenute Savezne obavještajne službe (BND) čiji je bio predsjednik. Žalosna je činjenica, da je jedna od povijesnih rodonačelnica fašizma, današnja Njemačka, za Hrvatsku – ovakvu kakva jest – postala uzor demokracije skoro tričetvrt vijeka nakon kraja svjetskog sukoba, mada je denacifikacija (1, 2) u njoj – kao i u nizu zapadnih, u to vrijeme fašističkih zemalja – izvršena tek površinski, ofrlje (praktički napuštena započinjanjem „hladnog rata“ među negdašnjim saveznicima. Uostalom, i današnja situacija nije baš bajna), s kozmetičkim učinkom suđenja vrhovnim glavarima i začetnicima užasa, ostavljajući niz drugih na značajnim funkcijama u državnoj upravi i poduzećima, privatnim firmama, znanstvenim institutima, akademijama,…, upotrebljavajući njihova znanja i često najbestijalnija „dostignuća“ u vlastite svrhe, a mnogih se tek pri kraju njihova života kao beskorisnih – „dokazujući“ zapadnjačku demokraciju – odrekli, sudeći im i izručujući ih, poništavajući državljanstvo koje su im dali kao sklonište od pravde, kad su mlade generacije koje ništa ne znaju o tim prošlim vremenima sažaljevale „jadne“ starce, postavljajući pitanje zašto im uopće treba suditi? Najjednostavniji odgovor je, jer ratni zločini ne zastarijevaju, a one druge neka svatko sam potraži. Društveni, politički i znanstveni život poraženih fašističkih država bio je premrežen onima koji su shvativši promjenu vremena i paradigme, po pragmatičkoj američkoj mudroliji „ne možeš li ih pobijediti pridruži im se“, to i učinili.
„Mnogi, duboko povezani s kolegama nacističke prošlosti mogli su napraviti u Saveznoj Republici Njemačkoj nakon 1949. nesmetane karijere. S „opranim“ (krivotvorenim) potvrdama, kao (navodne) žrtve „verificirane“ od komisija i sudova, otišli su natrag u politiku, sudstvo, upravu, policiju i sveučilišta; često pod lažnim imenima i često uz pomoć mreža („štakorskih linija“) starih drugova ili “klika”. Tako su pedesetih godina više od dvije trećine višeg osoblja Bundeskriminalamta (Federalni kriminalistički policijski ured Savezne Republike Njemačke, pod izravnom upravom MUP-a) činili bivši pripadnici SS-a (na Nürnberškom procesu proglašenom kriminalnom organizacijom; poput HDZ-a u Hrvatskoj, gdje se vjerojatno čeka zastara prvostupanjske presude).“
Opće je poznati slučaj bivšeg Generalnog sekretara UN, Austrijanca Kurt Waldheim-a (o čijoj sramotnoj biografiji hrvatska Wikipedija opet krije detalje!) kojeg je Jugoslavija još 1947. godine proglasila ratnim zločincme, temeljem čega je uvršten na listu ratnih zločinca UN.
„Valdhajm je učestvovao u borbama na Kozari u leto 1942. godine, kada je oko 68 hiljada muškaraca, žena i dece srpske nacionalnosti oterano u ustaški koncentracioni logor Jasenovac. Valdahjma je zbog zasluga u bici na Kozari odlikovao hrvatski poglavnik Ante Pavelić. Tek posle izbijanja afere o njegovoj mračnoj nacističkoj prošlosti, koje su prve objavile u svet beogradske novine (V. Novosti), Valdhajm je na sve načine pokušavao da dokaže da je bio samo vojnik i da nije odgovoran za ratne zločine nad civilima. Vašington i London su ga, međutim, stavili na listu osoba kojima je zabranjen ulazak u SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo… Iako je njegovo ime bilo na listi ratnih zločinaca UN, i mada su za njegovu ratnu prošlost znali i SSSR, i Amerika i Britanija i Jugoslavija, osnivači Ujedinjenih nacija, on je ipak u dva mandata bio cenjeni generalni sekretar svetske organizacije.“
Prije funkcije u UN dogurao je do austrijskog ministra vanjskih poslova, dok je nakon nje postao austrijskim Predsjednikom. Unatoč otkrivanju njegove prošlosti, osudi svjetske židovske zajednice, spoznaje da je CIA još 1945. znala detalje njegove biografije i protivljenju svjetske javnosti, Austrija nije željela poništiti njegov izbor. Dapače, nakon što se nije kandidirao za drugi mandat, „postavljen je za počasnog člana KHV Welfia Klosterneuburg, rimokatoličkog studentskog bratstva… Godine 1994. papa Ivan Pavao II dodijelio je Waldheimu viteški orden u obliku Pija IX., a njegovoj suprugi iskazao papinsku čast“.
Povijest je, kako volim reći, termodinamika ljudskog roda. U njoj, po sili stvari učestvujemo svi, u ulogama različite djelatne a napose etičke značajnosti, ali za njeno shvaćanje nisu svi sposobni. Zato postoje povjesničari, nažalost iz čijeg skupa tek neindoktrinirani, nacionalno nepreparirani, skloni staviti svoje subjektivne prosudbe u stranu pred tumačenjem objektivnih činjenica, oni koji shvaćaju razliku između povijesti svoje obitelji i povijesti društ(a)va koje proučavaju, jednom rječju – pošteni znanstvenici, zaista doprinose njenom shvaćanju i jedini su relevantni podučavatelji povijesti većini. Danas, kad se širom svijeta nacionalnost i državnost tretira kao neka velika vrijednost koja zasjenjuje općeljudske humane karakteristike (primjerice, ne postoji pošten ili nepošten Hrvat, Srbin, Bošnjak, Amer, Nijemac ili Rus – postoje samo pošteni i nepošteni ljudi), spomenuti povjesničari i njihov objektivni pristup znanosti su u manjini. Povijesti nije dano donositi moralne sudove, ona se bavi istinama, a nedovoljno etički odgojeni ljudi – čemu doprinose obitelj, šlolstvo čiji su programi pod nadzorom države u korist vladajućih elita, i mediji – sami nisu sposobni formirati ispravne, humanističke moralne sudove, sagledavajući povijest u cjelini odnosa, kako između naroda, tako i konteksta vremena te pripadajućeg mu morala. Svaka obitelj ima pravo žaliti za svojim pogubljenim SS-ovcem, komunistom, ustašom, četnikom ili ma kojom „žrtvom“ s ma koje strane, ali je nastrano javno žaliti za pogubljenjem pripadnika režima – kad već nije išlo drugim putem – koji je nanio tolika zla svijetu. Treba obitelji prepustiti žal, ali društvo mora podučavati istinu. Kako je širom Evrope (i svijeta) bilo masovnih pogubljenja bez suđenja, pripadnika nacifašističkog pokreta i njihovih kvislinga – sve dok se psihologija masa (vođena i osvetama) nije smirila toliko da se organiziraju suđenja – dok obavještajne službe i dan danas djeluju širom svijeta protupravno i mnogo nemoralnije negoli je to činila Udba, nazivajući svoje djelovanje zaštitom nacije a stanovnici regije djelovanje jugoslavenske tajne službe atributiraju kao zločinačko, mada je ona (protuzakonito i nemoralno, upravo kao i spominjane tajne službe svijeta) na podjednak način štitila državu i njen ekonomsko-politički poredak, ne vidim da širom svijeta narodi sude gnjevu antifašista koji su se svetili fašistima (nevine žrtve je sasvim neproduktivno spominjati, jer bih htio želio vidjeti jedan jedini sukob u povijesti čovječanstva bez nevinih žrtava), ili svoje službe proglašavaju zločinačkima, izuzev inostrane, uvjetovano ideološkim razlikama između prosuditelja i prosuđenog. Pa tako KGB, Stasi, Securitate i Udba – koje su se služile prema vani i prema unutra podjednakim metodama kao one koje smo spominjali (CIA, Mossad) to jesu, a potonje kao nisu! Kako piše Manolić u spominjanoj knjizi, Udba je među političkim zatvorenicima vrbovala svoje doušnike, na što su neki pristajali, manji broj ucjenjenih a veći dio zarad smanjenja kazni, pak su onda i odlaskom u emigraciju nastavili djelovati kao njeni agenti.
„U svim zatvorskim sustavima svijeta obavještajne službe kao najprikladnije suradnike biraju upravo ljude koji se nalaze na izdržavanju kazni. Zatvorenici tada razmišljaju samo o jednom: kako se dokopati slobode ili pak boljeg zatvorskog tretmana. Velik broj onih koji su izašli iz zatvora i ostali u zemlji, a još više onih koji su emigrirali, učinili su to uz pomoć obavještajnih službi i pred tom činjenicom ne treba zatvarati oči. Služba je to činila na sebi svojstven način. Nisu bile u pitanju prisile, ucjene, iako je i njih bilo, već najčešće zainteresiranost osuđenika da skrate vrijeme izdržavanja kazne, o čemu je u međuvremenu dosta pisano.“
Daklem, u svijetu špijunaže, pa tako i one jugoslavenske, ništa novo. Ne vidim razloga drukčije suditi jugoslavensku tajnu službu od analognih službi drugih zemalja, posebno u kontekstu poslijeratnih zbivanja obrani zemlje (upadanje tzv. Križara – pod okriljem Katoličke crkve, otmica američkog putničkog aviona, ubojstvo ambasadora Rolovića, eliminaciju ubačene terorističke „Bugojanske grupe“, i sličnih nasilnih čina ekstremne, naročito ustaške i proustaške emigracije, ali i borba protiv zaostalih Mihailovićevih četnika). Interesantno da Hrvatski Sabor nije bio toliko tankoćutan u slučaju otmičara aviona Zvonka Bušića kao u osudi komunističkih zločina i zločinaca, tražeći rezolucijom njegovo puštanje na uvjetnu slobodu s izdržavanja doživotne kazne zbog pogibije američkog policajca u terorističkom činu koji je izvršio sa svojim suradnicima, što je kasnije podržao i HHO. Zahtjev je odbijen, i tek 2008. je pušten na uvjetnu slobodu te deportiran u Hrvatsku. Ubio se, razočaran političkom situacijom u zemlji. Povijest nije ravna i tanka linija, već ima svoje odvojke, rukavce, lutanje kojima može u onih koji su izgubili njen glavni tok, izazvati nesnalaženje i mržnju (vodi li znanstvenika mržnja, bolje da se ne bavi naukom), a tumačenja koja podastiru narodu samo će jačati želju za revašizmom prema drugim narodima. Prosjek se vodi paradigmom da su mu uvijek krivi neki drugi – i to u cjelini, bez izuzetka – dočim sebe brani tezom da je zločin uvijek individualni čin (prema tome, zločin nad Hiroshimom i Nagasakijem bio bi isključivo stvar pilota i posade koji su ispustili nuklearne bombe, bez ikakve veze s američkom vladom i američkim građanima!). Tako se onda narodi dijele na griješne i bezgriješne, što su Židovi stoljećima osjećali na svojoj koži od „ispravnih“ kršćanskih naroda. Povijest se proučava, a ako se želi čemu suditi s moralnog gledišta, onda to prvenstveno treba činiti aktualnim zbivanjima i potezima vlastitih država (vlada), u skladu s epohi primjerenim moralom. Reklo bi se kako u tome ljudski rod kasni u fazi, ali istina mnogo više govori o njegovoj prirodi. Radi se naprosto o prilagodljivosti i strahu masa od elita koje su mu nametnule vlast i „jedini ispravni“ sistem, naravno na svoju korist, i odatle ne samo čuvena „hrvatska šutnja“, već i ona svih naroda svijeta pred aktualnim svojim gospodarima. Jezik se razveže tek smjenom vlasti, a i onda tek koliko nova vlast dopušta. Svaka čast izuzecima, koji se potom blate kao izdajnici, antidržavni elementi, plaćenici koji rade za „Judine škude“, nedomoljubi, prčka im se po intimi kako bi se što više u javnosti degradirala njihova vjerodostojnost detaljima koji s njihovim radom nemaju nikakve veze, i slično. Što se državotvorstva tiče, dobro je pročitati i drugu Manolićevu knjigu: „Špijuni i domovina“, da se svakom poštenom čovjeku državotvorstvo zgadi za sva vremena, kad uvidi kakav je mulj, konglomerat poštenjaka, lopova, izdajnika i najobičnijih kriminalaca – i s kakvim kriminalnim (neetičkim) postupcima – formirao državu, koristeći u koristoljubive svrhe krv naivnog topovskog mesa zaluđenog uzvišenim floskulama (drugi narodi regije nemaju razloga likovati). Ali, ogromnoj većini sve to danas nije ni važno, jer: „Imamo Hrvatsku!“. Pa, zašto bi se onda partizani – narodnooslobodilačka vojska koja je pobijedila fašizam i obranila svoju državu – zamarali načinom na koji je to postignuto, jer: „Pobijedili smo zlo!“.
Djelovanje ljudi raznoraznih ljudski prihvatljivih ili neprihvatljivih interesa pokreće povijest, ali njeni sudionici i potomci potom nisu sposobni objektivno sagledati cjelinu i rezultate svog djelovana. Stoga svijet već tisućljećima jeste kakav jeste, a najobičniji virus i strah od njega sposobni su u glave uliti više pameti negoli cjelokupno, nacionalnim interesima (a to su skoro uvijek naprosto interesi vladajućih i onih u čije ime – to je samo čisto formalno narod – vladaju) indoktrinirano obrazovanje. Jasno, i to je samo privremeno, dok opasnost ne mine ili se ne izborimo s njom, baš kao što se svijet ujedino protiv fašizma u jeku borbe protiv njega, ne propitujući suviše svoje postupke. A potom počinju uzajamna predbacivanja, posebno između poraženih i pobjednika, od koji bi prvi po svaku cijenu htjeli aposteriorno obrazložiti svoja djelovanja nabacujući se na ona pobjednikova, kako bi pred svijetom i samim sobom opravdali vlastite zločine: „I vi ste ih činili, koje nas onda imate pravo prozivati!“. Povijest, dakako, nije egzaktna znanost čija tumačenja i predviđanja mogu nedvosmisleno dokazati ili oboriti pokusi i promatranja. Ona je, uslijed magle proteklog vremena koja ju prekriva i čestog neraspolaganja ključnim dokumentima (vole države uništavati ili u arhivama ohohovremena čuvati dokumente ključne za dokazivanje svoje aktualne uloge u zbivanjima), podložna raznoraznim interpretacijama, no njena srž za objektivnog povjesničara mora ostati netaknuta, inače se više ne radi o povijesti nego kaotičnoj zbrci zbivanja kojima je iluzorno tražiti uzroke.
Da završim povratkom na regiju bivše Jugoslavije, gdje ne samo da su događaji za površnog promatrača izgledali zbrkani, već i mnogo više sijaset njihovih tumačenja koja zasjenjuju bit. Prisjetimo se dijela navedenog citata iz knjige Keith Lowe-a: „Nacisti i njihovi saveznici ne samo da su donijeli novu, ubojitu kvalitetu rasnim stavovima, već su promovirali mržnju među suparničkim etničkim skupinama kao sredstvom da ih podijele i osvoje.“, kojeg treba istinski shvatiti. Partizani, predvođeni komunistima, mada oni u većini to nisu bili (nije li onda van logike samo Partiju optuživati za bleiburška zbivanja?), su isključeni iz teze o „mržnji između etničkih skupina“, jer su narodnooslobodilački pokret upravo formirali na zajedništvu etnija kontra mržnje i zavade među narodima bivše države. Zato nije istina da su na „križnom putu“ stradavali Hrvati (ostale, hrvatski nacionalšovinisti i neofašisti uopće ni ne spominju), već su to bili ustaški zločinci kojih je – u perspektivi zlodjela koje su vršili – hrvatstvo bila sasvim nebitna karakteristika. Zločini nad talijanskom i njemačkom manjinom (volksduetcheri, folksdojčeri), te njihovo naknadno protjerivanje (Talijanima je dan izbor; optanti – otići ili ostati) iz zemlje, kako god to nemoralno izgledalo, imalo je povijesno opravdanje u iredentističkim težnjama dobrog dijela njih, i stavljanja u službu nacifašizma u zlostavljanju građana vlastite države. Postupalo se, nažalost, upravo kao i danas – krimen manjine, a svakako ne svih, prenosi se na cijelu populaciju. Slično povijesno opravdanje može se naći i za Goli otok (o kojem Hrvati najviše jauču, mada su najpogođeniji bili Srbi i Crnogorci), a ponavljam – na povijesti nije da daje etički sud. Onima pak koji se iživljavaju sudeći zbivanjima i ljudima prošlosti, savjetujem da razdijele subjektivne osjećaje obitelji učesnika zbivanja od povijesnog proučavanja, a ako toliko žele dokazati svoju moralnost i navodnu ljudskost iza koje se kriju, neka se okrenu prosuđivanju i kažnjavanju aktualnih zločina i zločinaca svojih naroda. Dijelite pravdu koju zastupate sebi i svojima, u kontekstu događaja koje ste zajedno kreirali, namjesto da se prepucavate oko zbivanja u kojima uglavnom niste učestvovali, koja više ne možete promijeniti, koja su nepovratna, prekrivena prašinom vremena, a koja niste previše sposobni razumijeti. „Hic Rhodus, hic salta“, što bih ja malko promijenio u Nunc est tempus, nunc salta! (Sad je vrijeme, sad skači!). Neće nas buduće generacije pamtiti po tome kako smo prosuđivali svoje pretke, već kako smo postupali u vremenu kojem pripadamo.
P.S.
Autor teksta, znajući apriornu (nazovimo je biblijskom) vrijednost ljudskih života, baš kao i činjenicu da je ljudi u praksi svojim djelovanem sami snižavaju ili povećavaju, priklanja se znanstvenom tumačenju povijesti, svijestan da u okviru njenog glavnog toka postoji niz individualnih sudbina koje kao takove možemo uzvisivati, prezirati ili žaliti. Želimo li shvatiti povijesna zbivanja, moramo se kloniti njihovih prosudbi temeljem subjektivnih osjećaja koji – s jedne strane razumljivo, a s druge žalosno – vode većinu ljudi. Razumijevajući, ali ne i prihvaćajajući u pokušaju shvaćanja zbivanja – da se zadržim na hrvatskom dijelu nedavne regionalne povijesti – osjećaje većine koji su u svakom slučaju podložni promjenama, što slijedom događanja a što uslijed njihove podložnosti indoktrinaciji od strane svojih vođa, nikako ne prihvaćam da povijest tumači većina, emocionalno vezana za obiteljske sudbine, koje generiraju njihove stavove spram glavne struje povijesti. Primjerice, moguće je racionalno shvatiti slijedeće podatke:
„Usprkos svim tenzijama, međunacionalni odnosi u Hrvatskoj, čak i potkraj 1989. godine, mogli su se smatrati relativno stabilnim; tada je, naime, prema provedenim anketama, velika većina i Hrvata (65,8 posto) i Srba (72,1 posto) smatrala međunacionalne odnose uglavnom dobrima ili veoma dobrima, dok je samo 8,7 posto Hrvata i 4,5 posto Srba te odnose smatralo uglavnom lošima ili veoma lošima.“
„Za konfederaciju, a ne punu nezavisnost, bila je i većina građana neposredno prije izbora 1990., što potvrđuje i istraživanje objavljeno u knjizi ”Hrvatska u izborima ‘90”. Dva tjedna pred prve izbore nešto manje od 52 posto građana Hrvatske bilo je za konfederaciju, a za punu nezavisnost svega oko jedanaest posto. Među biračima HDZ-a 59 posto je bilo za konfederaciju i 30 posto za nezavisnost, a među biračima SKH-SDP-a nitko nije bio za punu nezavisnost, a za konfederaciju je bilo 37 posto njih. Oko 24 posto građana Hrvatske bilo je za veću centralizaciju SFRJ; stavovi građana mijenjaju se tek s ratom, koji je u tom smislu doista državotvoran. A bio je i koristan onima koji su htjeli punu nezavisnost, oni su od njega imali izravnu korist. Osim toga, ratom su postignuti svi veliki ciljevi hrvatskog nacionalizma: međunarodno priznanje, teritorijalna cjelovitost i, što je za nacionalizam naročito važno, etnička homogenost. Zato nacionalisti slave taj rat i ne dopuštaju nam da se od njega odmaknemo.“
„Na referendum je izašlo 83,56 posto birača. Njih čak 94,17 posto izjasnilo potvrdno na prvo pitanje („Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?“). Za ostanak Republike Hrvatske u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi, što je bila druga ponuđena opcija, glasalo je tek 1,2 posto birača“,
ali ne i posljedično narasli globalni antisrpski šovinizam (o čemu svjedoči niz anketa iz tog razdoblja), i poraslu ustašonostalgiju, servirane prosječno nedovoljno obrazovanom i emocionalno nestabilnom puku, temeljem niza lažnih tvrdnji. Zato me mišljenje naroda – mada čovjek mora živjeti u uvjetima koje mu nametne ciljano vođena većina – uopće ne zanima. Prosjek je i inače nesposoban baviti se znanošću, niti većina na vrijeme shvaća njene dokumentirane tvrdnje. Stavovi povezani s vlastitom obitelji prilično su im čvrsti, ali u oceanu globalnih povijesnih zbivanja sasvim su izgubljeni, prepuštajući svoje duše vodstvu neprikosnovenih pojedinaca. Nekako im je lakše da drugi „misle“ umjesto njih, naročito ako im serviraju jednostavne zaključke, prihvatljive njihovim jednostavnim dušama.
Ladislav Babić
Integralni tekst:
Povijest – glavni tok i rukavci
