Povijest – glavni tok i rukavci (1)
Revizionisti povijesti, ne oni koji temeljem novih dokumenata imaju rasvjetljavajući i potpuniji pristup historijskim zbivanjima, već oni koji iz ideoloških ili trenutnih politikantskih nakana imaju razloge serviranja laži o inače solidno dokumentiranima (od domaćih i stranih autora) zbivanjima, nisu samo karakteristika regije negdašnje Jugoslavije, oni se javljaju posvuda u svijetu. Laži ne plasiraju samo površno ili posve neobrazovani ljudi, odnosno zaslijepljeni ideolozi koji bi se u političkom životu uspinjali od poraženih do pobjednika, one se često koriste i od vlada respektiranih zemalja kako bi postigle ili obrazložile svoje ciljeve i djelovanja (sjetimo se samo američkih laži o iračkom posjedovanju oružja za masovno uništenje kao opravdanja za invaziju na tu zemlju, ili incidenta u Tonkinškom zaljevu kao opravdanja za bombardiranje tadašnjeg Sjevernog Vijetnama, da ne spominjemo debakl propale invazije u kubanskom Zaljevu svinja). U Hrvatskoj su posebno aktivni potomci – biološki ili politički – ustaškog režima takozvane NDH, naročito glasni uoči datuma formiranja te kvislinše paradržave, uoči misa koje svećenstvo drži za njenog Poglavnika, ili majskom periodu kad na red dolazi mješavina mitova, laži, istina i poluistina o bleiburškim zbivanjima, odnosno potonjem tzv. „križnom putu“ koji je trajao nekoliko mjeseci. Izvan konteksta zbivanja, lišena spoznaje da je moral temporalna kategorija te da se današnjim mjerilima neka prošla događanja ne mogu suditi, te izvan globalnog sagledavanja činjenica od kojih ovoprostorne nisu nezavisni dio, formalizirani pogled na dešavanja lišena bitnih sastojaka kako bi opravdali svoju reviziju događaja, uglavnom praćena floskulama bez realnog značenja. Poput „sve žrtve su jednake“ ili „svaki život je vrijedan“, primjerice, nastoje se ostvariti političke težnje, opravdati zločine svojih bioloških ili političkih predaka, te se s pozicija ratnih gubitnika lažima i prijevarama dići do nivoa pobjednika. Sasvim kratko o dvije navedene floskule, koje u očima većine izgledaju neupitne. Žrtve su jednake samo u biološkom smislu – sve su mrtve. U etičkom pak ih treba razlikovati, poput poginulih civila od ruke terorista i teorista samog. Nadalje, u principu je zaista svaki ljudski život vrijedan, ali – na žalost plasirateljima te tvrdnje – ne jednako. Život nevine žrtve „Jasenovca“ nije jednako vrijedan kao život njenog ubojice, život agenta kojeg je ubio terorist nije jednako vrijedan životu ubojice. Nije li onda čudno da promicatelji rečene tvrdnje baš i ne sažaljevaju teoriste pobijene od policije, već komemoriraju poginule na strani potonjih, a teroriste često pokapaju u neoznačene grobnice? Zašto Crkva, ako je svaki život jednako vrijedan, drži mise za Pavelića a odbija ih držati za Tita? Zašto, ako su svi životi, ako su sve žrtve jednako vrijedne? Više je nego jasno da je to zastupnicima iskrivljene etike evidentno, jer im je očito vlastiti život više vrijedio od života jasenovačkih uznika, što su naknadno dokazali i jaukanjima oko svojih žrtava, uglavnom alibi nalazeći u poginulim zbiljski nevinim žrtvama kakvih ima u svakom ratu (Ameri bi ih nazvali „kolateralnim žrtvama“, mada je, specijalno u ustaškim logorima, teško uopće govoriti o bilo kakvoj uzgrednosti). Humanistička etika podrazumijeva ne samo moralnost, već i logičku doslijednost stavova u praksi, a potonji odišu licemjerjem karakterističnim za države, njene građane i ljudski rod u cjelini. Floskula se najčešće pokazuje jača od mozga koji bi je trebao raskrinkati. Čak i niz lijevo pozicioniranih političara (uglavnom je takvih jako malo) u svom neznanju i neinformiranosti često ponavljaju lažne tvrdnje, ili tvrdnje koje izvlače iz konteksta povijesti, te mašu njima nastojeći privući pristalice, u prosjeku još neobrazovanije ali podložnije dresuri floskulama (uostalom, tko pita jeli u glasačku kutiju listić ubacio genij ili kreten). Često se koristi tvrdnja da se treba ugledati na Njemačku, Austriju ili Italiju koje su – za razliku od njihove kvislinške sluškinje – uspjele obračunati sa svojom fašističkom prošlošću, kao i objeda Udbe za sva moguća zla učinjena eksjugoslavenskim (naročito ustaškim) emigrantima, mada u širokom povijesnom i geografskom kontekstu stvari izgledaju ponešto drukčije, bez namjere da ikoga pravdam. Samo navođenje činjenica trebalo bi navesti upoznate s njima na nešto drukčiju percepciju stvarnosti i povijesti, od one koja se svrhovito nameće.
O „bleiburškim“ žrtvama i Udbi već sam pisao, te ću uz kratko podsjećanje navesti neke nespomenute činjenice, s obzirom da je komparacija jedna od povijesnih metoda izučavanja događaja. Ništa nije izolirano i bez veze s drugim pojavama na ovom svijetu. Manipulirajući brojem pobijenih ustaša (i nevinih žrtava, kao i brojem kućama otpuštenih nevinih civila), uglavnom ne spominjući pritom četnike, bjelogardejce i poraženu nacističku vojsku koji su se boreći povlačili prema zapadu bez predaje, i to cijeli tjedan nakon završetka 2.svjetskog rata u Evropi, kad su goneći okupatora i njegove kvislinge pogibali vojnici NOV dok je drugdje na kontinentu vladao mir, proustaški autori dižu brojke do nebesa, istovremeno zamjerajući jednaki postupak ekstremnih Srba s jasenovačkim žrtvama. Zahvaljujući radovima Žerjavića i Kočovića, a napose poimeničnom evidentiranju jasenovačkih žrtava ustaškog režima, oko njihova broja danas za objektivne povjesničare nema puno nedoumica. Podgrijavaju ih samo revizionisti, a posebno oko žrtava „križnog puta“. Ne ulazeći u odokativne procjene (mada su i tu spomenuta dva autora dala prihvatljive brojke), sasvim se zaobilazi širi kontekst zbivanja i osvetnička ljudska psihologija među partizanima koji su se svetili, pojačana činjenicom barbarskih zločina ustaša kakve Zapad nije doživio, te nastavkom zločina poražene ustaške vojske u času kad je kontinentom vladao mir. Da zločini partizana (koristi se još jedna floskula „zločin je zločin“, koja poput prethodno spomenutih ne razlikuje zločin terorista od „zločina“ policajca koji ga je likvidirao) nisu bili izolirani od sličnih zbivanja širom Evrope – to masovnijih što su postupci okupatora i njihovih kvislinga bili brutalniji – brojčano, s pozivanjem na izvore, ilustrira Nikola Visković, što možete opširnije pogledati u tekstu „Korijeni i izdanci“. Dobro konstatira Josip Manolić u memoarskoj knjizi „Politika i domovina“:
„Pobjednik u Drugom svjetskom ratu je sudio, kako kod nas tako i u svim zemljama Europe, diktirao mir, i nametao svoju „pravdu“ na temelju svojih zakona, ma koliko oni bili nedemokratski, i taj se povjesni tijek ne može promijeniti.“
Navest ću primjer iz knjige: „Ubijanje SS-ovaca, Lov na najgore ratne zločince u povijesti“ (download, englesko izdanje), koliko osvetnička mržnja može izobličiti psihologiju žrtava (niz primjera koje ću navoditi upravo su iz te knjige):
„Nema nikakve sumje u to“, napisat će poslije Ferencz, „da su mi iskustva na dužnosti istražitelja zločina u nacističkim centrima za istrebljenje ostavila neizbrisive traume.“ Najsnažniji dojam na njega je ostavio logor Ebensee. Nakon oslobođenja, „neki su zatvorenici uhvatili jednog čuvara, pripadnika SS-a, u pokušaju bijega. Sudeći po nasilnosti napada, taj je čovjek mogao biti i zapovjednik logora. Prvo su ga nemilice tukli. Potom ga je svjetina vezala za jednu od metalnih ploča kojima su se tijela spuštala u krematorij. Ondje se živ polagano pekao, jer su ga nekoliko puta spuštali i dizali iz peći“. Gledao sam sve to i nisam činio ništa“, zapisat će poslije Ferencz. „Čak i da sam to mogao spriječiti, to mi nije bilo u opisu posla. A iskreno govoreči, nije mi se ni pokušavalo.“
Tko shvaća ljudsku psihologiju, patnježrtava, floskularnost izjava da je žrtva samo žrtva i da je svaki život vrijedan, da je zločin samo zločin, shvatit će i temeljem ovog primjera ogorčenu osvetoljubivost partizana (a srpskih napose, jer konačno – nisu li upravo Srbi bili najveće žrtve ustaškog režima?). Uostalom, jednostavno pretraživanje interneta pokazuje niz slika ustaških i četničkih zločina – uživali su ne samo u klanju već i u dokumentiranju istoga – ali ne i partizanskih. O preživjelim izravnim svjedocima njihovih zlodjela da ne pričamo. Konačno, nije li Vladko Maček (1, 2), koji je prvo zatočene komuniste predao ustašama, potom par mjeseci „vikendirao“ u Jasenovcu, da bi se pridružio ustašama pri bijegu, pisao u svojim „Memoarima“:
„Za razliku od četnika i ustaša, partizani nisu nigdje činili masovnih pokolja… Kako su se Nijemci, a s njima i ustaše, povlačili prema Zapadu, to su partizani, čim su došli u koje hrvatsko selo, likvidirali prvake HSS. Ustaše i četnici ubijali su narod masovno, zaslijepljeni mržnjom. Komunisti su ubijali hladnim razumom sve one za koje su držali da smetaju učvršćenju komunizma.“
Iako priznaje da su ustaški i četnički zločini bili masovni, mnogo veći od partizanskih, nije se sposoban izognuti relativizaciji slijedeći svoj antikomunistički „instinkt“. Tako doznajemo da je, čini se, ubijanje vođeno „hladnim razumom“ mnogo gore od onog „zaslijepljenošću mržnjom“, ma koliko potonjeg bilo više i ma koliko teško može biti bolje ili gore. Uostalom, valjda se partizanska „zaslijepljenost mržnjom“, zarad likvidacija voljenih u logorima i pogibije drugova u času kad je rat na kontinentu bio završen, niti ne računa. Prisjećajući se i njemačkog zgražavanja (1, 2) nad zločinima ustaša, navedimo odlomak iz knjige Keith Lowe-a, „Savage Continent: Europe in the Aftermath of World War II“:
„Nacisti i njihovi saveznici ne samo da su donijeli novu, ubojitu kvalitetu rasnim stavovima, već su promovirali mržnju među suparničkim etničkim skupinama kao sredstvom da ih podijele i osvoje. Tako su skupine poput UPA u Ukrajini ili ustaše u Hrvatskoj ne samo podučavale kako provoditi masakre velikih razmjera svjedočeći holokaustu u bliskim prostorima, već im je data mogućnost da sami izvrše genocide. Ništa od toga nije se dogodilo u zapadnoj Europi. Nacistička brutalnost na zapadu bila je daleko blaža, genocid nad Židovima dogodio se prilično izvan vidokruga stanovništva, a natjecateljske nacionalističke tenzije rijetko su bile problem.“,
koji jasno obrazlaže brutalnost osvete u zemljama „nižih rasa“, u odnosu na one vršene na Zapadu. Spomenimo da su i na Zapadu tijekom rata bile egzekucije bez suđenja, uhvaćenih nacista, čim bi im se ispod pazuha otkrio utetovirani znak SS. Partizani su odmah prepoznali zlo i s njim se nasilno obračunali (štogod danas mnogi mislili o tome), ukoliko se zločinci nisu uspjeli prikriti ili pobjeći iz zemlje na Zapad – iz razloga spomenutog u citiranom odlomku, ali i stoga što je tamo bio drukčiji odnos spram njih. Kvazihuman, ali ih je to spasilo zaslužene kazne. Odnos Nijemaca i Austrijanaca (ishodišta nacizma) prema njima bio je sličan odnosu suvremenih Hrvata i Srba spram aktualnih ratnih zločinaca iz nedavnog rata, a slično je bilo i u domovini fašizma, Italiji. S druge strane, Amerika je žmireći vodila pragmatičnu (u najgorem smislu) politiku, posebno inspiriranu početkom hladnog rata – tko te jebe što si radio za prošlog rata, ako sada budeš radio za nas! Južna pak Amerika, koja uglavnom nije učestvovala u svjetskom sukobu, pružila je svestrano utočište izbjeglim nacistima preko kanala „štakorske veze“ u organizaciji Crkve, naročito Argentina u vrijeme Perona i njegove pretjerano hvaljene supruge Evite. Tisuće SS-ovaca izvlači se nekažnjeno, pa i Eichman koji je koncem rata pobjegao iz pritvora (Saveznici nisu znali njegov identitet). Bijegu utjecajnih nacista pomažu i švicarska vlada te Crveni križ! Mada je na jednom od Nürnberških suđenja 14 nacista osuđeno na smrt vješanjem, kazna je izvršena samo za četvero, dok su ostali oslobođeni već 1958. godine.
U međuvremenu, Vatikan sudjeluje u tajnom iseljenju na tisuće nacifašista, uključivo i ustaša:
„Vatikan je, dakako, najveća pojedinačna organizacija koja sudjeluje u ilegalnome preseljenju emigranata“, stoji u tajnome izvještaju, iz svibnja 1947. godine, koji je američko veleposlanstvo u Rimu poslalo State Departmentu u Washingtonu. „Vatikan dodatno opravdava sudjelovanje željom da infiltrira, ne samo u europske, nego i u latinoameričke zemlje, ljude svih mogućih političkih uvjerenja, pod uvjetom da se protive komunizmu i da su naklonjeni Katoličkoj crkvi.“
Papa Pio XII naime osjeća veliku ugroženost zbog uspona sovjetskog ateističkog komunizma i općeg slabljenja Crkve, te se zalaže za pomilovanje osuđenih nacista i pomaže onima koji bi se pridružili borbi protiv globalnog komunizma. Zarad nepodnošenja bezbožnog komunizma, Crkva se u cjelini prodala Đavlu.
S druge strane, još 1946. godine Truman potpisuje tajnu zapovjed da se njemačkim znanstvenicima dopušta dolazak u SAD zbog razvoja američkog raketnog programa. Više od tisuću nacista i njihovih suradnika tako je – posredstvom operacije zvane „Spajalica“ („Paoerclip“) – započelo raditi u Americi. Najpoznatiji, ratni zločinac Wernher von Braun – oficir SS-a čije su rakete V-1 i V-2 ubijale stanovnike Londona, odveo je ljudski rod na Mjesec – zahvaljujući pragmatičnom pristupu svojih novih poslodavaca, kojih je etika prvenstveno u korelaciji s dolarima, uspjehom i svjetskom prevlašću, još je 1945., skupa sa 127 raketnih stručnjaka koji su razvijali smrtonosne rakete, sklopio ugovor za nove poslodavce i emigrirao u Ameriku (i Sovjeti su „primamili“ izvjestan broj njemačkih raketnih stručnjaka). Smatra se da se oko 10000 nacista uspješno uselilo u SAD i dobilo državljanstvo, od kojih su tek neki (kad više nizašto nisu mogli poslužiti, izručeno u Evropu. Poput ustaše Artukovića, primjerice. Godine 1947. oko 8000 pripadnika SS-a putuje u Kanadu i SAD temeljem lažnih dokumenata. SS-ovac Klaus Barbie – „Lyonski mesar“ – francuski ratni zločinac koji je tek mnogo kasnije (kad je Americi postao nepotreban) izručen Francuskoj, radi pod vlastitim imenom za američku vladu (što notorna hrvatska Wikipedia uopće ne spominje!), štiti ga CIA, a zaslužan je za lociranje i potonje smaknuće Che Guevare.
Istovremeno konzervativni južnoamerički režimi (posebno Argentina, Brazil i Paragvaj) objeručke prihvaćaju uglavnom crkvenu isporuku bježećih od pravde nacista, od kojih mnogi nastavlju život bez promjene imena. Tako sadistički dr. Mengele kojeg se preživjeli logoraši s jezom prisjećaju zarad neljudskih pokusa koje je vršio nad njima, uživa u Brazilu pod pravim imenom, na farmi kraj Sao Paola, dok Martin Borman živi u Paragvaju. Eichmana su operativci izraelske tajne službe Mossad uhvatili u Argentini i protuzakonito ga, vladinim avionom prošvercali na suđenje u Izrael. Mengele čak bez problema odlazi na skijanje u Švicarsku gdje ga časne sestre skrivaju u samostanu mjesta Günzburg, gdje i umire u starosti od 75 godina. Dok Peron i njegova Evita štite naciste i sve rade kako bi ih, skupa sa njihovim kvislinzima, privukli u Argentinu dajući im državljanstvo bez prava izručenja, dotle argentinski predsjednik Menem 1992. biva prinuđen predati Izraelu 40 kutija pročišćenih dokumenata (koji ne kompromitiraju njegovu državu u vabljenju i zaštiti zločinaca) o nacistima u Argentini, a čuvenom lovcu na nacističke ratne zločince Wiesenthalu predaje i dva dosjea o Bormanu.
Izrael i njegova tajna služba Mossad, posebno su poglavlje u priči o nacističkim ratnim zločincima, no povežimo to sa sudom – posebno Hrvata – o jugoslavenskoj tajnoj policiji Udbi (od 1966. naziva se Služba državne bezbednosti – SDB – mada je njeni kritičari uglavnom prozivaju prvim imenom), koja je navodno vršila nezapamćene zločine (ubojstva, infiltracije u krug ekstremne emigracije i slično), nimalo različite od djelovanja mnogo razvikanijih službi drugih država, naročito onih koje se uvijek nameću kao uzor demokracije. Američka CIA je znana po svojim operacijama širom svijeta, koje uključuju prisluškivanja, ubojstva, otmice i mučenja ljudi s američke liste terorista. Spomenimo samo mučenja u tajnim zatvorima širom svijeta (hrvatska vlada čak je dozvolila slijetanja na Ćilipe aviona koje je CIA koristila za nelegalni prijevoz zarobljenika osumnjičenih za terorizam u treće zemlje poput Uzbekistana ili arapskih država, gdje se obavljaju saslušanja uz mučenja i zlostavljanja uhićenih, posebno ako ih se povezuje s al-Qa’idom ili talibanima). U izvještaju nevladine organizacije Amnesty International (AI)
„…se iznosi podatak o približno 1000 letova u izravnoj vezi sa CIA-om, a prema podacima te nevladine organizacije CIA je koristila uglavnom europski zračni prostor. Osim Hrvatske, spominju se i Češka, Njemačka, Grčka, Italija, Makedonija, Malta i Rumunjska. Inače, prije nekoliko mjeseci Amnesty je objavio da se među jedanaest tisuća zatvorenika u američkoj bazi Guantanamo na Kubi nalaze i zatvorenici koji su u taj logor transferirani iz Hrvatske. Amnesty je utvrdio da je većina zarobljenih transferirana iz Afganistana, Pakistana i Iraka, a manji dio iz Hrvatske, Albanije, Bosne, Makedonije, Gambije, Indonezije, Italije, Jordana, Kenije, Libije, Malezije, Sudana, Tanzanije i Zambije. Američka državna tajnica Condoleeza Rice priznala je da su zrakoplovi CIA-e Europu nadlijetali u čak 800 navrata te da su europske obavještajne službe upoznate s tim aktivnostima.“
Usput, u vojnoj bazi Guantanamo na Kubi (okupiranom teritoriju suverene države!), godinama se – na neodređeno vrijeme, bez ikakvog suđena – drže osobe osumnjičene za terorističku aktivnost. Što pak reći o velikoj operaciji CIA-e, koja je novac za financiranje nikaragvanskih kontraša financirala prodajom droge građanim Los Angelesa i drugih američkih gradova, daklem drogiranjem vlastitih državljana! Izraelski Mossad (kao i sama država), jedna od najefikasnijih svjetskih tajnih službi, je posebna priča. Kako po svojim uspjesima (Udbini uspjesi nazivaju se zločinima), tako i protuzakonitom djelovanju širom svijeta. Kratkoće radi, navodim tek neke njene uspjehe s Wikipedie:
- Lociranje i kidnapovanje naciste Adolfa Ajhmana
- Pomoć u imigraciji etiopskih Jevreja u Izrael.
- Likvidacija odgovornih za Minhenski masakr na Olimpijskim igrama 1972. i Aferu Lilehamer.
- Kidnapovanje Mordehaj Vanunua (Mordechai Vanunu) u Italiji
- Dobavljanje visoko osetljivih informacija o iračkom nuklearnom reaktoru Ozirak koji je uništen u izraelskom vazdušnom napadu 1981.
- Dobavljanje obaveštajnih podataka za izraelske vojne operacije, hiljade milja od Izraela, na primer za Operaciju Entebe.
- Likvidacija Abu Džihada.
Djelovanje Židova proteže se u godine prije formalnog osnivanja Mossada. Nakon rata skupina židovskih partizana – koju su financirali Britanci – „Nokmim“ hvata SS-ovce i sami im sude. Napose govori o osvetničkom moralu i beskrupuloznosti ove tajne službe (koja radi, naravno, uz znanje vlade) suradnja sa Ottom Skorzeny-jem, SS pukovnikom
„… koji je komandovao akcijom oslobađanja svrgnutog italijanskog diktatora Benita Musolinija, akcijom kidnapovanja sina Mikloša Hortija u Mađarskoj (kako bi Mađarska u Drugom svetskom ratu ostala na nemačkoj strani) kao i po organizaciji jedne od najznačajnijih baza SS organizacije ODESSA u Frankovoj Španiji.“
Naime, kad je Izrael stekao spoznaju da Egiptu u formiranju raketnog programa pomažu neki nacistički raketni inženjeri, Mossad je sklopi sporazum sa Skorzenyjem kojim je on učestvovao u njihovoj likvidaciji (čak i lično). Zamislite ovaj moral: nacistički SS pukovnik učestvuje u likvidaciji svojih bivših drugova, a angažiraju ga Židovi čiji holokaust su nacisti provodili. Pošten čovjek da ne povjeruje! Židovi više ne iskazuju milosrđe, vodi ih Tora: „Ne iskazuj milosrđe – život za život, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu“. Radi se, naprosto o hladnoj osveti.
Ladislav Babić
diogenpro.com
