Povijest arogancije: ispit umišljenosti
Arogancija prati istu logiku kao i rasizam. Obje su bazirane na duhovnoj tromosti. Temeljni stav je podcjenjivanje drugoga i prije prvog susreta
Autor: Tobias Becker SPIEGEL
Od Napoleona do Van Halena: znanstveni novinar Ari Turunen napisao je kulturalnu povijest arogancije. Jedna prihvatljiva knjiga čiji je najveći uspjeh omogućavanje ove recenzije.
Mislite da je to arogantno? Vrlo vjerojatno jest. No, s ovom arogancijom sam u izuzetno dobrom društvu: John Lennon je smatrao Beatlese „popularnijima od Isusa“. Književnik nobelovac Bertrand Russell žalio se kako s običnim ljudima mora pričati „dječjim jezikom“. A Murray Gell-Mann, nobelovac iz fizike, bio je još arogantniji kada se skromno opisao: „Ako vidim dalje nego drugi, onda je to zato što sam okružen patuljcima.“ „Umišljenost je osobina koja s vremena na vrijeme zahvati svakoga“, govori finski novinar Ari Turunen u svojoj kulturalnoj povijesti arogancije. Naslovio ju je „Možete li mi dodati čašu vode?“ – a knjigu započinje: „Čestitam vam! Ovo je vjerojatno najbolja knjiga koju ste ikada otvorili.“ Prilično uspješan početak, mislim. Pri čemu bih to „vjerojatno“ prekrižio.
Megalomanske pop zvijezde
Turunen je prikupljao anegdote o ponositim vladarima kao što je to bio Napoleon Bonaparte, koji je navodno bio okružen simpatizerima. O bankarskim menadžerima koji su otporni na savjetovanje poput Richarda Fulda, posljednjeg predsjednika investicijske banke Lehman Brothers, koja je 2008. propala jer je on sve one koji su upozoravali na kolaps nazivao kukavicama. Ali i o megalomanskim pop zvijezdama poput hardrokera iz Van Halena, koji su prema Turunenu na svojim turnejama zahtijevali posudu M&M dražeja. Međutim, netko je uvijek prvo morao izdvojiti smeđe dražeje.
Vrlo je smiono u takvoj jednoj maloj knjizi napraviti takav potez – te sve ili ništa staviti pod pojam ‘arogancije’: razlozi propasti Rima, ponašanje kolonijalne sile Portugala u 16. stoljeću, zahtjevi Versajskog ugovora nakon Prvoga svjetskog rata
„Povijest nas uči da arogancija nije proizvela ništa drugo osim ratova, katastrofa, mržnji i bezbroj nevolja“, piše Turunen. Vjerojatno je u pravu kada to piše i ako izuzmemo ovu finu recenziju.
Primijetili ste da uspjeh košta glave. Ovo ne treba shvatiti samo kao izreku nego doslovno. Ako postignemo neki uspjeh, aktiviraju se neurotransmiteri dopamin i serotonin. Oni smanjuju inhibiciju, anksioznost i depresiju. Turunen je citirao studiju prema kojoj vođe čimpanzi imaju više serotonina u krvi nego ostale. Osobito je visoka razina serotonina kada ih drugi gledaju u njihovoj igri dokazivanja.
Problem je što uspjeh povećava mogućnost pogreške. Tko je previše samouvjeren, živi nesigurno. Prema Turunenu istraživanja pokazuju da u moru na Hawaiima utapaju najčešće muškarci između 40 i 50 godina. Dakle, muškarci koji imaju još uvijek dovoljno snage, ali ne više toliko koliko su si oni umislili zbog dugogodišnje karijere surfanja i plivanja. Jedan drugačiji primjer: kada su proizvođači automobila uveli blokirajući sustav kočenja (ABS), broj nesreća nije se smanjio nego upravo povećao.
„Harry Potter“ i propast Rima
Nažalost je i Turunen, jedan jako iskusan znanstveno-popularni autor, zapao u sličnu klopku. Njegova kulturalna povijest arogancije nije lišena bahatosti. Vrlo je smiono u takvoj jednoj maloj knjizi napraviti takav potez – te sve ili ništa staviti pod pojam ‘arogancije’: razlozi propasti Rima, ponašanje kolonijalne sile Portugala u 16. stoljeću, zahtjevi Versajskog ugovora nakon Prvoga svjetskog rata, uzroci nesreće u space shuttleu „Challenger“, prvotno ignoriranje izdavača prema rukopisu „Harrija Pottera“ autorice Joanne K. Rowlings. Znanstveno-popularni autor Turunen je aroganciju pretvorio u istaknutu tezu.
Unatoč tomu njegova je knjiga jako zanimljiva. Također i vrlo aktualna. Prvi razlog: diskusija o izbjeglicama. Arogancija prati istu logiku kao i rasizam, analizira Turunen. Obje su bazirane na duhovnoj tromosti. „Temeljni stav je podcjenjivanje drugoga i prije prvog susreta.“ Drugi razlog: grčka kriza. Iako se dvije sveznalice, koje su Europu posljednjih tjedana opterećivale, ne spominju poimence, idealno se uklapaju u nju: Wolfgang Schäuble i Yanis Varoufakis. Neka buduća kulturalna povijest arogancije neće moći zanemariti nastupe njih dvojice.
To bi bilo s moje strane. I ako bi bilo po mome: onda je to i s vaše strane. Jer čitatelje ne čini nimalo simpatičnijim ako neprestano po forumu pišu protiv.
Napomena redakcije: dogodilo se ono pred čim se kolega Tobias Becker užasavao: Vi, čitatelji, ste se suprotstavili. I bili ste u pravu: serotonin i dopamin se ne nalaze u antidepresivima. Pogrešku smo ispravili. Samo si ne dozvolite da vam to dođe glave!
Napomena redakcije (Spiegela), dio 2: još uvijek raspravljamo o tome je li točno protumačena, kao arogancija, izjava Johna Lennona da su „More popular than Jesus“.
S njemačkog preveo Darko Pejanović
Prometej.ba
