Potreban je žirant za rad u trafici a pola plate poklanja se šefu!

Da biste se zaposlili kao trgovac na jednoj od sarajevskih trafika potrebni su vam:
a) veza u političkoj stranci
b) obuka za rad na trafici
c) žirant

Ne, ne morate zaokružiti jedan od odgovora – svi su tačni i navedeni su hronološkim redom.

– Meni su veza bili prijatelji koji su u stranci i dobri su sa jednim od sarajevskih općinskih načelnika. Preko načelnika sam dobio priliku da prođem obuku za rad u trafici, rekao je za Žurnal izvor čiji je identitet poznat redakciji.
Nakon godina provedenih na birou, naš je izvor bio spreman prihvatiti bilo kakav posao. Obuku za vraćanje žvaka umjesto kusura je spremno dočekao.

ŽIRANT TRAFIKU ČUVA
– Ko te poslao iz stranke? To je bilo prvo pitanje koje mi je postavila prodavačica u trafici gdje sam imao obuku, kaže naš izvor.
Tokom obuke, saznaće da prodavačica ima završen ekonomski fakultet, ali da je jedini način da se zaposli bio preko stranke, kao trgovac u trafici. Od mizerne plate je firmi za koju radi vraćala dug za štetu koju je napravila druga prodavačica u trafici.

– Rekla mi je da joj svakog mjeseca od plate odbijaju 50 KM da se namiri šteta koju je napravila druga radnica. Zato su i uveli da prije početka rada morate naći žiranta koji će potpisati bjanko mjenicu. Ako napravite štetu, žirant će pokrivati vaš dug, kaže naš izvor.
Sagovornik Žurnala na kraju ipak nije dobio posao na trafici. Pitao je oca da mu bude žirant, ali je ovaj to odbio.

– Neću, j..'o te takav posao. To mi je rekao. I upravu je, kaže naš izvor.
Ovaj lanac trafika nije jedina firma koja uslovljava potencijalne radnike, a u Sindikatu radnika trgovine i uslužnih djelatnosti Bosne i Hercegovine su toga vrlo svjesni.

Mersiha Ferhatović Beširović, predsjednica STBiH za Žurnal kaže da sektor trgovine karakteriše činjenica da na jedno slobodno radno mjesto imate najmanje 500 kandidata.

– U ovom sektoru, zahtjevi poslodavaca prema radnicima, potencijalnim ili onima koji već rade, kreću se od onih svakodnevnih, a to je produženo neplaćeno radno vrijeme, do onih koji graniče sa ljudskošću uopšte, kakvi su recimo zahtjevi da radnik/ca potpiše bjanko mjenicu prilikom sklapanja ugovora o radu ili čak da od uplaćenog iznosa neto plaće vrati svome poslodavcu i do 200 KM u kešu. Ono što je za nas u STBIH još bolnije od ovih zahtjeva jeste činjenica da ima radnika ( pritom je riječ naravno o većini) koji prihvataju ovakve uslove samo da bi dobili radno mjesto, kaže Mersiha Ferhatović Beširović za Žurnal.
Iako ovaj sindikat pruža besplatnu pravnu pomoć trgovcima, pritužbe na uslove za zapošljavanje stižu jako rijetko.

OTKAZ ZA PRIMJER DRUGIMA
– Svakodnevno dobijamo pritužbe na kršenja prava i uslova, ali kako sam već rekla jedan radnik/ca kada traži posao to već radi jako dugo vremena i već je u situaciji da će prihvatiti bilo šta i pod bilo kakvim uslovima i najčešće se uopšte ne žale, sve dok nakon par mjeseci ne mogu izdržati u takvom radnom okruženju, kaže predsjednica STBiH.
Sektor trgovine nije jedini u kojem se svakodnevno krše prava radnika. Žurnalova druga sagovornica je diplomirana sociologinja. Do prije nekoliko godina je radila u struci, kao sociolog istraživač. Otpuštena je uz usmeno obrazloženje: Ti si naša najbolja uposlenica, ali te moramo otpustiti da bismo drugima pokazali da nema nedodirljivih.
Narednih nekoliko godina je provela je radeći honorarne poslove i šaljući aplikacije na svaki javni konkurs koji se pojavio. Sreća joj se osmijehnula u ljeto 2012. Dobila je posao sekretarice, na pola radnog vremena, u renomiranoj njemačkoj firmi. Vrlo brzo se ispostavilo da firma nije njemačka, već bh. firma koja samo plaća licencu za korištenje imena njemačke kompanije, ali ni da posao nije na pola radnog vremena, već da se samo toliko plaća. A i to – kad se plaća.

VELIKI BRAT TE POSMATRA
– Sat vremena dnevno sam ostajala duže na poslu, zato što sam morala naraditi pola sata pauze za ručak, a morala sam doći i pola sata ranije na posao da bih uključila grijanje u kancelariji ili nešto slično, kaže naša sagovornica.
Iako pauzu za ručak nikad nije koristila, uvijek je ostajala duže na poslu.

– Često se dešavalo da sam morala ostati duže i od tih sat vremena, jer sam morala nositi papire u sud ili općinu na ovjeru, pješke, i onda te dokumente vraćati. Takve zadatke sam dobijala praktično na kraju radnog vremena. Rekli bi mi da moram još nešto uraditi dok bih oblačila kaput. Nekoliko puta sam pristala na to, ali kada sam na kraju rekla da imam već dogovorenih obaveza i da mi dan ranije kažu ukoliko trebam ostati duže, njima je zasmetalo. Šta hoćeš, ja imam dvoje djece, i ja radim, vodim dvije firme, a ti sama, pa nemaš vremena. To im je bilo obrazloženje.
Prekovremeni sati nikada nisu plaćeni, iako je mjesečno znala imati i po 30 sati prekovremenog rada.

– Uspjela sam iskoristiti samo pet dana godišnjeg odmora, a ostali dani su mi propali. Kada sam napustila tu firmu, tražila sam da mi isplate te dane, kaže sagovornica Žurnala.
– Plata nikada nije legla na vrijeme, kasnila je i po tri mjeseca. Topli obrok nisam dobijala šest mjeseci. Kada sam otišla, isplatili su mi samo dio tih toplih obroka i dio neiskorištenog godišnjeg odmora, ali to nije bilo srazmjerno pravoj cifri, ali se meni više nije dalo s njima se…
Pored ovoga, bilo joj je zabranjeno da razgovara sa ostalim uposlenicima firme.

– Pravilo koje su vlasnici uveli u firmi je bilo da kao sekretarica ne smijem razgovarati sa drugim uposlenicima u firmi, kaže.
A kako je direktor/vlasnik mogao znati da ona razgovara sa bilo kime?

– Kompletna kancelarija je pod video nadzorom. Kamere su svugdje, iznad svakog stola. Moraš se logovati na google talk da direktor vidi da si online, da sjediš za kompjuterom. Prate te na svojim telefonima. Gdje god da se direktor nalazi, on svakog momenta vidi gdje si i šta radiš, da li si za stolom ili si izašao da zapališ cigaretu. Uveli su i sistem šifri koji mjeri vrijeme koje provedeš na poslu, a pored toga si još i pisao šihtericu na papir. Sistem je kao da ulaziš u NASA-u, prisjeća se naša sagovornica.
SISTEM U SLUŽBI POSLODAVACA
– Gotovo nikakvi zakonski mehanizmi, nepoznavanje prava od strane radnika, neefektivni instrumenti zaštite, sve su faktori koji to omogućavaju. Čak štaviše, sistem u kojem živimo stimuliše upravo takve poslodavce. U formalnom oglasu za radno mjesto naći ćete oblike direktne diskriminacije poput npr. limitiranje kandidata da moraju biti ženskog spola, određenih godina, ali i određenog izgleda, kaže za Žurnal Mersiha Ferhatović Beširović, predsjednica STBiH.
– Ovakvi oglasi se nažalost tolerišu i ono što je direktna diskriminacija postaje “normalno” u uslovima kakvi jesu na tržišu rada u BiH. Međutim puno je strašnije ono što se dešava prilikom same selekcije kandidata, a nažalost to se vrlo rijetko, ili gotovo nikako ne prijavljuje. U protekle tri godine STBIH je bio uključen u preko 615 slučajeva kršenja prava radnika širom BiH. Među tim slučajevima naišli smo i na brojne primjere diskriminacije raznih oblika od nacionalne, kakva je naravno najrasprostranjenija, do primjera seksualnog zlostavljanja, pa čak i jedan slučaj diskriminacije zbog seksualne orjentiranosti radnika. Najviše je ipak slučajeva mobinga i nasilja u smislu verbalnog zlostavljanja, ali i otvorenih i direktnih prijetnji po život i zdravlje. Sve to dovoljno govori o tome koliko radnici/ce u ovom sektoru imaju pravo na dostojanstvo, kaže Ferhatović Beširović.
O odnosu koji poslodavci očekuju od svojih podanika, govori i primjer Žurnalove sagovornice.

– Kod njih je politika da se svi uposlenici prema njima ophode sa: Da direktore, da šefice, vi ste najbolji, najljepši, vozite najbolja auta, najpametniji ste… S obzirom da sam znala da sam tu od danas do sutra, mogla sam klimati glavom i nije me bilo puno briga. Međutim, drugi ljudi koji tamo rade su dobro nagrabusili. Ta se firma bavi nekim tehničkim poslovima i jadni ljudi idu na teren pod katastrofalnim uvjetima. Pristaju na neke dogovore, po dva-tri dana ne idu kućama, ostaju na poslu da se posao završi, kaže naš izvor.
– To su privatnici i to je katastrofa. Neki od zaposlenika, kada su pitali gdje su plate, kada će dobiti zarađeno, jer ljudi imaju djecu, porodice, direktor ustane, otvori vrata i dramatično kaže Bujrum, kome se ne sviđa, može ići, a plata će biti kad bude…
Prema riječima predsjednice Sindikata trgovačkih radnika, zakonski okvir kakav je ovaj u našoj zemlji ne nudi mnogo načina za zaštitu prava radnika.

RADNICI SE MORAJU UDRUŽITI
– Kada čitate zakone još biste i rekli “pa i nije loše” Međutim, kada dođete u praksu, od zapošljavanja, preko radnog mjesta do penzionisanja, ništa ne funkcioniše i radnici su često prepušteni na milost i nemilost poslodavca. Također, nažalost, sindikata se sjete tek kad su sve druge opcije već probali i kad im je ostala opcija samo ublažavanja posljedica, kaže Mersiha Ferhatović Beširović.
Igor Kamočaj, direktora Zavoda za zapošljavanje Kantona Sarajevo, za Žurnal kaže da je broj prijava ovom Zavodu na uslove zaposlenja jednocifren za posljednjih pet mjeseci 2014. godine.

– Ono što nama u Službu, zvanično preko protokola, dolazi jesu prijave zbog neizvršavanja obaveza poslodavaca, posebno dijela poslodavaca koji apliciraju na naše programe. Vlada KS je također formirala jednu komisiju koja vrši nadzor na implementacijom naših mjera i sve nepravilnosti koje se tu utvrde imaju svoj pravni put. Zvanične informacije koje dođu do nas, mi dalje prosljeđujemo nadležnima na postupanje, rekao je Kamočaj.
– Mi molimo sve nezaposlene koji se suoče sa takvim praksama obavezno reaguju da te prijave ne budu anonimne. Postoji pravna zaštita nezaposlenih osoba koje su po programu ili po nekoj od naših mjera dobili zaposlenje ili pripravnički staž. Nadležni mogu reagovati samo ako postoje prijave. Tu je i inspekcija rada koja također vrši nadzor poslodavaca, tvrdi direktor Zavoda za zapošljavanje KS.
Mersiha Ferhatović Beširović smatra da je jedini efikasan način bore radnika udruživanje i preventivno djelovanje.

– Nažalost živimo u sistemu koji propagira silu kao jedinu moć. Radnici mogu sebi osigurati silu, ali i tako neophodnu snagu samo ako se udruže i na taj način suoče svog poslodavca sa armijom spremnom za borbu. Naša iskustva u STBIH su da samo na taj način poslodavac se može prisiliti da poštuje prava radnika. Jedan radnik koji želi poštivanje svojih prava i dostojanstvo je “nezadovoljni pojedinac ” u očima i poslodavca i sistema. Takvog je lako i slomiti i odstraniti kao bolesno tkivo. Sa druge strane nema tog poslodavca ni tog sistema koji će slomiti ili odstraniti grupu udruženih radnika. Ta snaga predvođena poštenim sindikatom koji je službi radnika, a nažalost malo je takvih jer STBIH se najviše bori upravo protiv sindikata u službu političkih stranaka, nacionalističkih sindikata iz RS i slično, jedini je garant za bilo kakvo poštivanje prava. Naša vrata su otvorena svim onima koji ne žele biti statistička cifra kršenja prava u BiH. naravno to zahtjeva i hrabrost i odlučnost, jer boriti se za pravdu danas vrlo je nezahvalna aktivnost. Ali mi smo kao sindikat spremni i odlučni i stojimo na raspolaganju svim radnicima ma u kojem sektoru i dijelu ove zemlje živjeli i radili a koji se osjećaju jednako tako hrabro i odlučno da ne prihvate da njihovi životi budu manje važi od robe koju prodaju na policama, kaže predsjednica STBiH.

MERSIHA FERHATOVIĆ BEŠIROVIĆ: Radnici i ne znaju kada im se krše prava

Šta Sindikat može učiniti i čini za radnike?

Mersiha Ferhatović Beširović: STBIH se trudi prije svega biti drukčiji od drugih sindikata u ovoj zemlji koji su se itekako odmakli od radnika i više nemaju povjerenje istih, niti im mogu ponuditi bilo kakvu efikasnu zaštitu i uslugu. To je jako teško breme, jer smo prepušteni sami sebi i svojim resursima. Podršku smo našli u NVO sektoru koji nam je svojim kapacitetima pomogao da budemo na usluzi našem članstvu, ali i radnicima iz drugih sektora koji nam se svakodnevno obraćaju za pomoć.

Prva usluga sindikata je informacija jer nažalost jako puno radnika zaista uopšte ne poznaje svoja prava pa i ne zna kada mu se ista krše, osim onih elementarnih kakvi su plaća i radno vrijeme.

Druga usluga je naravno zaštita i promocija. STBIH već izvjesno vrijeme provodi projekat besplatne pravne zaštite za sve radnike koji nam se obrate. Najvažnija usluga koja je radnicima danas potrebna upravo je to – pravna zaštita. Vrlo često, to je izuzetno skupa usluga za radnika, jako teško dolazi do nje i najčešće se uopšte ni ne odluči da se bori za svoja prava. SBIH je to riješio formirajući mrežu povjerenika u svih pet regija u kojima djeluje, koja u saradnji sa organizacijom Vaša prava BiH svakodnevno na terenu rješava probleme radnika iz svih sektora.
U protekle tri godine direktnu pomoć ove mreže dobilo je 465 radnika iz 229 firmi. Procenat riješenosti slučajeva je 49% što je u poređenju sa situacijom koju smo imali kada smo počeli sa ovim projektom (3%) ogroman napredak. U 35% slučajeva problem je riješen direktnim pregovorom sa poslodavcem koje je u ime radnika obavio STBIH. U ostalih 70% slučajeva rješenje je došlo nakon savjetovanja i jasnih instrukcija od strane STBIH. 

Mi smo jako ponosni na taj projekat upravo jer je on zasnovan na zajedničkom angažmanu STBIH i njegovih povjerenika koji ovaj posao obavljaju isključivo volonterski, i pravnih eksperata iz NVO Vaša prava BiH i Prava za sve kao naših partnera. Ovakav zajednički projekat sindikata i NVO jedinstven je u cijeloj BiH- STBIH također ima vrlo aktivnu stranicu na Facebooku koju svakodnevno koristi  preko 3300 korisnika i vrlo često i tu dajemo odgovore na konkretna pitanja i savjete radnicima.

Da li ste imali nekih pozitivnih primjera u kojima je Sindikat uspio pomoći radnicima u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava?

Mersiha Ferhatović Beširović: Mislim da sam vam u prethodnom dala odgovor i na ovom pitanje. To su samo kvantitativni podaci. Za nas u STBIH mnogo je važnija činjenica da smo pomogli jako puno radnika od kojih ne možemo imati direktnu korist, npr. penzionera da naplate svoja potraživanja, nezaposlenih da nabave lijekove i hranu.

U toku poplava bili smo prva organizacija koja se uopšte pojavila u mjestima pogođenim poplavama. Organizovali smo akciju u međunarodnom sindikalnom pokretu i prikupili iznos od preko 70 hiljada KM. Kompletan ovaj iznos smo podijelili našim članovima i njih preko 400 je dobilo direktnu finansijsku pomoć, zavisno od stepena oštećenja koje su pretrpjeli.

Za mnoge od njih to je bila jedina pomoć koju su uopšte dobili. U većini slučajeva ti ljudi neće ili ne mogu biti članovi sindikata i u tom smislu nisu “ciljana grupa”, ali je naša misija biti “Više od sindikata” i ovakve akcije su nam najdraže, jer u današnje vrijeme kada je čovjek čovjeku vuk, najvredniji nagrada za jednu organizaciju kava je sindikat jeste iskrena zahvalnost svakog pojedinačnog radnika i čovjeka. Sve to što smo dosada radili sa vrlo limitiranim sredstvima, jer STBIH zavisi od podrške iz nordijskih sindikata, ipak nam je osiguralo ono čime se većina sindikata u ovoj zemlji ne može pohvaliti – pozitivan imidž u javnosti i to da nas radnici identifikuju sa sindikatom kakav bi on trebao biti.

(zurnal.info)