Postanite konačno kovači svoje sudbine: Formirajte građanske, radničke i seljačke aktive, savjete, vijeća

Degeneriranu domaću elitu treba skinuti sa trona, razvlastiti je, utvrditi stupanj njene odgovornosti za stanje među narodom kojim su „upravljali“ i na kraju je ekonomski onesposobiti. Stranim faktorima treba jasno ukazati na granice dopustivog ponašanja i miješanja, kako bi se zaštitilo ono što je naše i što su naši zajednički interesi. Građani imaju puno pravo da formiraju građanske, radničke, seoske aktive, savjete, vijeća koji će po uzoru na radnike Dite, svaki u svojoj sferi interesovanja i potrebe preuzeti poluge upravljanja u vidu praktičnog, radnog djelovanja a ne gubiti se u jalovom teoretisanju i ideološkom lutanju, šupljiranju i demagogiji

(Autor Salmedin Mesihović – tacno.net)

Nije nikakva tajna da nova Vlada Federacije Bosne i Hercegovine funkcionalno i praktično ne postoji, a da je Vlada Republike Srpske stalno na margini klackalice zvane „skupštinska većina“. Nije ovakvo kriminalno – anarhično stanje u vlasti specifikum samo Bosne i Hercegovine, nego i svih ostalih vladajućih i drugih struktura od „Triglava pa do Vardara“. U konkretnom slučaju nefunkcioniranja Vlade Federacije BiH, ako odbacimo opsjenu priče o „višim nacionalnim interesima“, riječ o tome da se želi staviti „šapa kontrole“ nad čitavim nizom kompanija i preduzeća, odnosno na prilično veliku imovinu. I tu je ključ čitave priče o našoj propasti. Pohlepna i nekontrolirana „muža“ javnog novca i javnog bogatstva se ustvari već tri decenije krije iza svih priča o „nacionalnoj ugroženosti“, velikim ili malim državicama, zastavama, rodoljublju i domoljublju, religijama, ekstremizmu, reformama svega i svačega, poboljšanjima „ljudskih prava“… koje na kraju, kada se sve to razobliči, postaju obične gluposti.

SFRJ, ustrojena kao savez država, naroda i narodnosti na osnovi ugovora zvanog „Ustav iz 1974“ je bila relativno bogata zajednica, sa već solidno razvijenom industrijom, značajnim resursima i potencijalima, vezama i ugledom u svijetu, privrednim kapacitetima koji su nudili perspektive održivog razvoja, ubrzano narastajućim gradovima i sukladno tome sve brojnijom intelektualnom bazom. I onda je sve to vrlo brzo, u samo par godina, pretvoreno u „prah i pepeo“, kao da se desila neka balkanska Nakba koja je razrušila čitavu jednu kulturu, kao što se to desilo sa Palestincima. Ono što je zanimljivo jeste da se u „urbanoj javnosti“ uvriježilo stajalište da su za našu Nakbu krivi pojedini vanjski faktori i seljaštvo. Tačno je da su pojedini vanjski državni, špijunsko – obavještajni, korporacijski i „nevladini“ sektori imali interesa i aktivno ili prikriveno učestvovali u zbivanjima koja su se dešavala u zadnja tri desetljeća. Tačno je da je Slobodan Milošević, koji je dugo godina bio CEO (direktor) poslovnice Beobanke u New Yorku, imao značajne veze sa određenim lobističkim i poslovnim krugovima i asocijacijama na Zapadu. Tačno je da su se vlade u Berlinu, Londonu, Parizu, Vašingtonu, Kremlju, Beču, a odnedavno i iz Ankare, i njima sklone „NGO“ i druge organizacije ili njihove kompanije miješale i još uvijek miješaju u sudbinu ovih naroda (podržavanje rušenja ustavnog poretka, separatizma, velikodržavnih projekata, podjela, privatizacije, pljačke resursa, protektorsku upravu, patroniziranje…itd…itd…). Tačno je da je seljaštvo podržalo u značajnom broju one pojedince i pokrete koji su rušili „Ustav iz 1974. god“, ali to je bilo za očekivati jer taj sloj stanovništva će tradicionalno većinski poslušati sve što im poruče sveštenici/svećenici u crkvama i džamijama. A javna je tajna da su religijske zajednice žarko željele srušiti „komunističko – titoističku vladavinu“, bez obzira na to što im je položaj bio bolji (i pored niza neslaganja, pa i progona u početnim godinama uspostave režima) nego npr. u sovjetskoj sferi, Albaniji (gdje su bile zabranjene i uništene u tolikoj mjeri da se više nikada nisu uspjele oporaviti), Zapadnoj Europi (gdje su ih liberalno – demokratski i socijal – demokratski sustavi društveno i kulturno marginalizirali i pretvorili u praznu ljušturu bez suštine).

Međutim, glavna krivica za rušenje „SFRJ po Ustavu iz 1974. god.“ ne leži ni u stranim faktorima, ni na seljaštvu, ni na religijskim zajednicama, već upravo u onim slojevima i strukturama koje su najviše profitirale od titoističkog samoupravno – socijalističkog sustava, koje je stvorio taj sustav ili koje su ga trebale štititi i razvijati. Narastajuće radnici i građanstvo i njegova srednja klasa (općenito nastali od seljaštva masovno preseljenog ili naseljenog u gradove), kao i intelektualci, partijska birokratija, sigurnosno – obavještajni „udbaški“ i „KOSovski“ i milicijski milje, generalsko – oficirski kor su u presudnom (čak masovnom) broju i presudnim momentima podržali i pojedince i pokrete koji su divljali od kraja 80tih godina pa do kraja 90tih godina prošlog stoljeća. I šta su nakon tri decenije dobili seljaštvo, radništvo i srednja klasa bivše SFRJ… Imaju uništenu i opljačkanu privredu, krađu resursa, korupciju, organizirani kriminal, razbijeni obrazovni i znanstveni sustav, nezaposlenost radnika, rastrojstvo i pauperiziranje srednje klase, demografsku katastrofu, strane protektorate i strane vođe kojima se klanjaju do poda u vidu proskineze, narkomaniju i kriminal među omladinom, trku za lažnim luksuzom, šarenim lažama, porocima, pohlepom i instant slavom, provalu ekstremističkih ideologija svih mogućih vrsta i tipova, mržnju, netoleranciju i nasilje prema pojedincu, poljoprivrednu proizvodnju koja je preslojena uvoznim lobijima, odvajanje domaćih elita u posebna naselja koja se izdvajaju od velikih gradova koja se pretvaraju u masivne favele, iseljavanje u masovnom broju, stalne incidente…itd…itd…

Pošto je nemoguće vratiti ili proživjeti bilo koji prošli dan, nisam nostalgičar ni u kome pogledu i nad prolivenim mlijekom ne treba plakati, nego se prihvatiti posla kako se riješiti ovakve situacije. Povratak na staro je nemoguće i zato treba tražiti nova rješenja. Prvo treba shvatiti da niko o nama ne brine (kao u pjesmi Michaela Jacksona – They Don’t Care About Us), da neće doći nikakav mesija, spasitelj ili novi „Tito“, da neće strane vođe biti ti koji će vratiti sigurnost i ekonomsku i svaku drugu stabilnost, domaće elite su kukavički pobjegle od sopstvenog naroda od kojega su se obogatile ili se degenerirale u najgore društvene forme i oblike, državne strukture i institucije (od izvršnih vlasti do sudstva i tužiteljstva) su davno kolabirale, birokratija se odrodila od svoje stvarne svrhe. Ne postoji čarobni štapić ili neka abrakadabra formula da se „stara opačina“ izbriše.

Zato je ono što se desilo sa Fabrikom deterdženata Dita iz Tuzle pokazatelj šta treba činiti u ovakvoj situaciji. Ova nekada moćna kompanija je opljačkana i dovedena na rub propasti i nestanka. Ali borba njenih radnika ukazuje na put kojim treba ići, naravno moraju računati na podršku svjesnog dijela građanstva, radničke klase i ostatka stanovništva bez obzira na njegov svjetonazor. Radnici kompanije su samoupravno preuzeli proizvodnju u kompaniji, i već 1. juna 2015. god. se očekuju njihovi proizvodi na tržištu. Svijest o zajedničkom interesu i međusobna solidarnost su učinili svoje i osposobili radnike Dite da učine nešto što su svi mislili da je nemoguće. Sada je na građanima da im pomognu tako što će kupovati njihove proizvode i tako pripomoći domaćoj proizvodnji, što samim tim vodi ka zapošljavanju i većim domaćim prihodima. Ne treba tražiti neki protekcionizam, nego samo pomoći našoj proizvodnji i domaćim proizvodima da budu ravnopravni na tržištu sa kojeg su namjerno istisnuti. Zato treba javno obznanjivati ili vršiti pritisak na sve trgovačke lance ili tržne centre koji u svome asortimanu ne nude na ravnopravnoj osnovi ili ne propagiraju na ravnopravnoj osnovi domaću industrijsku ili poljoprivrednu proizvodnju.

Zbog nefunkcioniranja državnih struktura, politički, društveno – ekonomski i kulturno svjesno građanstvo, radnici, seljaci i ono malo što je ostalo od intelektualnog poštenja treba da se prihvate teškog zadatka ponovne izgradnje zemlje. Degeneriranu domaću elitu treba skinuti sa trona, razvlastiti je, utvrditi stupanj njene odgovornosti za stanje među narodom kojim su „upravljali“ i na kraju je ekonomski onesposobiti. Stranim faktorima treba jasno ukazati na granice dopustivog ponašanja i miješanja, kako bi se zaštitilo ono što je naše i što su naši zajednički interesi. Građani imaju puno pravo da formiraju građanske, radničke, seoske aktive, savjete, vijeća koji će po uzoru na radnike Dite, svaki u svojoj sferi interesovanja i potrebe preuzeti poluge upravljanja u vidu praktičnog, radnog djelovanja a ne gubiti se u jalovom teoretisanju i ideološkom lutanju, šupljiranju i demagogiji. Sva javna preduzeća oko kojih se sada spore u Vladi Federacije treba da budu u korist i interesu svih građana i njihovih zaposlenika, a ne u interesu domaćih ili stranih oligarhija. Zato i njima treba dozvoliti isto ono što i radnicima Dite, slobodu i pravo da odlučuju o svojoj sudbini. Te nadzorne i upravne odbore, koji su se u javnim preduzećima i kompanijama, ponašali i još ponašaju kao obične pijavice ili produžene ruke još većih domaćih i stranih krvopija treba ukinuti. Zavisno od vrste i tipa javne kompanije ili financijske korporacije treba uvesti i različite tipove upravnih organa. U one javne kompanije ili financijske korporacije koje posluju na komercijalnoj osnovi i rade na tržišnom principu, upravljačke institucije mogu biti birane i održavane samo iz reda zaposlenika. U strateškim preduzećima i monopolima kao što su Elektroprivrede, telekomunikacije, Razvojne Banke, kao i onima koji upravljaju rudama, vodama i šumama upravljačke strukture treba da budu izabrane neposrednom demokratijom i od svih građana i od struke i od zaposlednika. Npr. 1/3 odbora koji upravlja javnim strateškim i monopolskim kompanijama i financijskim korporacijama bira se na izborima na kojima mogu učestvovati svi građani, 1/3 iz reda zaposlenika i 1/3 iz reda struke.

Publicola