Kad sam pročitao „Paviljon“ Viktora Ivančića, nisam samo pročitao dobru priču. Osjetio sam i socijalni šamar. Ne dramaturški obrat, ne stilski manevar – nego šamar stvarnosti koja se ne smije prešutjeti. Priču o starijoj generaciji, društveno marginaliziranih u duboko dehumaniziranom i koruptivnom sistemu.
Piše: Dino Mustafić
To je jedna od onih Viktorovih priča koja ti ne da mira. Ne zato što je „dirljiva“, nego zato što je nepodnošljivo istinita. Jer je podsjetnik da smo svi mi, htjeli to ili ne, dijelovi jedne tranzicijske kulture u kojoj se starost ne prepoznaje kao ljudska sudbina, nego kao višak. Kao smetnja. Kao otpadak jednog sistema koji nikad nije naučio šta da radi s onima koji više „ne proizvode“. Zato sam snimio ovaj film.
Film, kao čin umjetničkog protesta, poziva da razmislimo u kakvom to svijetu živimo – gdje nema zemlje za starce. „Paviljon“ nije socijalna drama s jasno označenim krivcima. Nema jednog odgovornog. To je ono što me najviše izazvalo. Jer prava nepravda nije nikad spektakularno vidljiva – ona je sistemska. Ona je administrativna. Ona se ogleda u normalnosti, rutini prihvaćenog života.
Naš film će otvoriti prostor za pitanje: jesmo li postali društvo koje više ne zna kako da se odnosi prema slabosti, starosti, ranjivosti? Jesmo li usvojili logiku efikasnosti do te mjere da ne možemo više podnijeti ljudsku sporost, potrebu, zavisnost? Razumijemo li energiju pobune potčinjenih i ovisnih o sistemu koji ne funkcionira?
Snimanjem ovog filma ne pretendiram na velike odgovore. Ali želim da moj film bude jedan umjetnički vid provokacije protiv sistema koji nas primorava da budemo „politički korektni“, jezički pristojni kada treba pokazati koliko je sve otišlo dovraga. Ono što je tragikomično jest da se u „Paviljonu“ negdje na svijetu pobune jedino penzioneri, i što je nekako istinito. Ko danas može da se pobuni protiv nekog sistema i da li bi pristao u toj utrci nacionalizma, kapitalizma ili političke moći? Dakle, jedino penzioneri, i u tome je ljepota ovog filma, u njihovoj potrebi da barem nešto što su propustili u svom životu ili nešto što nisu realizirali ili nisu imali snage ili nisu imali pameti sad imaju pod svoju starost. I to je ono što filmu daje određenu draž. Oni su odlučili da dignu revoluciju. Da li je danas svijet spao na penzionere? Oni ne žele bolji svijet, oni žele drugačiji svijet, oni trebaju promjenu. Za promjenu nikada nije kasno. Viktor Ivančić jedan je od onih rijetkih pisaca čija je književnost angažirana na najdubljoj razini. Volim autore koji nas izlažu kao čitaoce. A meni kao reditelju to je bila najdublja vrsta izazova – kako sačuvati njegovu subverzivnu i satiričku priču u jeziku slike? Na vizualnom planu, „Paviljon“ je sveden, ogoljen, zatvoren u krupnim planovima staračkih bora, razigran u haosu revolucije i dinamici prostora socrealističkog arhitektonskog monumenta – nepravda u ovoj priči ne dolazi s velikim gestama. Dolazi iz rutine. Iz procedura. Iz kulture koja normalizira odsustvo odgovornosti. Želio sam da gledalac osjeti tu atmosferu sistemske ravnodušnosti koja polako ali neumoljivo jede dostojanstvo čovjeka. Vjerujem da nismo napravili film o „njima“. Ovo je film o nama. O onome što biramo ignorirati. O tome kako se ponašamo individualno i kolektivno kad neko postane bespomoćan. Ovo je film i o institucijama, ali još više – o društvenom duhu. O vremenu u kojem se staračko tijelo tretira kao problem, a starost kao greška sistema. Živimo govnjivo vrijeme neoliberalnog kapitalizma koje sistematski odvaja uspješne od suvišnih. Jer je tranzicija mnogima oduzela ne samo sigurnost nego i dostojanstvo. Jer je starenje u našem društvu postalo kazna. A institucije, od bolnica do domova, više nisu mjesta njege, već birokratske logistike. „Paviljon“ je moj pokušaj da snimim film koji ne služi samo umjetnosti – nego i društvenom dijalogu. Da ne pristajemo olako na devijaciju života. Da se ne pomirimo s normalizacijom dehumanizacije. Odavno znam da film ili predstava ne mijenja svijet, ali može promijeniti pojedinca. Zato s nestrpljenjem čekam susret s publikom. Ne kao još jednu festivalsku projekciju. Nego kao trenutak susreta. Sa sobom. Sa stvarnošću koja nas čeka, ili koju možda već živimo, a ne prepoznajemo. Ako naš film potakne da drugačije pogledate svoje roditelje, umirovljenike, one koji su ostavljeni da budu u samoći – ispunio je svoju svrhu. Ako vam otvori sumnju u sistem na koji smo prešutno pristali – još bolje. Ne nudimo katarzu, već poziv na akciju za ljudskost. Vjerujem da nam je upravo to danas najpotrebnije.
Dino Mustafić, reditelj
Siže filma:
„Paviljon“ je crna komedija o grupi stanara staračkog doma „Paviljon“ koji se nakon godina zlostavljanja i poniženja odlučuju na oružanu pobunu. Naoružani ilegalnim sredstvima zauzimaju dom, uzimaju osoblje za taoce i ulaze u sukob s vlastima…
O filmu:
Nastao je produkciji Panglasa (Bosna i Hercegovina), u koprodukciji s kućama Cineplanet (Hrvatska), Krug film (Sjeverna Makedonija), Monte Royal Pictures (Srbija), Natenane productions (Crna Gora) i Realstage (Bosna i Hercegovina).
Scenarij filma potpisuje Viktor Ivančić, koscenarist je Emir Imamović Pirke. Direktori fotografije su Almir Đikoli i Mustafa Mustafić, montažer Vladimir Gojun, autor muzike Bojan Zulfikarpašić, kostimografkinja Zhaklina Krstevska, a scenografkinja Mirna Ler.
U glumačkom ansamblu su Rade Šerbedžija, Zijah Sokolović, Miralem Zubčević, Ksenija Pajić, Jasna Diklić, Branka Petrić, Meto Jovanovski, Vladimir Jurc Lali, Kaća Dorić, Muhamed Bahonjić, Ivo Barišić, Ermin Bravo, Alban Ukaj, Nikša Butijer, Vedrana Božinović, Mirjana Karanović, Ermin Sijamija, Aleksandar Seksan, Snežana Vidović, Selma Mehanović, Zlatan Školjić, Adis Mehanović, Siniša Vidović, Faketa Salihbegović-Avdagić, Ivica Šarić, Mugdim Avdagić, Sabina Kulenović i Ana Novaković.
Producenti filma su Mustafa Mustafić, Ishak Jalimam i Rusmir Efendić, koproducenti Igor Vranjković, Dejan Krajčevski, Bojana Maljević i Dušan Kovačević.
Film je nastao uz potporu Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, Fondacije za kinematografiju Sarajevo, Hrvatskog audiovizualnog centra, Agencije za film Sjeverne Makedonije, Filmskog centra Srbije, Filmskog centra Crne Gore, te u koprodukciji sa BH Telecomom.
Sarajevo Film Festival bit će održan od 15. do 22. augusta 2025. godine.
tačno.net
