Ono što oni žele je pokušaj stvaranja novog oblika identiteta, koji bi bio hermetičan, neslobodan, isključiv i militantno antiintelektualan.
Piše: Amer Bahtijar
Oktobar 1991. – “Jugoslavija je mrtva”, uskliknuo je tada predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, uvjeren da time zatvara jedno poglavlje povijesti.
Kasnite, gospodine predsjedniče. Jugoslavija je mrtva već od 22. januara 1990., pomislio je Ivica Račan, lider tadašnje opozicije, aludirajući na dan kada je Savez komunista Hrvatske odbio zajednički nastup s beogradskim partijskim vrhom. Bila je to tačka pucanja, simbolički početak kraja zajedničke države.
Mnogi će i danas polemisati kada je tačno Jugoslavija “umrla”. Bio je to dug proces raspadanja, s kulminacijom 25. juna 1991., kada je Slovenija formalno proglasila nezavisnost. Taj datum ostat će u kolektivnoj memoriji kao najbliži trenutak faktičke smrti države rođene u Jajcu 1943..
Ali smrt Jugoslavije nije samo historijski događaj, ona je simbol, mit, sablast. Umrla je kao država, ali nastavila je živjeti kao politički fetiš, kao negativni refleks svake desničarske mobilizacije. Kao što je Walter Benjamin tvrdio: “Nijedan dokument civilizacije nije bez istovremeno dokumenta barbarstva.” I upravo tako, Jugoslavija je za desnicu postala dvostruki dokument, izgubljene moći i neprijateljske utopije.
Jugoslavija nije mrtva u jeziku desnice, ona je njihova “negacija negacije”, kao što bi to Hegel rekao. Neprijatelj koji više ne postoji, ali koji im je potreban da objasne vlastiti identitet. Bez Jugoslavije, oni bi morali priznati da ratuju protiv stvarnosti.
U ideološkom smislu, ovo je ono što Lacan naziva “fantazmom”, projekcija unutrašnjih strahova na vanjski objekat. Jugoslavija je fikcionalni totem zla koji legitimira sve autoritarne impulse sadašnjice. A kao što je Sartre pisao: “Mržnja nije samo osjećaj, ona je strategija svijesti da ne misli.” Tako i mržnja prema Jugoslaviji nije stvar prošlosti, već stalno obnavljani alibi za odsustvo ideja.
Slavoj Žižek je rekao da “je najopasnija ideologija ona koja se predstavlja kao zdrav razum”. I upravo to desnica danas radi: uzvikuje “Jugoslavija je mrtva” ne zato da bi završila prošlost, već da bi obezvrijedila sadašnjost. To nije ni analiza, ni historija, to je mehanizam kontrole.
I zato, 4. augusta 2025, punih 35 godina kasnije, na koncertu u Sinju, pred desetinama hiljada okupljenih, Marko Perković Thompson viče: “Drugovi, Jugoslavija je mrtva!”
No paradoks: Jugoslavija, za desnicu, nikada nije stvarno umrla. I ne može, jer je ona potrebna.
Zašto desnica i dalje ratuje protiv mrtve Jugoslavije?
U današnjoj Hrvatskoj, BiH, Srbiji.. ne postoji nijedna relevantna politička partija, intelektualac ili javna ličnost koja zagovara povratak Jugoslavije. Čak i Radnička fronta, jedina stranka koja se ne stidi spomena Jugoslavije, daleko je od izbornog cenzusa.
Zašto onda toliko godina kasnije i dalje urlati nad lešom?
Zato što je Jugoslavija, u narativu desnice, postala šifra za sve što mrze: modernizam, progresivnost, slobodu mišljenja, feminizam, pluralizam, evropsku ljevicu, antifašizam, sekularnost, kritičko mišljenje.
Bez obzira na to što su svi ti pojmovi udaljeni od dogmatskog komunizma stotinama ideoloških kilometara, za desničarsku imaginaciju oni su jedno te isto.
Domoljublje kao prijetnja Crkvi i državi
Nova desnica nudi novi oblik fanatičnog, antiintelektualnog, antinarodnog domoljublja. Njegova bliskost s NDH ili nekom drugom tvorevinom koja je nestala, nije samo historijska nostalgija: to je intimna želja za poretkom u kojem žena zna “gdje joj je mjesto”, manjina šuti, a vjera i nacija postaju nerazdvojive.
Oni ne pjevaju o prošlosti jer je vole, nego iz mržnje prema sadašnjosti. I to je najveća opasnost za modernu državu, ali i za vjerske zajednice. Jer njihova “duhovnost” nije utemeljena u evanđelju, Kur’anu, nego u militantnoj liturgiji krvi i tla. Njihov odnos prema vjeri je gotovo sektaški — odvojen od stvarnog Kristovog, Muhamedovog nauka, odvojen čak i od pozicija pape Franje I. i pape Benedikta XVI. i vodećih islamskih mislioca.
Ono što oni žele je pokušaj stvaranja novog oblika identiteta, koji bi bio hermetičan, neslobodan, isključiv i militantno antiintelektualan. Oni se više ne oduševljavaju crnim košuljama, nego bijelim rukavicama, kulturnom hegemonijom, tišinom koja sve prekriva.
Ne ratuje se više protiv Jugoslavije.
Ratuje se protiv slobode.
Protiv kulture.
Protiv svakog pokušaja da zemlje bivše Jugoslavije postanu zemlje pluralizma, kritičkog mišljenja i evropske budućnosti.
Nemojmo se zavaravati.
Takvu državu pravi Orban: gdje sloboda postoji samo kao ukras na svečanim govorima, ali ne i u životima ljudi.
“Sloboda”, pjevao je Štulić Džoni, “nije božje sjeme pa da ti ga netko da”.
Ali desničari mu ne vjeruju. Oni misle da jest i da to sjeme treba zatrti.
I zato, na nekom budućem megakoncertu, većem i od Thompsonovog na Hipodromu, na nekom trgu u Berlinu, pred milionskim auditorijem, s glatko ispeglanim brkovima i osmijehom sigurnog pobjednika, neko će uskoro uzviknuti: “Drugovi, Evropa je mrtva!”
I tada se neće više pjevati.
Samo će se brojati oni koji su ostali bez glasa.
tačno.net
